Ivo Josipović toliko je želio postati Konrad Adenauer zapadnog Balkana da je na tom putu bio spreman prijeći preko svih otvorenih pitanja sa Srbijom, kao agresorom u ratu koji je praktički završio jučer. Ta otvorena pitanja odnose se na krivnju za agresiju, nestale, razgraničenje na Dunavu, opljačkana kulturna dobra, imovinu hrvatskih tvrtki koje su prije rata djelovale u Srbiji, staru deviznu štednju, ratnu odštetu i na koncu-jednu pristojnu ispriku za sve zlo koje su učinili hrvatskom narodu i mladoj Hrvatskoj državi.

Srbija nikada nije, a vjerojatno nikada i neće, proći katarzu potrebnu kako bi se suočila sa zločinima koji su ime bolesne velikosrpske ideologije učinjeni. Jednostavno, u Srbiji ne postoje snage, politički dovoljno jake, koje bi narod i politiku suočili sa istinom o strahotama koje su počinjene na krvavom srbijanskom četničkom piru po Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Da bi se Srbija i njeni stanovnici suočili sa vlastitom fašističkom prošlošću bilo je potrebno vojnički podčiniti cijelu Srbiju i uvesti međunarodnu upravu kao nekada u Njemačkoj. Ta prilika je propuštena onoga trenutka kada su NATO snage ulazile na Kosovo.

Dogodila se šizofrena situacija, NATO je ušao na Kosovo kako bi spriječio genocid, a tvorca genocida, sa cijelom infrastrukturom ostao je na vlasti u Beogradu. Možemo zamisliti što bi se dogodilo da su kojim slučajem Saveznici u drugom svjetskom ratu oslobodili Francusku, a na vlasti u Njemačkoj ostavili Hitlera. Istina, srbijanski Hitler je nedugo potom izručen Haagu, ali njegovi učenici, kao i učenici Vojislava Šešelja, i danas kroje srbijansku politiku i moraliziraju o međunarodnim odnosima i procesima.

Hrvatima i hrvatskoj službenoj politici treba biti jasno kako sa ljudima poput Ivice Dačića, Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića nikako nije moguć dijalog. Blaža verzija srbijanskih šovinista i maskiranih nacionalista, u vidu Borisa Tadića čiji je otac Ljuba Tadić jedan od supotpisnika zloglasnog Memoranduma SANU-a, također je imala svoju priliku dok su bili na vlasti kako bi pokazali svoju predanost dijalogu i pomirenju. I što se dogodilo?

Boris Tadić, kojem se Josipović gadljivo dodvoravao u Vukovaru, simbolu hrvatske žrtve i patnje, nije se čak ni tu, u Vukovaru, udostojao pristojno ispričati za svu patnju koju su njegov narod i država prouzročili mladoj Hrvatskoj državi. Unatoč izostanku jasne i nedvosmislene isprike od strane službene Srbije aktualni hrvatski predsjednik nastavio je samo njemu jasnu politiku približavanja prema Srbiji. Ta politika, ma koliko se pravdala ekonomskom nužnošću, nikada nije mogla biti uspješna, jer se zasnivala na lažnoj slici pripremljenoj za Zapad.

Trpanje problema pod tepih, gaženje i omalovažavanje hrvatske tužbe za genocid kao i poziva na iskrenu ispriku službene srbijanske politike kulminiralo je Šešeljevim povratkom iz Haaga. Pritom treba naglasiti kako Šešelj nije geneza problema već samo kulminacija, iskra, koja je zapalila sve ono što je Ivo Josipović iz samo njemu jasnih razloga godinama trpao pod tepih.

I onda on, Ivo Josipović, ima obraza nekoga prozivati za promašenu vanjsku politiku. To je moguće samo u Hrvatskoj!

 

Željko Primorac