Mučno je bilo slušati Zorana Milanovića dok na skupu SDP-a skandira-Hrvatska, Hrvatska! Još je mučnije nedugo iza toga bilo slušati izvještaje agencija za ispitivanje javnog mnijenja koje su ustvrdile kako nakon „Milanovićeva zaokreta“ ka domoljubnoj retorici rejting SDP-a i Kukuriku vlade bilježi porast.

Zar su Hrvati zaista zaboravili tko je Zoran Milanović i može li vješto plasiran spin u nekoliko dana prebrisati sve ono što je vlada Zorana Milanovića učinila Hrvatskoj u protekle četiri godine?

Može li zaista nekoliko pomno odabranih žlica domoljublja u režiji Browna od Zorana Milanovića i SDP-a napraviti domoljube? Kako bi to uspjelo Hrvati bi se trebali riješiti sjećanja, ali i dobrog dijela mozga. Dok usiljeno sikće Hrvatska, Hrvatska, treba se zapitati zaziva li Milanović Hrvatsku državu ili tek geografski pojam, status kakav je imala do 1991.

Teško je u novokomponirano domoljublje Zorana Milanovića uvrstiti njegovo otkazivanje državnog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, ukidanje Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika, nametanje ćirilice u Vukovaru, pokušaj izjednačavanja statusa branitelja iz Domovinskog rata i partizanskih boraca iz drugog svjetskog rata, pokušaj nasilnog uvođenja seksualnog odgoja u škole, napad na Crkvu i ugovore s Vatikanom, slanje udžbenika iz povijesti na provjeru četničkom vojvodi Nikoliću ili napad na nacionalne institucije poput HNS-a ili HOO. Može li sve ove protunacionalne poteze izbrisati nekoliko nacionalnih zastava na predizbornom skupu ili nekoliko neuvjerljivih povika-Hrvatska, Hrvatska!

Vrijeme je da hrvatski narod jasno kaže kako Hrvatska Zorana Milanovića nije naša Hrvatska, Hrvatska kakvu želimo graditi i ostaviti našoj djeci. Naša Hrvatska ne mrzi, ne progoni i ne prešućuje patnje svoga naroda zbog viših interesa pomirbe u regiji. Naša hrvatska ne srami se svojih dragovoljaca koji su izborili njenu samostalnost, naša Hrvatska neće šutke gledati egzodus naše djece preko granice. Još četiri godine Zorana Milanovića na čelu Hrvatske značilo bi šutke pristajanje na odricanje od identiteta, povijesne istine i u konačnici, odustajanje od projekta Hrvatske države započetog još 1990.

U suštini, ovi izbori su pitanje vizije razvoja hrvatske države u narednim desetljećima. Hrvatska je na svojevrsnoj raskrsnici, i nijanse odlučuju hoće li krenuti putem koji je zacrtao Franjo Tuđman devedesetih godina 20. stoljeća tj. putem nacionalne države hrvatskog naroda ili će se utopiti u moru europskih regija kako geografski pojam što se podudara s programom građanske, anacionalne države, koji zastupa Zoran Milanović, a čiji put su trasirali Stipe Mesić i Ivo Josipović.

Nažalost, Zoran Milanović ni ovaj put svoje sljedbenike nije okupio oko programa jer ga i nema, spin zvan Program 21. mrtav je bio onog dana kada je objavljen, od njega nije realizirana niti jedna točka. I ovaj put Milanović kohezira svoje biračko tijelo tobožnjim strahom od povratka Hrvatske u „mračne“ devedesete godine, dok u isto vrijeme zaziva Tuđmanu i skandira Hrvatskoj. Očito je kako je Milanović dosta kontradiktoran u svojim izjavama s jedne strane plaši ljude povratkom u 90-te kada je državnu politiku vodio Franjo Tuđman, a s druge strane pokušava zbuniti dio glasača domoljube koalicije pozivajući se na Franju Tuđmana i veličajući njegovu baštinu.

No, spinovi su jedno, a politički rezultati nešto sasvim drugo. Hrvatska koju zaziva Zoran Milanović svjetlosnim godinama je udaljena od Hrvatske kakvu je gradio i živio Franjo Tuđman, zato nastavimo graditi Tuđmanovu Hrvatsku, nastavimo obnavljati Hrvatsku tamo gdje smo stali nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović kao prve vjerodostojne nasljednice Franje Tuđmana.

 

Željko Primorac