Bilo je prekrasno, neopisivo, gledati zanos kod Hrvata u proteklih mjesec dana. Gotovo mi se činilo bogohulnim bilo što pisati, jer, niti sam imao riječi kojima bi opisao sav onaj pozitivan zanos kojeg dugo nisam vidio u narodu, niti sam se osjećao dostojnim bilo kakvim tekstom ulaziti u sve ono lijepo i spontano što se u narodu događalo u posljednje vrijeme.

A sada, koji je generalni zaključak nakon što je euforija doživjela svoju kulminaciju dočekom srebrnog izbornika u Livnu? Bilo je lijepo dok je trajalo, bilo je lijepo točno toliko koliko su nas pustili, silom prilika, da slavimo zajedništvo, jedinstvo i radujemo se boljoj budućnosti! Hrvatska nogometna reprezentacija osvajanjem drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu oslobodila je cijelu naciju iz mentalnog zarobljeništva nacionalnog ponosa. Mnogi će reći u posljednji trenutak, jer narod se gotovo počeo predavati pod konstantnim ispiranjem mozga kako je svako isticanje nacionalnih obilježja i nacionalnog ponosa vrijeđanje manjina u Hrvatskoj ili, čak gore, fašističko ponašanje. Kada vam netko dvadeset godina konstantno, u okruženju apsolutnog medijskog monopola, ponavlja kako si mali, nevažan, jadan, slab, genocidan i fašistoidan i sam se u jednom trenutku zapitaš – pa je li to možda zaista tako? Uzmite dijete dok odrasta, a Hrvatska je dijete, i konstantno mu, svaki dan dvadeset godina, ponavljajte kako je jadan, bijedan, fašist, zatucani konzervativac usto još i genocidan i što ćete dobit nakon dvadeset godina? Bolesnog, abnormalnog tinejdžera bez samopouzdanja koji će prvom prilikom pobjeći glavom bez obzira preko granice. Tko može očekivati od takvog djeteta da gradi zemlju, stvara obitelj i bolju budućnost u takvoj sredini?

Cijela Hrvatska je jedan veliki laboratorij na otvorenom. Laboratorij u kojem se iskušavaju sve moguće tehnike i operacije kojima manjina u pokornosti drži većinu. Gotovo da imate osjećaj kako netko na nama piše znanstveni rad. Kako svaki rad ili pokus ima ulazne i izlazne podatke tako je i u našem slučaju grupaciji od 10-15 posto ljudi dana kompletna vlast u financijskom i medijskom sektoru kako bi u pokornosti držala ostalih 85 posto nacije. Rezultati pokusa su fantastični, otpora gotovo pa i nema. Ili barem ga sve do nedavno nije bilo.

Ta marginalna grupacija, u odnosu na ostatak naroda, toliko se osilila da je prije samog prvenstva počela vješati statuse po Facebooku u kojoj reprezentaciji, a valjda posredno i cijeloj naciji želi – „Sve izgubili dabogda“! Bilo je interesantno gledati kojom brzinom su nestajali takvi statusi sa društvenih mreža. Proporcionalno kako je reprezentacija bilježila pobjede, a narod sve spontanije i jače izlazio na ulice i slavio, tako su se utišavali dojučerašnji sijači mržnje i razdora u zemlji, nebitno radili se o političarima ili novinarima.

Možemo slobodno kazati kako je država nakon dugo godina ponovno bila oslobođena za vrijeme vatrene rapsodije u Rusiji. Dobro, barem u onom simboličnom smislu. A nije da nisu pokušavali umanjiti ili barem umrljati trenutak slavlja i nacionalnog zanosa. Prvo su preko predsjednice i njenog, navodno, skandaloznog ponašanja u svečanoj loži pokušali umanjiti uspjeh reprezentacije i nacije – jer, eto, zbog Kolinde nam se čitavi svijet smije. Međutim, kada su vidjeli kako je svijet očaran i Kolindom i Hrvatskom pričekali su do dolaska reprezentacije u zemlju. Tada će iskoristiti tzv. inozemni medijski efekt na kojem su kiksali u Rusiji u operaciji blaćenja Kolinde. Poziv Thompsonu da pjeva na dočeku bio je okidač kojim je pokrenuta cijela operacija poništavanja pozitivne klime i efekta koji su narodu dali entuzijazam nakon uspjeha. I opet smo postali fašistoidni nacionalisti, radikali i koljači. Učeći na pogreškama iz Rusije, kada su inozemni mediji objektivno izrazili oduševljenje i Hrvatskom i njenom predsjednicom, sada su angažirali vlastitu diviziju dopisnika inozemnih medija „s ovih prostora“ redom navezanih na Beograd porijeklom ili političkim uvjerenjima kako bi svijetu objasnili kako 500 tisuća fašista orgija u središtu Zagreba. Valjda je to jedini fašistički skup na svijetu gdje se okupilo pola milijuna ljudi, a ni jedna čaša se nije razbila.

Od dočeka reprezentacije do danas nije prošao niti jedan dan da nas netko iz tih i takvih medija nije pokušao obrazovati i odgojiti kako treba slaviti, kako pjevati, koga slušati i kojom jačinom pjevati domoljubne pjesme. Valjda bi se trebali ugledati na kulturni Pariz, tamo je bilo samo par stotina silovanja i nekoliko ubojstava. Što je jedan Zagreb pored kulturnog i naprednog Pariza?

A tko je kriv za ovo postslavljeničko silovanje nacije? Prije svega vlast koja do dana današnjeg nije uredila medijski sektor. Mi niti znamo tko su vlasnici medija u Hrvatskoj ni čije oni interese zastupaju ni kakve su njihove veze sa obavještajnim, financijskim i gospodarskim interesima drugih država. Zbog svega toga hitno nam je potreban novi zakon o medijima koji može donijeti jedino – Vlada. U međuvremenu bi bilo dobro da ta ista Vlada spriječi državne tvrtke u svom većinskom vlasništvu, dakle u vlasništvu ovog naroda, da se reklamiraju u tim i takvim medijima. Odnosno, da spriječi rasturanje države novcima ovoga naroda. U isto vrijeme, u onoj šačici nacionalno orijentiranih medija nećete pronaći niti jednu reklamu niti jedne državne tvrtke. I nije stvar u čitanosti, neki od navedenih medija su daleko čitaniji od favoriziranih medija.

Nažalost, dogovori koje politički lideri rade, i prije nego što su zasjeli, sa vlasnicima medijskih korporacija koje siluju hrvatski narod sprječavaju dokidanje medijskog jarma nad ovim narodom. Također, njihovo favoriziranje navedenih medija sprječava razvoj jakih nacionalnih medija i održava sustav medijskog monopola koji u mentalnom zatočeništvu drži čitavi jedan narod. Tome na kraj može stati samo narod na način da utiša sve sijače mržnje i razdora kao što ih je utišao za vrijeme ruske rapsodije.                   

 

Željko Primorac

Share
0