Hrvatska ratna mornarica, kao i kompletna Hrvatska vojska, stasala je i razvijala se u vrijeme Domovinskog rata. Pritom je većinu tehničkih borbenih sredstva naslijedila (preotela) od nekadašnje Jugoslavenske ratne mornarice. Dugo godina je tehnika JRM-a bila osnova na kojoj je funkcionirala Hrvatska ratna mornarica.

Štoviše, izuzmemo li raketnu topovnjaču – RTOP 11 – „Kralj Petar Krešimir IV.“ – koju je Domovinski rat zatekao na navozima brodogradilišta u Kraljevici, jedina dva ratna broda koja su izgrađena u neovisnoj Republici Hrvatskoj su – RTOP 12 „Kralj Dmitar Zvonimir“ (2001.) i nikada do kraja funkcionalan minolovac LM – 51 „Korčula“ (2006.), pritom ne navodimo brodove DMB 81 – „Cetina“ i DMB 82 – „Krka“, jer je rriječ o desantnim brodovima, a izgrađeni su 1993. i 1995. godine.

Da kojim slučajem nije pokrenut projekt gradnje obalnih ophodnih brodova, malo tko bi u Hrvatskoj znao u kakvom je stanju Hrvatska ratna mornarica i koliko joj je nužna modernizacija i po pitanju brodovlja i raketnih sposobnosti.

Kupnja isluženih brodova drugih mornarica

Raketnim topovnjačama iz sastava HRM-a, RTOP – 11 „Kralj Petar Krešimir IV.“, RTOP – 12 „Kralj Dmitar Zvonimir“, RTOP – 21 „Šibenik“, RTOP – 41 „Vukovar“ i RTOP – 42 „Dubrovnik“, volimo tepati kao udarnim snagama HRM-a. Međutim, riječ je o brodovima koji su uglavnom izgrađeni ili čija je gradnja započeta u ’80-im godinama prošlog stoljeća. Još gora situacija je s ophodnim brodovima, koji su redom izgrađeni u prvoj polovici ’80-ih godina prošlog stoljeća.

No, najgore stanje je u flotili mornarice koja obuhvaća spasilačke i školske brodove – oni su izgrađeni još u ’70-im godinama 20. stoljeća. Prema godištima operativnog brodovlja bilo je jasno kako je prvi val modernizacije brodovlja trebao biti obavljen već u prvom desetljeću ovog stoljeća. Međutim, zbog prioriteta modernizacije drugih sastavnica Oružanih snaga, ali i stalnih problema s proračunom i gospodarskih poteškoća, pristupilo se polovičnim rješenjima.

Tako su 2009. iz Finske za potrebe HRM-a dopremljene dvije rashodovane raketne topovnjače koje su krštene imenima „Vukovar“ i „Dubrovnik“. Radi se o brodovima koji su porinuti 1985. i 1986., a trebali su održati mogućnost raketnog djelovanja HRM-a.
O nekim većim i ozbiljnijim nabavama za HRM nije bilo moguće niti razgovarati, jer je upravo u to vrijeme počeo projekt nabave oklopnih vozila „Patria“ za potrebe Kopnene vojske, a dva velika projekta nabave, vojni proračun jednostavno – nije mogao podnijeti. Uskoro je počela i dugotrajna gospodarska kriza koja je značajno smanjila vojni proračun, pa smo danas tu gdje jesmo…

Obalna straža biti u sastavu ratne mornarice?

O problemima s gradnjom obalnog ophodnog broda, koji je nedavno porinut pod imenom „Omiš“, pisali smo u jednom od prošlih brojeva našeg tjednika. Naime, priča o gradnji OOB-a započela je još 2013., da bi primopredaja HRM-u bila tek koncem 2018. godine. Ovo bi trebao biti prvi iz serije od pet brodova, pa se je za nadati kako će ostala četiri broda biti dovršena u kraćem periodu.

