Približava se ljeto, trebalo bi se odmoriti od svakodnevne trke. Tako nekako bubnja u našim glavama. A bubnjalo je i nakon slavne Oluje. Pobijedili smo jugokomunizam, pobijedili smo velikosrpsku namisao, vrijeme je za odmor.

Međutim, stvari su stajale drukčije. Pravi igrači ušli su na igralište. I tako do današnjeg dana. O odmoru možemo tek samo sanjati ako ga shvatimo kao »puštanje mozga na pašu«. Međutim, shvatimo li ga kao izgradnju sebe i društva oko sebe, on je već tu. Svaki nas uspjeh, naime, na tom polju odmara i veseli.

 Pale su mi ove misli na pamet dok sam gledao kako onaj nepoznati domoljubni navijač nastoji spriječiti teroristu, zvanog huligan ili navijač, da prekine utakmicu na kojoj naša izabrana vrsta dojmljivo igra nogomet i pobjeđuje. Slično kao na početku devedesetih. Jugokomunizam došao svome kraju, pobunjenici počeli mahnitati i nije bilo druge nego uzeti stvar u svoje ruke. Puk je progovorio. Pitanje je samo hoće li i ovaj put biti uspješno kao tih slavnih devedesetih?

     Igra, koja je počela i prije Oluje, očito je ušla u završnicu. U Münchenu će Partija biti osuđena kao zločinačka, lakše ćemo, valjda, stoga doći do arhiva i zaviriti iza pozornice događanja. Dovest će to do povlačenja određenih poteza i karte će biti drukčije posložene. Zvijezda petokraka i njezini poklonici otići će u mračnu povijest. Stoga nastoje svim silama sa sobom povući i sve domoljubne snage, poglavito HDZ koji je na čelu s Franjom Tuđmanom stvorio hrvatsku državu u suradnji s mnogobrojnim domoljubima. Između ostaloga, preko Joze Petrovića, starog mahera iz INE, kasice-prasice svemoćne Partije i njezinog klateža, poput virusa uskočili su u samo vodstvo HDZ-a. Pod njihovim šaputanjem Tomislav Karamarko počeo je opasno vrludati. I zbog toga je prispjelo vrijeme odlaska, jer stranka to ne može i ne smije podnijeti. Trebao je i prije, poglavito kad mu je to jasno rekao prijatelj Milijan Brkić, ali otrovna šaputanja nažalost su bila jača. Ipak, bolje ikad nego nikad. Naravno, hvala mu za sve dobro što je učinio.

     Uvijek je važno pogoditi taj pravi trenutak. Pred tim su izazovom i čitave SAD. Trebaju u studenom birati novog državnog vođu. Na jednoj strani imaju demokratkinju Hillary Clinton, podupirateljicu svega onoga što prosječni Amerikanac odbacuje (pobačaj, homoseksualizam, nenadzirani priljev izbjeglica...), na drugoj strani imaju republikanca Donalda Trumpa koji sve to odbacuje. Međutim, u stvarnosti je zapravo nepredvidiv. Što ako je obični preslik nekih prijašnjih igara po svijetu kada bi zakulisna središta moći najprije izludjeli neki narod, nakon toga poslali im nazovi iscjelitelja, a kada bi on zasjeo na vlast otišao bi u sasvim drugom pravcu i sva bi krivnja pala na narod. Na svima, a posebno na katolicima, velika je odgovornost. Oni u američkom društvu, koje je neprestano pod udarom sila iz mraka, predstavljaju istinsko svjetlo. Nada su da će ga rasvijetliti i da će nam onda svima biti lakše.

     U međuvremenu katolici po svijetu nastavljaju svoj mučenički križni put. Ubijaju ih na svakom koraku. A vodeće svjetske sile to nastoje prekriti zaboravom. Ne samo tamo negdje u Vijetnamu, već i kod kuće. Uzmimo za primjer Christinu Grimmie, američku pjevačicu božanskog glasa. Njezin navodni obožavatelj Kevin James Lobi ubio ju je u 22. godini života. Kad mu je policija pretražila računalo, pronašli su da mrzi kršćanstvo. Christina je, pak, pjevala o Bogu, o Isusu Kristu, bila ponosna što je kršćanka. Da je svakodnevni uspjeh i slava ne bi odveli na krivi put, istetovirala si je da je sve ispraznost, misao, dakle, iz Svetog pisma. Očito je to nekima iza pozornice bilo previše. Što ako i drugi krenu njezinim putem? I osuda je izvršena, izvođač se uvijek nađe. A Christina je voljela ne samo svoju vjeru, nego je voljela i svoj kraj, svoju domovinu. 

     Možda bude ustanovljeno tko je ovih dana izazvao one spomenute nerede na utakmici. Ali to će opet biti samo izvođači. Pokretači i usmjeritelji su iza pozornice. Vlaho Orepić, kao ministar zadužen za to, i njegov Most ne proslaviše se jasnim i odlučnim stavom. Muljahu nešto o stanju u nogometu, o razočaranju navijača. Očito skreću vodu na svoj mlin, ili pomažu onima iza pozornice da se izvuku jer im ipak stvari nisu pošle onako kako su namjeravali. Za razliku od njih predsjednica Kolinda Grabar Kitarović jasno uprije prstom u pozadinu. Orjuna opet jaši. Mogla je to jer joj je domovina i dalje iznad svega, a valjda će tako zauvijek i ostati. Ona je jednostavno s narodom, oni su jednostavno s »njima«.

     Poučak je to i naše Christine. Jedna od njezinih rečenica je da joj teško pada kad prepozna da neki od onih koji se nazivaju kršćanima zapravo odaju dojam bezbožnika. Zamijenimo to pojmom domoljublje i primijenimo na naše prilike. Strašno. Virus je u našoj sredini i dalje. Zbijmo redove i izbacimo ga. Odsudni su trenutci pred nama. Ruše nam domovinu, proganjaju Crkvu. Pustimo isprazna naklapanja o svemu tome. Vrijeme je uzimanja stvari u svoje ruke. Christina bi rekla da je strašno kako kršćani svoju vjeru oblikuju prema zahtjevima društva. Kristu i domovini služi se jasnim mislima i jasnim djelovanjem.

     U svemu ovome imamo primjer našega blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Nedavno je o njemu bila izložba u Europskom parlamentu zalaganjem nekih naših svjesnih europarlamentaraca. A jugoslaveni, na raznim stranama, zbog toga su se raspametili. Nevažno. On je naš, Hrvatska je naša i nikome ih ne damo. S molitvom na usnama i ispravnim mislima u glavi pobijedit ćemo i trenutne nevolje.

 

Miljenko Stojić

Share
0