Svijet definiran rezultatom Drugog svjetskog rata, osamostaljenjem bivših kolonija u zemljama tzv. Trećeg svijeta i padom komunističkog bloka, svijet 20. stoljeća polagano nestaje. Rađaju se neke nove asocijacije, nadnacionalna udruženja i ekonomske zajednice.

Međutim, dok na jednom kraju svijeta društva pokušavaju postići što bolji društveni ugovor kojim bi dogovorili što veće benefite za društvo i unaprijedili trgovačke i ekonomske odnose, na drugom kraju svijeta i dalje društveni ideal i nedostižan cilj ostaje nacionalna pa i religijska emancipacija. Što je budućnost svijeta, uvezivanje na principima slobodne trgovine ili nacionalna i religijska emancipacija?

Dio analitičara i povijesničara zastupa tezu kako je nacionalna država stvar prošlosti, odnosno kako je nacionalana diferencijacija završena u 19. stoljeću. Međutim, pritom zaboravljaju kako, zbog objektivnih okolnosti, nisu svi dijelovi svijeta u isto vrijeme ušli u fazu nacionalne emancipacije i stvaranja nacionalnih država pa se ista formula ne može primijeniti na cijeli svijet. Tako danas gledamo niz nacionalnih i vjerskih sukoba od Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka do Kavkaza i Ukrajine.

U nekim slučajevima, primjerice ISIL-a u Siriji i Iraku miješaju se i nacionalni i vjerski elementi u sukobima, a to isto možemo kazati i za Jemen, još jedno poprište sukoba između sunita i šijita. Sve u svemu kolonijalne linije razdvanja i društveni ugovori o razgraničenjima i sferama utjecaja sklopljeni pod paskom UN-a u drugoj polovini 20. stoljeća uskoro bi mogli biti potpuno izmijenjeni. Negdje će to učiniti vjerski ratovi, negdje nacionalni sukobi, a u nekim slučajevima čak i građanski ratovi.

Pored nacionalnih, vjerskih, sektaških i građanskih sukoba svijet mjenjaju i razna ekonomska, nadnacionalna, ukratko, globalistička udruženja. Svijetu ekonomije, gospodarstva i bankarstva državne granice predstavljaju samo nepotrebne birokratske prepreke pa se postižu razni trgovinski sporazumi kako bi se zaobišle granične barijere. Jedan od navedenih sporazuma je i trenutačno aktualni sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a, poznat i kao TTIP.

Na drugoj strani Rusija odgovara srednjoazijskom zonom slobodne trgovine, a rastuća gospodarstva dojučerašnjeg Trećeg svijeta, poput Kine, Indije, Turske, Brazila i JAR-a, odgovaraju povezivanjem u udruženja poput BRICS-a. Povezuju se i države Južne Amerike u nadnacionalne ekonomske saveze, pa čak i države Afrike kreću u tom smjeru. Svakom ekonomskom udruženju prepreka su državne administracije, a u naravi samog udruženja je pokušati ih smanjiti, povezati i ujediniti.

Na tom tragu nastala je i Europska unija iz Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je potom prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu. Hoće li sva ova ekonomska udruženja jednoga dana prerasti u nadnacionalne države i izbrisati granice nacionalnih država? Teško je reći, ali razvoj Europske unije upućuje na to kako je ipak moguće da iz ekonomskog udruženja izraste nadnacionalna država.

Je li nadnacionalna država kraj nacionalne države? Ne, civilizacija još nije pronašla društveni okvir u kojem bi se skupina koja njeguje isti jezik, kulturu, povijest, običaje i tradiciju bolje povezivala, udruživala i funkcionirala od nacionalne države. To najbolje pokazuju česte krize u funkcioniranju Europske unije. Kad god izbije kakva kriza, bila ona gospodarska ili sigurnosna, svatko se okreće sebi i štiti interese vlastite zajednice, odnosno naroda. Bilo da se radi o energetskoj politici prema Rusiji, bilo da se radi o krizi eura.

Neki se, poput Britanaca, teško mogu pomiriti s gubitkom nekih od nacionalnih simbola, primjerice funte, pa uporno odbijaju ući u eurozonu. Svi navedeni primjeri pokazuju kako se ekonomska udruženja i na njima izrasle nadnacionalne države mogu razvijati do jednoga stupnja, tj. sve dok se za račun nadnacionalnog ne treba žrtvovati nacionalno, a onda počinju problemi. Jer, malo je tko spreman odreći se vlastitog identiteta i stvarati nešto imaginarno.

Lekcija je ovo i za mladu hrvatsku državu koja je u EU euforiji bila spremna žrtvovati mnoge nacionalne interese, a sve zbog nejasno definiranih ciljeva. Hrvatska bi sebi konačno trebala postaviti pitanje - koji je to njen cilj u Europskoj uniji? Jer, Unija je interesno udruženje, a ako u interesno udruženje ulazite bez ciljeva, s idealima, u startu ste nastradali, u ovom konkretnom slučaju nastradao je hrvatski narod.

 

Željko Primorac