Na nedavno održanim prijevremenim lokalnim izborima u 17 gradova i općina diljem Hrvatske građani su birali nove sazive gradskih i općinskih vijeća te gradonačelnike i načelnike.

Međutim, način prezentacije i analize rezultata navedenih izbora, kao i svih lokalnih izbora do sada, jednostavno, zadivljuje. Štoviše, analiza rezultata lokalnih izbora u Hrvatskoj mogla bi biti hrvatski izvozni proizvod, bez presedana u svijetu, zbog jednostavnog razloga - svi koji sudjeluju na izborima su i izborni pobjednici! Kako? Na vrlo jednostavan način - stranačke središnjice pri analizi izbornih rezultata, bar onoj interpretaciji za medije, uzimaju podatke koji im najviše odgovaraju. Tako se jedni uhvate broja gradova koje su osvojili na izborima, drugi pak licitiraju brojem općina, treći govore o broju gradskih i općinskih vijeća te vijećnika u njima. Sve zavisi od toga što analizom želite postići, ako vam je bitno da ostvarite dojam jake, građanske i urbane stranke, tvrdite kako ste pobijedili u velikim gradovima pa taman izgubili u ostalim izbornim jedinicama. Ako želite nakon izbora ostaviti dojam jake stranke koja je snažna na cijelom državnom teritoriju, onda u javnost idete s brojem jedinica lokalne samouprave koje ste na izborima osvojili. Ako je neka stranka doživjela loš rezultat u utrci za gradonačelnike i načelnike, lako će se pronaći varijabla koja im u izbornim križaljkama odgovara. Može se, primjerice, dogoditi da loše prođete u neposrednim izborima za gradonačelnike i načelnike, ali zahvaljujući određenim okolnostima vaša opcija ima više vijećnika u lokalnim predstavničkim tijelima. I kako onda to protumačiti? Naravno, kao pobjedu!

To je samo dio hrvatskog izbornog i postizbornog cirkusa, u kojem je i poraz pobjeda, a sve u svrhu opstanka stranačkih nomenklatura. Nepriznavanje poraza služi kao dvostruka zaštita za stranačka vodstva. Prva zaštita je odnos prema građanima, kojima se i unatoč lošem rezultatu želi poručiti kako stranka ipak nije poražena, jer, evo, određeni parametri pokazuju kako su napredovali u podršci građana. Drugi razlog nepriznavanja poraza su unutarstranački odnosi. Ako bi se priznao poraz, proradila bi i unutarstranačka opozicija te bi se postavilo pitanje odgovornosti, a to, naravno, nitko ne želi. Opravdanja stranačkih čelnika o broju gradskih vijećnika, kotara, gradskih četvrti, županijskih i gradskih vijeća koji je osvojen na izborima bila bi relevantna kada bi se stranka natjecala samo za navedena tijela. Međutim, stranačke liste najčešće obuhvaćaju cjelokupnu izbornu ponudu, od gradonačelnika i načelnika do vijeća, župana i skupština. Stoga uzimati nakon izbora samo one podatke koji vam odgovaraju kako biste potkrijepili svoje tvrdnje za politikantske analize je i svojevrsna obmana, kako vlastitih birača tako i cjelokupne javnosti. Posljedica je to nedostatka odgovornosti političara od najviših do najnižih instanci, nedostatka izborne i općenito političke kulture.

Kako to izgleda u razvijenim demokratskim društvima? Prije svega, na Zapadu postoji odgovornost političara, koja je rezultat kritičkog odnosa javnosti prema politici kao djelatnosti i političarima kao izabranim predstavnicima naroda. Gubitak lokalnih izbora na Zapadu često je i nagovještaj smjera u kojem će se kretati vlada. Loši rezultati na lokalnoj razini nerijetko su znali dovesti i do prijevremenih izbora te ostavki cjelokupnih vlada. Što bi se dogodilo kada bi u razvijenim demokracijama netko tumačio rezultate izbora kako to njemu odgovara u tom trenutku? Prije svega, bio bi izvrgnut javnom prijeziru i izgubio bi legitimitet pred političkom javnosti i građanima te bi u startu bio eliminiran iz bilo kakvih sljedećih političkih utrka kao nevjerodostojan kandidat. Na određen način lokalni izbori na Zapadu su i anketa o popularnosti vlade te se budno prate njihovi rezultati. Što bi se dogodilo da, primjerice, Angela Merkel dovede u pitanje rezultate izbora u regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija? Da kojim slučajem njezin kandidat ne prođe za pokrajinskog premijera, ali spletom okolnosti u pokrajinskom parlamentu ima više zastupnika nego prije izbora. U najgorem slučaju bi konstatirala kako je izborni rezultat dobar za parlament, a loš na primjeru kandidata za premijera. Ni u kojom slučaju joj ne bi palo na pamet od svega toga konstruirati izbornu pobjedu. Ali to je primjer Njemačke i razvijenog demokratskog društva. Ovdje, u Hrvatskoj, još dugo ćemo interpretirati rezultate kako nam padne na pamet i svi će u konačnici biti pobjednici, svi osim naroda koji bira.

 

Željko Primorac