Pojam hibridnog ratovanja u posljednje vrijeme se sve više spominje u javnosti. Stroga definicija  ovog pojma podrazumijeva vojnu strategiju koja sadržava elemente konvencionalnog, nekonvencionalnog i kibernetičkog ratovanja.

Kod elementa hibridnog ratovanja kampanje dezinformacija i propagande zauzimaju značajno mjesto. Raščlanjujući i identificirajući kampanje dezinformiranja i propagande treba voditi računa da se u isti koš ne strpaju legitimne oporbene propagandne akcije i zdrava kritika vlasti svojstvena svakom demokratskom društvu.

Raščlanjujući kampanje dezinformiranja i propagande prema mjestima vršenja istih dolazimo do zaključka kako se kampanja dezinformiranja može vršiti iz inozemnih centara putem inozemnih medija ili putem domaćih medija. U hrvatskom slučaju najčešće se radi o kombiniranom radu domaćih centara čije teme potom preuzimaju i razrađuju inozemni mediji.

Posljednji primjer intenzivne uporabe svih elemenata hibridnog djelovanja vidjeli smo na primjeru pisanja pojedinih stranih i domaćih medija o slučaju presude tzv. šestorci iz Herceg Bosne. Najmanje se pritom pisalo o samom slučaju Praljak i ostali, a većinu prostora zauzeli su natpisi o današnjem položaju i političkoj orijentaciji Hrvatske te njenoj ulozi u susjedstvu, naravno, negativni. Pritom glavnina napada nije dolazila iz neposrednog susjedstva kako bi se u prvi mah moglo očekivati već je glavni udar bio iz austrijskih, njemačkih i britanskih medija.

Pritom su Der Standard, Süddeutsche Zeitung i The Guardian uzimali i razrađivali teze koje su plasirali domaći lijevi komentatori i mediji, dajući istim tezama međunarodni i vanjskopolitički aspekt. Potom su se te iste teze vraćale u zemlju putem domaćih medija koji su prenosili tobožnje reakcije uglednih svjetskih medija koji upozoravaju na zabrinjavajuće stanje u Hrvatskoj, na navodnoj fašizaciju društva te zabrinjavajuće pojave klerikalizma i nacionalizma. Kada ovoj inozemnoj kampanji dodamo i nezapamćeni primjer cenzure na facebooku nakon samoubojstva generala Praljka, zar netko još u ovoj državi može posumnjati da se hrvatsko javno mnijenje kreira na nekom drugom mjestu? Nešto slično s inozemnom medijskom kampanjom usmjerenom protiv RH dogodilo se relativno nedavno nakon arbitražne presude u sporu Hrvatske i Slovenije o razgraničenju na kopnu i moru. I tada su gotovo identični mediji problematizirali Hrvatsku kao troublemakera u ovom dijelu Europe.

Mediji su omiljeni poligon djelovanja tajnih službi. Današnja Hrvatska ima bogato iskustvo prožimanja medija i tajnih službi maskiranih u nevladine organizacije, ali i protuobavještajnog djelovanja domaćih tajnih službi prema istim tim nevladinim organizacijama kroz medije.

Iz relativno nedavne prošlosti možda je najsvježiji primjer novinarke Helene Puljiz koja je optužila SOA –u kako ju je pokušala ucijeniti i prisiliti na suradnju. No, „brak“ nevladinih organizacija, medija i tajnih službi mnogo je stariji i seže u drugu polovicu devedesetih godina. Tada su u Hrvatskoj registrirane brojne ne vladine organizacije tzv. civilnog društva koje su svoje podružnice imale u inozemstvu.

Umjesto razvoja civilnog sektora njihova osnovna preokupacija bila je, što javno što prikriveno, političko djelovanje. Za to su dobivali obilnu financijsku pomoć iz inozemstva. Osnovni cilj bio je, u suradnji s oporbenim političkim snagama, smjena vlasti. Iz aktivnosti i operativnih akcija tadašnjih hrvatskih tajnih službi, čije su akcije poslije smjene vlasti 2000. došle u javnost, znamo kako je iz inozemstva u nevladin sektor i medije u Hrvatskoj tada uložen ogroman novac.

>>

Ostavimo trenutak po strani koketiranje nevladinih organizacija i politike, ova pojava nije hrvatski endem i gotovo je postala sastavni dio političkog života. Ono što zabrinjava su podaci koji su se godinama provlačili kroz hrvatske medije kao navodno neosporni. Tako je suđenju Anti Gotovini pokazalo kako je HHO krajem devedesetih napravio takav izvještaj o stradanju Srba u Oluji, civila i njihovih stambenih objekata, da ga se ne bi posramio ni Savo Štrbac.

Tek je zahvaljujući braniteljskom timu generala gotovine navedeni izviještaj prokazan kao velika krivotvorina. Iz HHO-a do danas nikada nismo čuli ispriku za zlonamjerni pokušaj miniranja interesa RH. Štoviše, čovjek koji je sastavio sramotni izvještaj, napada čovjeka koji ga je razotkrio jer je imenovan na časnu dužnost u uredu predsjednice Republike Hrvatske. Ali to je današnja Hrvatska, država koja nikada nije uspjela razmrsiti gordijski čvor sprege medija, inozemnih tajnih službi i interesa ne vladinih organizacija. Taj čvor Hrvatsku guši još od 2000. i do danas nitko nije smogao snage presjeći ga. Simbol inozemnog medijsko-obavještajnog utjecaja na Hrvatsku je Mesićevo otvaranje tajnog predsjedničkog arhiva britanskoj TV postaji Channel 4 . To je događaj koji je simbolično označio kraj hrvatske samostalnosti.

Problem sprege medija i inozemnih obavještajnih službi u hrvatskoj nitko nije potezao gotovo cijelo desetljeće. U međuvremenu smo dospjeli tu gdje jesmo, po pitanju privatizacije i rastakanja zemlje. Stranci su uloženo u hrvatsku politiku, medije i ne vladine organizacije naplatili stostruko.

Paradoksalno, tek je Jadranka Kosor 2011. potegnula pitanje vlasništva medija u Hrvatskoj i to nakon što su joj tokom orkestrirane medijske kampanje prosvjednici doslovno pokucali na prozor. Tada je i Vijeće za nacionalnu sigurnost naložilo Vladi da pripremi nove propise o vlasničkoj strukturi medija. No, niti nakon ovoga nismo postali bogatiji za spoznaju tko su vlasnici najutjecajnijih hrvatskih medija i kakav je njihov odnos s inozemnim centrima moći.

Da su mediji jedna od ključnih poluga nacionalne sigurnosti najbolje se vidjelo na primjeru Mađarske i premijera Orbana. Gospodarski oporavak Mađarske i stabiliziranje vlasti bili su mogući tek pošto je država ograničila inozemni upliv u medijski prostor države. Ima li Hrvatska snage za ovakav iskorak? Za to treba postojati snažna volja, ali i snažna vladajuća većina!

Koliko daleko se odmaklo u informacijskom ratu najbolje pokazuju primjeri SAD-a i Rusije. Dvije supersile nedavno su razmijenile niz optužbi za informacijsko ratovanje. Nakon toga je SAD proglasio niz ruskih medija za strane agente na svom državnom prostoru, a potom je slično zakonsko rješenje primijenila Rusija prema medijima iz SAD-a na svom teritoriju.

Gdje je u svemu tome mala Hrvatska i hoćemo li ikada doživjeti da se pojedini mediji u hrvatskoj proglase stranim agentima? Za početak ih je potrebno identificirati, a potom locirati i na koncu transferirati!    

 

Željko Primorac