Završetkom gradnje ove serije brodova obnovila bi se flotila ophodnih obalnih brodova čije su sadašnje sastavnice odavno zagazile u četvrto desetljeće života. Budući obalni ophodni brodovi bit će sastavni dio Obalne straže RH koja je ustrojena u okviru Hrvatske ratne mornarice. Od početka ustroja Obalne straže, provlači se pitanje – treba li Obalna straža biti u sastavu HRM-a? Kritičari takvog ustroja Obalne straže tvrde kako se ovakvim načinom organizacije Obalne straže gubi primarna zadaća mornarice, a to je – razvoj vojnih i ratnih sposobnosti.

Prema njima, Obalna straža bi trebala biti samostalna ustrojbene cjelina u sastavu nekog ministarstva sigurnosti ili unutarnjih poslova. Prvenstvene zadaće Obalne straže su traganje i spašavanje, te zaštita državne morske granice i gospodarskog pojasa. Međutim, to su prije svega redarstvene zadaće, a namjena ratne mornarice je nešto sasvim drugo.

U mornaričkim redovima, pak, postoji opravdani strah kako će nakon izgradnje flotile obalnih ophodnih brodova prestati interes za mornaricu, jer, eto, mornarica je dobila nove brodove. Iako se nitko još nije dotaknuo glavnog problema mornarice, jer ophodni brodovi – nisu srž problema mornarice.

Održati raketne sposobnosti mornaričkih snaga

Najveće bogatstvo i snaga HRM-a je njena sposobnost raketnih udara. Ovu sposobnost možemo zahvaliti pravodobnom oslobađanju nekadašnje raketne baze JRM-a u Žrnovnici. Tada je u ruke mlade Hrvatske ratne mornarice palo 50-ak suvremenih SAAB-ovih protubrodskih raketa RBS – 15B. Radilo se o, za to vrijeme, izuzetno suvremenom naoružanju koje je JNA koncem ’80-ih godina 20. stoljeća nabavila iz Švedske, a trebalo je zamijeniti starije sovjetske rakete P-15 i P-20 Termit.

Oslobađanjem vojarne u Žrnovnici, HRM je dobio mogućnost raketnog udara na 70 kilometara udaljenosti modernim protubrodskim projektilima. Bio je to jedan od ključnih razloga naglog povlačenja brodovlja JRM iz hrvatskog dijela Jadrana i razbijanja pomorske blokade hrvatske obale.

Prema dostupnim podacima, HRM trenutno raspolaže s 20-ak spomenutih raketa koje su djelomično remontirane i kojima je djelomičnim remontom, produžen životni vijek. Hrvatska posjeduje i RBS -15 rakete u verziji MK. I., a to je prva serija raketa koja je izašla iz SAAB-ovih pogona. Njen domet je 70 kilometara. U međuvremenu su razvijene verzije Mk. II. i Mk. III., a u razvoju je i Mk. IV. Verzija Mk. III. posjeduje mogućnost gađanja ciljeva na udaljenosti od 200 kilometara, ali i mogućnost gađanja ciljeva na kopnu.

Hrvatska ratna mornarica nema smisla bez zadržavanja raketnih sposobnosti. Problem predstavlja cijena najnovijih projektila RBS-15 koja se u verziji Mk. III., kreće oko 3,5 do 4 milijuna dolara po komadu. HRM bi za održavanje raketnih sposobnosti, za obalne lansere i raketne topovnjače, morao nabaviti barem 20 do 30 projektila što bi, ukoliko bi se nabavila verzija Mk. III., bilo oko 100 milijuna dolara. Treba napomenuti kako kompletan program izgradnje serije od 5 obalnih ophodnih brodova, iznosi oko 50 milijuna eura.

Stoga je jasno kako je održavanje raketnih sposobnosti izuzetno skupo i zahtjevno. Međutim, upravo održavanje raketnih sposobnosti mora biti prioritet HRM-a, a ukoliko nije moguće financijski, treba pristupiti nabavi novije verzije Mk. III. projektila ili treba naći način da se nabavi barem verzija Mk. II., koja je nešto povoljnija po cijeni, a moguće ju je pronaći kod operatera koji prelaze na novije verzije tih projektila.

