Hrvati su u svjetskim okvirima relativno malen narod. Možda je taj osjećaj malog, ugroženog, naroda okruženog velikim germanskim, romanskim i slavenskim nacijama rezultirao kod Hrvata nastankom velikog broja nadnacionalnih ideja. Radi se prvenstveno o političkim platformama, a ljudi koji su ih osmislili polazili su od pretpostavke kako Hrvati, kao malobrojan narod okružen većim agresivnijim narodima, trebaju težiti nadnacionalnim idejama kako bi opstali i razvijali svoj nacionalni identitet.

Dugo je osnovni identitet Hrvata, usko vezan uz naciju, bilo kršćanstvo. Odnosno, katoličanstvo i stoljetna povezanost Hrvata i Rima. Upravo na bazi kršćanstva rodila se kod Hrvata i prva ozbiljnija nadnacionalna politička misao s ciljem zaštite Hrvata, ali i ostalih slavenskih naroda od agresivne germanizacije. Štoviše, ideja Juraja Križanića, svećenika, teologa i književnika iz 17. stoljeća, o panslavističkom jedinstvu kao brani pred agresivnom germanizacijom, prva je ideja ekumenizma, ako ne u zapadnom kršćanstvu, onda sigurno u ovom dijelu Europe. Možemo slobodno kazati kako je jedan Hrvat prvi ozbiljnije razradio ideju ekumenizma i panslavizma u cilju zaštite slavenskih naroda pred germanskom ekspanzijom. Štoviše, Križanić je posvetio cijeli svoj život ideji ekumenizma i panslavizma. Pritom je i kritički promišljao o Rusiji kao jezgri oko koje bi se trebali okupiti ostali slavenski narodi. Osuđivao je okrutnost i tiraniju ruskih careva, a zagovarao prosvjećene vladare kakve će poslije njega imati Rusija. Nekoliko puta je putovao u Rusiju, a zbog svojih ideja je čak dospio u sibirsko progonstvo. Dakle, Križanić nije bezrezervno prihvaćao Rusiju već je težio tome da Rusija postigne dovoljno velik unutrašnji stupanj razvoja društva kako bi mogla pomoći ostalim slavenskim narodima. Križanić smatra kako je despot - despot, dolazio on sa Zapada ili Istoka.

Nakon Križanića kod Hrvata su privremeno zamrle nadnacionalne ideje, a ponovno se javljaju uoči revolucionarnih gibanja 1848. godine. U stoljeću naroda, kako povjesničari vole tepati 19. stoljeću, Hrvati formiraju svoju nacionalnu svijest, ali ponovno je baza bila nadnacionalna ideja. Ideja Ilirskog pokreta kojem je na čelu bio Ljudevit Gaj ponovno je polazila od ideje okupljanja južnoslavenskih naroda, pa čak i Bugara. Tek u kasnijoj fazi, kada Ilirizam nije zaživio u tadašnjoj Kneževini Srbiji, Ilirizam postupno ustupa mjesto Hrvatskom narodnom pokretu. U svojim lutanjima i traženju potpore za ideje kojima će popraviti položaj Hrvata i Gaj odlazi u Rusiju, a tamo i dobiva novčanu pomoć za otvaranje čitaonica i tiskanje novina na hrvatskom jeziku. Zabranom ilirskog imena u Habsburškoj monarhiji u prvi plan dolazi hrvatsko ime i Hrvatski narodni pokret. Međutim, smrt Josipa Jelačića, Bachov apsolutizam te nemogućnost ujedinjenja hrvatskih povijesnih zemlja nakon Austro –Ugarske nagodbe rezultirali su ponovno novom nadnacionalnom idejom, opet baziranoj na Ilirizmu. Ideja jugoslavenstva javlja se u Hrvatskoj iz straha da se Hrvati sami, vlastitim snagama, ne mogu izboriti za nacionalnu emancipaciju u okruženju jačih naroda. Ostalo je povijest. Kroz prvu i drugu Jugoslaviju pa do današnjih dana u Hrvata postoji vječni strah da su mali, te da ne mogu voditi samostalnu nacionalnu politiku. Zagovornici ovih stavova, neovisno o vremenu, uvijek traže tutorstvo bilo s Istoka bilo sa Zapada.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća ideja panslavizma i jugoslavenstva ustupa mjesto ideji nacionalne emancipacije kod Hrvata s nadnacionalnom idejom prozapadnog europskog jedinstva u okvirima Europske unije i NATO pakta. Gotovo dva desetljeća ove glavne vanjskopolitičke odrednice bile su prva i posljednja misao svih naših političara i svih vlada. Bježeći iz jedne nadnacionalne ideje žurili smo ući u drugu, opet iz straha kako smo mali, slabi i kako ne možemo živjeti bez stranog tutorstva. No, pritom smo zaboravili kako svaka nadnacionalna asocijacija traži i prijenos dijela suvereniteta ili nacionalnog identiteta na tijela ili institucije Unije, asocijacije ili nove države. U Jugoslaviji smo žrtvovali dio nacionalnih osjećaja, dio ponosa, jezika, gospodarskog suvereniteta, nacionalnog identiteta, ukratko, dio duše nacionalnog bića.

