Lutajuća, šizofrena, neartikulirana, nejasna, bezidejna, obezglavljena- samo su neki od termina koje koriste kritičari hrvatske vanjske politike u mandatu Zorana Milanovića.

Ovi termini prate hrvatsku vanjsku politiku kojoj posljednje četiri godine pečat daju ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i predsjednik Vlade Zoran Milanović. Ta politika svoj kontinuitet vuče od rodonačelnika Kukuriku vlade, bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Tamo gdje je Josipović stao Vesna Pusić i Zoran Milanović su nastavili forsirajući tzv. regionalni pristup i regionalne integracije.

Pritom su otvorili sukob sa strateškim saveznikom Saveznom Republikom Njemačkom uporno opstruirajući njemački uhidbeni nalog za Perkovića i Mustača. Zaoštravajući sukob s Njemačkom, Austrijom i Mađarskom hrvatska je vanjska politika državu sve više udaljavala iz područja središnje Europe u balkansku kaljužu iz koje smo se desetljećima trudila izvući.

Vrhunac uspjeha hrvatske vanjske politike u mandatu ove vlade bili su sastanci Igmanske inicijative ili sastanci pod nazivom „Procesi“ na Brdu kod Kranja. Otužno okruženje u koje je hrvatska tada upala pokušao je donekle popraviti tadašnju austrijski kancelar Werner Fayman pozivajući hrvatske predstavnike na sastanke regionalne inicijative koja je obuhvaćala Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Italiju i Hrvatsku. No, Pusić i Milanović na navedenim sastancima nikada se nisu osjećali kao na sastancima Igmanske inicijative ili na sastancima Procesa na Brdu kod Kranja. Jednostavno, u društvu s Austrijom i Italijom izgubili su svoje glavno oružje u javnim nastupima, jer teško se pored talijanskog premijera ili austrijskog kancelara nametnuti pričama o povampirenom fašizmu u Hrvatskoj ili pričama o pomirenju u tzv. regionu.

Nažalost, osnova hrvatske vanjske politike, trasirane još u vrijeme Stipe Mesića i Ive Josipovića, a koju je Kukuriku vlada sustavno prigrlila i provodila, svodi se na blaćenje zemlje u inozemstvu i podilaženje dojučerašnjim agresorima. Takva priča, naravno, teško prolazi u društvu država poput Austrije, Njemačke i Italije, tu bi valjda trebalo pregovarati o ekonomiji, znanosti i prometnom povezivanju, a tu su naši vanjskopolitički komesari poprilično tanki.

A onda je Hrvatska ušla u predizborno vrijeme pa se Milanović odlučio dodvoriti biračima izazivajući igranku oko navodnog trgovinskog rata sa Srbijom za što je cijenu platilo hrvatsko gospodarstvo. Iz tog rata je, naravno, izašao poražen uz teške osude Europske komisije. Dojučerašnji veliki pobornik sukobljavanja s Njemačkom preko noći se pretvorio u navodnog zagovornika njemačkih interesa, trudeći se usmjeriti što veći broj migranata prema Njemačkoj. Međutim, usred verbalnih okršaja sa Mađarima i Slovencima hrvatska je na sjevernim i zapadnim granicama dobila žičane ograde i oklopna vozila. Tako su Milanovićevi pokušaji brisanja granice završili svojevrsnim getoiziranjem Hrvatske na periferiji Balkana, i dalje otvorenim prema "regionu", kojim iznutra vlada nitko drugi nego nepredvidivi i neuravnoteženi Milanović.

Predsjedniku Vlade iznimno je važno što o njemu pišu The Economist i ostali britanski mediji. Kao vješt demagog namirisao je planove lijevih središta svjetske moći koji preko tzv. balkanske rute migrantima nastoje demografski "zanavljati" Njemačku. Zato je učinio sve da širom otvori vrata Hrvatske i prikaže se kao navodni humanist. Učinio je to na uštrb sigurnosti vlastite zemlje i njenih stanovnika, kockajući se mogućnosti da nakon mađarskog zatvaranja granice i izvjesnog slovenskog zatvaranja granice u Hrvatskoj ostane nekoliko desetaka tisuća ljudi o kojima ne znamo ništa.

Istodobno, Milanović i njegov potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić nisu tako blagonakloni, u pogledu pograničnog kretanja stanovništva, vlastitom narodu. Uzduž granice sa BiH, a posebno na području Dalmatinske zagore, pogranična policija kaznama koje sežu i do deset tisuća kuna kažnjava stanovništvo ukoliko nemaju uredne pogranične propusnice i ukoliko se ne kreću na predviđenim graničnim prijelazima. To u praksi često znači obilazak i do 100 km do službenih graničnih prijelaza da bi prešli s jedne parcele na drugu udaljene tek par metara, ako između njih prelazi granična linija.

Milanović na primjeru Dalmatinske zagore pokazuje mišiće, a na istoku Hrvatske sistemski krši te iste državne zakone. Valjda zato što milošću prema Dalmatinskoj zagori nikako ne može dospjeti na naslovnicu The Economista!

Hrvatska teško može izdržati još četiri godine zatvorena u balkanskom žičanom kavezu u koji ga žele zatvoriti Zoran Milanović, Ranko Ostojić i Vesna Pusić. Stoga je jasno što nam je činiti u danu kad imamo ustavom zajamčeno pravo ocijeniti njihov dosadašnji rad.

 

Željko Primorac