Korveta i novi brodovi umjesto raketnih topovnjača

Prije nego li se upustimo u razradu mogućnosti obnove flotnih kapaciteta HRM-a i nabavu novih borbenih sredstava, podsjetimo se na prirodno okruženje djelovanja HRM-a – Jadransko more. Riječ je o zatvorenom moru, izuzetno razvijene istočne, naše, obale u kojem su glavne pomorske sile – Republika Hrvatska i Talijanska Republika.

Kako je Talijanska vanjska politika već odavno izgubila iredentističke porive, osim par folklornih fašističkih društava u Trstu, iluzorno je sanjati o nekoj utrci za pomorsku prevlast na Jadranu. Niti smo gospodarski snažni za takvu utrku, niti je potrebno trošiti resurse za takvo odmjeravanje snaga. I to ne samo zato jer je Talijanska mornarica izuzetno jaka (nosači zrakoplova, helikoptera, fregate, korvete, podmornice…), već iz jednostavnog razloga što su naši nosači zrakoplova – naši otoci.

Fasada hrvatskih otoka tako je smještena, da cijelom dužinom grli istočnu obalu Jadrana, a s raketnim sposobnostima mornarice, uz obalne lansere, moguće je držati pod kontrolom čitav Jadran u slučaju – ne daj, Bože! Stoga se održavanje raketnih sposobnosti nameće kao prioritet i ispred gradnje novih brodova!

Posljednjih godina traje intenzivna rasprava u stručnoj javnosti – treba li Hrvatskoj ratnoj mornarici veliki izvanobalni brod… Jedni zagovaraju ovaj projekt, ističući kako bi njegovom realizacijom HRM dobila zapovjedni brod kojim bi mogla iskoračiti i izvan Otrantskih vrata – u Sredozemlje, u mirovne misije i akcije osiguravanja plovnih putova. Drugi, pak, kažu kako zagovornici takvog projekta samo žele plovilo na kojem bi se mogli fotografirati pred stranim delegacijama i novinarima, te kako bi nabava ili izgradnja takvog plovila, potpuno uništala kapacitete za razvoj flotile HRM-a u skladu s njenim stvarnim potrebama.

Brojke, međutim, govore kako bi potpuno opremanje moderne korvete ili fregate bio ogroman zalogaj za HRM. Pritom se misli na njeno potpuno opremanje oružanim sustavima za protubrodsku, protuzračnu i protupodmorničku borbu. Potom dolaze moderni radarski i komunikacijski sustavi, te sustavi upravljanja vatrom…

Primjerice, nedavno nasukana norveška fregata „Helge Ingstad“, opremljena najsuvremenijim sustavima, košta gotovo pola milijarde eura. Nimalo jeftinija, ovisno o vrsti opreme, nije ni talijansko-francuska fregata „Fremm“. Cijena takvog plovila, ovisno o vrsti opreme, iznosi 670 milijuna eura za Francusku mornaricu, 600 milijuna na Talijansku ili 470 za Marokansku mornaricu. Malo manje, oko 309 milijuna eura, košta njemačka korveta klase „Braunschweig K-130“.

Dakle, jedan ovako opremljen brod, kojim bi HRM izašao na Sredozemlje, koštao bi gotovo kao program opremanja HRZ-a zrakoplovom F-16 Barak, koje pokušavamo dobiti. Jasno je kako bi nakon ugovaranja ovakvog projekta, svi ostali programi moderniziranja u HRM-u bili na čekanju. Također, teško bi bilo financijski uskladiti takav projekt s aktualnim projektom nabave novog zrakoplova.

Veliki ratni brodovi nisu pogodni za Jadran

Zadnji značajniji boj ratnih brodova u našem Jadranu, bio je Viški boj, kada su se sukobile Talijanska i Austrijska mornarica. Bilo je to u 19. stoljeću. U svim kasnijim bojevima, uglavnom su se koristili brzi torpedni čamci. Jedno od najpoznatijih potapanja velikog bojnog broda brzim torpednim čamcima, bilo je potpanje austro-ugarskog bojnog broda „Szent Istvan“. Njega su 1918. potopili talijanski torpedni brodovi. Brze torpedne brodove masovno su tokom Drugog svjetskoga rata u Jadranu koristili i Nijemci i Saveznici. Zbog razvedene obale koja omogućuje brzi bijeg takvih brodova, masovno su se koristili s jedne i druge zaraćene strane.

