Sadašnje odnose Hrvatske i Srbije teško možemo usporediti i s jednom sličnom situacijom u svijetu, a da zemlje s kojima se ove dvije zemlje uspoređuju nisu u permanentnom ratnom stanju ili da nemaju prekinute diplomatske odnose. Konstantna verbalna baražna paljba iz Srbije prema Hrvatskoj i njenom političkom, vjerskom i intelektualnom vodstvu postala je sastavni dio političkog života u susjednoj zemlji.

Omiljena tema srbijanskih političara je Drugi svjetski rat, ali vole posegnuti i za odabranim temama iz Domovinskog rata. Sukus svih ovih suludih napada je kako su Srbi antifašisti i žrtve, a Hrvati fašisti i genocidan narod. Kao što je svojevremeno kazao ideolog velikosrpskog programa Dobrica Ćosić „Laž je srpski državni interes“. Pritom Srbi svjesno prešućuju Nedićevu Srbiju, Beograd kao prvi grad „oslobođen“ od Židova u Europi, zločine četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, odgovornost za ratne sukobe početkom devedesetih, svirepe agresije na Vukovar, Dubrovnik…, koncentracijske logore u Srbiji….Laž je srpski državni interes i pogon laži radi punom parom.

Zašto je iz Srbije plasiran najnoviji val laži baš sada?

Nekoliko je mogućih odgovora. Prvo, nedavna presuda Haaškog suda Vojislavu Šešelju eksplicitno optužuje Srbiju za etničko čišćenje na svom državnom teritoriju. Iako su srbijanska propaganada i tajne službe godinama željeli označiti Hrvatsku kao državu koja je provela etničko čišćenje i genocid na svom prostoru za vrijeme Oluje to se nije dogodilo, a sada su dobili presudu da su i u Srbiji provodili etničko čišćenje.

Srbija također strahuje od hrvatskog uvjetovanja ulaska u EU rješavanjem pitanja ratne odštete, opljačkane imovine i graničnih sporova pa u startu „pričom o genocidnim Hrvatima“ i dizanjem buke želi omekšati možebitni hrvatski stav. Također, ne treba zaboraviti kako je EU već nekoliko puta upozorila Srbiju kako je jedan od uvjeta ulaska u EU priznanje Kosova. Dok se odvijaju javni i tajni pregovori Srbije i Kosova fokus javnosti valja prebaciti na drugog dežurnog neprijatelja – Hrvatsku. Na koncu, ostaje kao jedan od također vjerojatnih faktora i vječni srpski stav o supremaciji na Balkanu. Srbijanski establišment teško prihvaća činjenicu da je nemoćan i da će o njihovom članstvu u EU sutra odlučivati jedna Hrvatska.

Ne treba s metnuti s uma da je jedan od prijepora i provedba sporazuma o sukcesiji prema kome Srbija mora Hrvatskoj vratiti originalni arhiv NDH i preslike svih dokumenata institucija savezne razine iz bivše države. Ne treba previše razboritosti kako bi se došlo do zaključka što, u tom slučaju, Srbija sve gubi.

Hrvatska se do sada uglavnom ograničavala i suzdržavala u odgovorima na provokacije iz Srbije. Ako se sluša domaća javnost – možda i previše. Pritom od Ministarstva vanjskih poslova do Vlade i Sabora uporno ponavljaju jednu izjavu –„ Srbija je naša prijateljska zemlja i s njom želimo graditi prijateljske odnose“!

Navedena izjava ponavlja se pod pritiskom institucija Europske unije i Njemačke koji očito žele da Srbija što prije postane punopravni član EU. Upravo je pritisak iz EU i gradnja mira i pomirenja početkom ovog stoljeća pod pritiskom jedan od glavnih razloga frustracija u Hrvatskoj Srbijom i njenom politikom.

Glumljeno, ishitreno i neiskreno prijateljstvo još od vremena Račanove vlade, preko Sanaderove pa do Mesića i Josipovića stvorilo je ozračje u kojem više nitko u Hrvatskoj ne vjeruje kako je sa Srbijom moguće postići normalan sporazum o suživotu, a kamo li o nekom partnerstvu ili pomirenju. Nastavak ovakve politike samo će doprinijeti dodatnom nepovjerenju i zaoštravanju odnosa.

Ako se Srbija i njene političke elite danas ponašaju ovako što će tek biti kada postanu punopravna članica EU i kada popuste sve kočnice koje danas koliko-toliko zauzdavaju ludilo i fašističke provale?

Prema dijelu analitičara i ovo što se sada događa u odnosima između Srbije i Hrvatske je nastavak provođenja plana SANU 2 prema kojem je potrebno provesti akcije kako bi se skrenula pažnja sa srbijanskih zločina i krivnja relativizirala pod firmom građanskog rata. Drugi pak smatraju kako će Srbija nakon ulaska u EU olabaviti svoju ratnohuškačku retoriku koja joj sada služi za jačanje pozicija u pregovorima sa Hrvatskom.

Osobno mislim kako ratnohuškačka politika iz Srbije prema RH neće stati niti nakon ulaska Srbije u EU iz jednostavnog razloga jer fašističke sile u Srbiji koje su osmislile i pokrenule sve ratove u bivšoj Jugoslaviji nikada službeno nisu poražene, odnosno, izvedene pred sud. Štoviše, vinovnici takve politike danas su na vodećim mjestima u srbijanskoj vlasti. Ulaskom u EU Srbiji će na raspolaganju biti instrumenti i mehanizmi Europske unije koje će konstantno koristiti protiv Hrvatske. Kako to izgleda kada Srbija zloupotrebljava međunarodne institucije u propagandnom ratu protiv Hrvatske vidjeli smo prilikom nedavne izložbe u sjedištu Ujedinjenih naroda.

Ukoliko se već ne može spriječiti srbijanski ulazak u Europsku uniju, ukoliko smo sigurni kako srbijanska politička, intelektualna i vjerska elita neće i ne može proći katarzu, potrebno je napraviti plan što sa Srbijom u EU. Prije svega treba iskoristiti sadašnje razdoblje do prijema Srbije koji je planiran 2025., ojačati gospodarstvo i institucije, a potom predvidjeti ponašanje „bolesnika s istoka“ nakon ulaska i pronaći odgovarajuće mehanizme za neutraliziranje takvog neprijateljskog ponašanja. Pritom je članstvo u NATO-u mehanizam kojim će Hrvatska uvijek moći neutralizirati srbijanske političke i verbalne napade, jer Srbija nema namjeru ulaska u NATO niti za to ima podršku vlastitog stanovništva. Članstvo u NATO-u i strateško savezništvo sa SAD-om trebali bi biti dovoljni za ograničavanje budućeg srbijanskog divljanja kroz institucije EU-a.           

 

Željko Primorac