Hrvatska ima dugu tradiciju razmetanja s pridjevom – narodni! Nekada je u Hrvatskoj sve bilo narodno osim naroda, koji je, eto, morao dobro skrivati svoju narodnost kako ne bi uvrijedio druge i drugačije. Narodna su bila poduzeća, športski klubovi, škole, zdravstvene ustanove, ceste, šume pa čak i zrak.

Komunistički eksperiment sa radničkim samoupravljanjem dodatno je pojačao mit o tome kako je sve što vidimo, osjećamo pa čak i namirišemo – zajedničko i narodno. I dok je mit o zajedničkom i narodnom prodavan narodu kako bi što bolje udruženim snagama narod čuvao sustav i državu, jer su mislili kako time čuvaju i sebe, pravi gospodari situacije, ljudi koji su u koncesijama imali čitave narode bile su – komunističke uprave!

Formalno birane od naroda, u stvari od uskog kruga ideološkog i političkog establišmenta, ove narodne uprve bile su pioniri kapitalizma i privatnog vlasništva u komunizmu. Dok je narod, formalni vlasnik, mislio da upravlja i postavlja upravitelje i uprave, oni su radili kako su htjeli i što su htjeli –jer oni su narod. Kao avangarda društva, kako je partija voljela sebi tepati, upravitelji i uprave iznikli iz sjemena crvenog plemstva uvjerili su narod kako im ne treba nikakva kontrola jer imaju nadprirodne moći kojima mogu osjetiti bilo naroda, oni su, prema legendi, znali kako radnici misle i dišu. Pa što će im onda kontrole, revizije i istrage – kako istraživati čitav narod kao kolektiv?

Taman kada su upravitelji pohvatali sve konce, posložili inozemne račune i uspostavili partnerske odnose sa sličnim organizacijama u inozemstvu – kao što su ruska mafija i Cosa nostra, dogodio se rat. U prvi mah zatečeni i zaprepašteni brzo su se snašli u vrtlogu hrvatske pretvorbe i privatizacije. Nova vlast, uspostavljena u Hrvatskoj nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora, u svojim redovima je imala brojne stare komunističke kadrove koji su ušli u novu vlast na temelju Tuđmanova programa nacionalne pomirbe. Međutim, upravo su se oni pobrinuli da u sklopu famozne pretvorbe i privatizacije stare komunističke uprave i njihovi direktori postanu većinski vlasnici tvornica i velikih privrednih sustava kojima su do jučer upravljali u ime naroda. I to je početna i teško ispravljiva pogreška hrvatskog gospodarstva od koje je sve krenulo nizbrdo u gospodarskom smislu. Privredne subjekte s nekoliko tisuća, a neke i s desecima tisuća radnika, predali su u ruke ideoloških kadrova koji su o tržišnoj ekonomiji i gospodarstvu znali isto koliko i Mujo o svemirskim putovanjima. Ti kokošari, ukoliko su bili okretniji, na brzinu su prodali strojeve ili sirovine i proizvode iz prekrcanih skladišta, radnike poslali na ulicu, a oni pobjegli u inozemstvo ili investirali u nekakve apartmane na obali. Poseban slučaj su bili veliki privredni subjekti poput škverova, namjenske industrije ili društva od posebnog društvenog značenja. U njih su također zasjele dojučerašnje uprave, ali su oni shvatili kako država ne smije, zbog velikih socijalnih lomova, dozvoliti njihovu propast. Kada su to shvatili bal je mogao otpočeti. Svakih nekoliko godina država je u škverove upumpavala nove milijarde, a uprave su uredno dostavljale nove i nove planove za rekonstruiranje. Na koncu je u škverove upumpano i više novca nego u izgradnju cjelokupne hrvatske mreže autocesta. I gdje su škverovi danas? Ponovno na rubu bankrota! Skandalozna molba Uprave Uljanika Vladi RH da im pomogne u isplati plaća samo potvrđuje tezu kako ti ljudi niti su bili sposobni upravljati takvim sustavima niti su ih ikada trebali dobiti u vlasništvo. Jednostavno, oni se ne snalaze u sustavu bez dogovorene ekonomije.

Kada bi čovjek konačno pomislio da je Hrvatska izvukla sve pouke iz kriminalnih uprava, dogovorene i ne funkcionirajuće ekonomije i kriminalnih maski koje se kriju iza floskula o narodnim upravama, u 21. stoljeću, usred Splita, Hrvatima se ponovno prodaje priča o tzv. Narodnom Hajduku. Priča neodoljivo smrdi na smrad raspadajućeg Uljanika. Grad koji je većinski vlasnik kluba treba se odreći upravljačkih prava nad Hajdukom u ime neke zbrda-zdola skupljene udruge koja organizira izbor uprave prema nekim svojim pravilima. Grad se, kao i država u slučaju Uljanika, poziva da novcima i kreditima, po mogućnosti bespovratnim, sanira s vremena na vrijeme loše upravljanje i da pritom ne postavlja previše pitanja, jer, to je ipak – narodni klub. U suprotnom, ukoliko bude postavljao previše pitanja, Banovinu će okružiti nekoliko tisuća razjarenih predstavnika narodne uprave kao što je nedavno Markov trg okupiralo nekoliko tisuća radnika Uljanika.

Sve dok se država i društvo prave slijepi i gluhi na ove organizirane prevare za koje u konačnici nitko nije kriv nema nama pomoći. Može ministar Marić orati i kopati i vikati kako je rast gospodarstva 2,9 posto u ovom kvartalu pa neka bude i deset posto u idućem, sve će to, prije ili poslije, pojesti narodne uprave, odnosno, prevare.  

 

Željko Primorac