Dok smo žurili prema Europskoj uniji zaboravili smo kako nešto trebamo tamo i dati. Svi su samo mislili na europske fondove, putovanja bez granica, ogromno tržište i slobode koje su se proklamirale. Otrježnjenje je počelo dolaziti u ratama. Najprije u poplavi stranih trgovačkih lanaca i uvozu jeftinih poljoprivrednih proizvoda kojima naši proizvođači nisu mogli konkurirati, poljoprivrednici su nam gotovo bankrotirali. Otvaranje granica i sloboda kretanja izazvali su nezapamćen egzodus mladih iz države. A onda je na red došla i pravna stečevina EU. Prilagodba domaćeg zakonodavstva zakonima i konvencijama Unije je, i biti će, onaj korak koji je u hrvatskom narodu započeo procese dezintegracije najnovije nadnacionalne ideje kojoj su se Hrvati klanjali gotovo dva desetljeća. Vlada Andreja Plenkovića namjerava pošto-poto progurati ratifikaciju Istanbulske konvencije, provesti Kurikularnu reformu, koja se ne bazira na tradiciji hrvatskog školstva tijesno vezanog uz Crkvu, te usvojiti novi zakon o pobačaju koji je na tragu sličnih zakona u dominantnim zemljama EU. Navedeni potezi u zemlji jačaju konzervativne nacionalne snage koje ni svehrvatski pokret HDZ-a, kao stranke predvodnice osamostaljenja, više ne može kontrolirati. Inzistiranje Plenkovića i njegove Vlade na što žurnijem usvajanju zapadnih zakonodavnih normi u svim segmentima društva samo će dovesti do još većeg jačanja ove političko-ideološke grupacije koja bi nakon određenog vremena mogla postati, ovisno o slabljenju ili jačanju Europske unije, dominantna politička grupacija u zemlji po uzoru na Orbanovu Mađarsku.

Sociološko-politički fenomen, karakterističan za Hrvate kroz čitavu povijest, u vidu potrage za tutorstvom, nije mimoišao ni najnoviju političku grupaciju u Hrvatskoj. Naime, neka istraživanja javnog mnijenja jasno pokazuju kako hrvatsko društvo postaje sve više rusofilno. Putin s obnovljenom moći Rusije novi je „spasitelj“ za mnoge Hrvate. Trend rasta kulta Putina i Rusije u Hrvatskoj posebno je evidentan kod pravaško-kršćanskih političkih grupacija koje u današnjoj Rusiji, kao nekad Križanić, ponovno vide spas od germanskih i zapadnih pokušaja kulturne asimilacije, ali i od opasnosti zatiranja vjerske posebnosti kroz nametanje antikršćanskih zakona. Rusija, velika kršćanska sila s Istoka ponovno je idealizirana kao posljednja nada narodima Europe pred islamskim prodorom s Blistoka i anti-kršćanskom kampanjom sa Zapada. Pritom apologeti Rusije i Putina ne nastupaju kao nekada Križanić koji je jasno vidio i dobre strane i potencijale Rusije, ali i one despotske i tiranske strane njenih careva. Nekritički zagovor i srljanje kao „guske u maglu“ u genima je Hrvata. Ukratko, Hrvati su za jednu vrlinu spremni prešutjeti sto mana. Takav način razmišljanja utopio nas je i u prvu i u drugu Jugoslaviju, danas u Europsku Uniju, a već sutra.... tko zna, Hrvati očito ne mogu bez tutora.

Ova samo letimična i površna analiza pokazuje kako do dana današnjeg proces nacionalne emancipacije i formiranje potpune nacionalne svijesti kod Hrvata uopće nije završen. U vremenu kada je nacionalna inteligencija trebala razrađivati osnovne koncepcije hrvatskog identiteta i mjesto tog identiteta u europskim i svjetskim okvirima, ona je razrađivala nadnacionalne identitete jugoslavenstva ili, u novije vrijeme, europskog unitarizma. U međuvremenu je narod ostao na vjetrometini, bez jasnih putokaza, bez dovoljno razvijene kritičke misli poštivanja posebnosti i vlastitog identiteta. Sklonost tuđinskom tutorstvu ostaje stoljetna hrvatska tradicija, kao posljedica preskakanja faza nacionalne emancipacije i zamjene nacionalnog razvoja svijesti nad nadnacionalnim ideologijama. A osnovni krivci za ovakvo stanje su i dalje tzv. domaća inteligencija i politička elita…

 

Željko Primorac