Njegov dolazak na mjesto Petrova nasljednika u Vatikanu bio je popraćen do tada nezapamćenim zanimanjem javnosti. Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo, najavljen je od medija kao veliki reformator Crkve.

Pomalo nepravedno slaveći papu Franju, mediji su u drugi plan stavili velikog teologa i dobrog papu Josepha Aloisa Ratzingera, Benedikta XVI. Štoviše, Benedikt XVI. često je stigmatiziran kao pobornik konzervativne opcije u Crkvi i protivnik reformi. To što bi reforme u Katoličkoj Crkvi trebale značiti, valjda znaju samo oni koji ih najavljuju, priželjkuju i proklamiraju. To su prije svega masovni mediji i ateistički dušobrižnici Katoličke Crkve. Da se iščitati iz natpisa u liberalnim medijima kako se famozne reforme unutar Crkve uglavnom ograničavaju na dopuštenje sklapanja gay brakova, dopuštanje abortusa te ukidanje celibata. Papa Franjo je u prvom dijelu svog pontifikata zadobio naklonost javnosti svojom skromnošću i zauzimanjem za siromašne i obespravljene. Odbacujući tradicionalne državničke insignije, kakve su prethodni pape imali kao poglavari vatikanske države, i spuštajući se među običan puk Papa je dodatno dobio na popularnosti. Sve to nije promaknulo onima koji već duže vrijeme žele unijeti raskol u Crkvu. U medijima su se pojavile vijesti o nekoj Franjinoj Crkvi, liberalnoj i slobodoumnoj, te o nekoj drugoj, konzervativnoj i tradicionalnoj Crkvi.

Proces pretvaranja pape Franje u megazvijezdu prema kriterijima masovnih medija tekao je često i bez njegove volje i pristanka. Često je i sam govorio kako mu ne odgovara status superzvijezde te kako se ne snalazi u toj ulozi. No i Papa je ipak samo čovjek, grješan i slab, kao i svaki drugi čovjek. Iskorištavajući njegov status megazvijezde i super popularnog čovjeka, status pape siromašnih i obespravljenih, masovni mediji očito su utjecali i na neke odluke koje je Papa donio u posljednje vrijeme. Tu se prije svega misli na famoznu objavu o “lakšem crkvenom razvodu”, ali i na mogućnosti oprosta grijeha pobačaja, odnosno čedomorstva. I jedna i druga uredba pape Franje slavljena je od masovnih medija i lijevo-liberalne, često ateističke, javnosti kao veliki iskorak naprijed Crkve ili, kako to vole kazati, otvaranje Crkve.

Međutim, vjera i crkva su stvar osobnog izbora. Istina, u Katoličkoj Crkvi krštenje je nedugo nakon rođenja, kada se dijete prima u zajednicu vjernika, ali nakon stjecanja samosvijesti i formiranja osobnosti nitko nas ne tjera da ispovjedamo vjeru koja se kosi s našim stavovima. Katolička Crkva počiva na Deset Božjih zapovijedi i Svetom pismu. Vjera je proces, život, odricanje i kušnja. Nema lakšeg puta kojim bismo živjeli vjeru i Isusa. Posljednje odluke pape Franje, prije svega ona o mogućnosti odrješenja grijeha pobačaja u Godini milosrđa, prema mnogima više sliče sniženju cijena u nekom supermarketu nego odluci poglavara Katoličke Crkve. Time ne vrijeđam Papu, naravno, ali nitko od nas nema prvo suditi o grijesima drugoga, na kraju, svima će nam suditi dragi Bog, ali pravila na kojima je sazdana Katolička Crkva nema pravo nitko mijenjati, a pogotovo ne pod obrazloženjem otvaranja Crkve.

Ako pogazimo temeljna pravila na kojima je sazdana Crkva, onda je sve dopušteno, danas u Godini milosrđa, a sutra prema univerzalnom pravilu Katoličke Crkve. Navedeni potezi pape Franje umjesto tzv. otvaranjem Crkve mogli bi rezultirati zatvaranjem vrata Crkve od onih koji istinski žive vjeru.

 

Željko Primorac