Stoga, HRM u budućnosti ne treba težiti gradnji velikog bojnoga broda, tipa korvete ili fregate, već više manjih raketnih brodova tipa sadašnjih topovnjača. Gradnja fregate ili korvete, potpuno opremljene, iscrpila bi resurse HRM-a, a u strateškom smislu, osim za fotografiranje, takav brod je zanemariv na površini kojom Hrvatska gospodari u Jadranskom moru.

U zadnje vrijeme se sve više spominje mogućnost gradnje tzv. „golog broda“, odnosno broda koji bi se opremao oružanim sustavima prema mogućnostima i u slučaju ratnih opasnosti. I to je samo potvrda da dio vojne elite želi – brod za fotografiranje.

U posljednje vrijeme se sve više u krugovima HRM-a počela provlačiti vijest kako bi u Norveškoj, za potrebe HRM-a, mogao biti kupljem brod „Alesund“, dug 63 metra. Radi se o brodu koji je 1995. građen za potrebe Obalne straže Norveške u nadzoru njihovog gospodarskog pojasa.

A riječ je o plovilu koje od naoružanja ima tek automatski top 40 mm i standardne strojnice kalibra 12,7 mm. Dakle, dobili bismo plovilo staro više od 20 godina sposobno za obavljanje poslova Obalne straže, iste zadaće koje će obavljati brodovi koje ćemo nakon „Omiša“ – serijski graditi. Još jedno „pojačanje“ koje s ratnom mornaricom ima malo dodirnih točaka!?

Brodovi s domaćih navoza ili iz inozemstva?

Hrvatska njeguje bogatu pomorsku i brodograđevnu tradiciju. Brodarski institut, unatoč problemima s gradnjom prototipa obalnog ophodnog broda, ima znanje i sposobnosti za izradu projekta brzog raketnog broda sličnih proporcija kao sadašnje raketne topovnjače. I to treba biti put kojim će se HRM razvijati u budućnosti – paralelno s raspremanjem isluženih topovnjača treba pokrenuti projekt gradnje brzog raketnog broda s domaćih navoza.

To je jedino što HRM, ukoliko želi sačuvati sposobnosti raketnih udara, u ovom trenutku može priuštiti.

Sačuvati raketne sposobnosti nabavom nove količine RBS -15 raketa serije Mk. II., ili u najboljem slučaju Mk. III. i gradnja prototipa novog brzog raketnog broda, koji bi se potom uvodili u naoružanje paralelno s postupnim umirovljenjem raketnih topovnjača. Svi ostali pokušaji nabave rashodovanih brodova iz inozemstva ili gradnja „golih brodova“ za redarstvene svrhe Obalne straže, bacanje su novca koje ima malo veze s ratnom mornaricom i njenim stvarnim potrebama.

Kada bi gospodarski rast u budućnosti bio konstantan i omogućavao značajnije opremanje oružanih snaga, nabava projektila Mk. III. ili najnovije verzije RBS-15 Mk. IV., bila bi prioritet za HRM. S mogućnošću raketnih udara na više od 200 kilometara i na kopno, ovo oružje, čije prethodnice HRM već baštini, bilo bi strateško oružje kojim bi HRM budnim okom čuvao i kopnenu granicu RH uzduž čitave Dalmacije, Like i Istre, pogotovo na samom jugu države, gdje je državni teritorij zbog specifične konfiguracije najugroženiji.

Primjerice, zračna udaljenost između Dubrovnika i Sarajeva je tek oko 137 kilometara, dakle, u radijusu mogućeg preventivnog djelovanja je gotovo polovica Bosne i Hercegovine. HRM-u ostaje problem protupodmorničke borbe, ali nabavom nekoliko helikoptera za protupodmorničku borbu, u sklopu programa inozemne vojne pomoći sa SAD-om, ovaj problem bi se vrlo lako mogao premostiti…

 

Željko Primorac / Dnevno7