Dolaskom Hitlera na vlast Treći reich je imao cca osamdeset milijuna stanovnika. Danas Turska ima sličan broj stanovnika i vođu vrlo sličnog Hitleru, možda još i više Staljinu. Turskom narodu, unutar kojeg ima oko deset milijuna onih koji vuku izravno porijeklo od stoljećima naseljavanih Hrvata u Otomansku imperiju i to gotovo isključivo odvođenjem velikih skupina hrvatskog pučanstva u tursko ropstvo, a još i više odvođenjem djece u janjičare. Tek dio ih je odlazio u Tursku dobrovoljno, više kao trgovci i sl.

Uravo zbog hrvatske vrlo brojne dijaspore u Turskoj i pišem ovaj članak, jer mi to daje moralnu snagu, vjerojatno bih sve progutao da se radi samo o potomcima onih koji su skoro puna četiri stoljeća osvajali i razarali Hrvatsku, i tadanje hrvatsko vazalstvo Bosnu i Hercegovinu, s vrlo visoko dominantnim katoličkim pučanstvom.

Danas je turski narod ugorožen kao nikada u svojoj povijesti. Strahotno je slušati da netko pozivajući se na demokraciju, na desetke i gotovo stotine tisuća (prvenstveno inteligencije) veže njihove ruke na leđa plastičnim vezicama koje je vrlo teško i gotovo nemoguće potrgati bez pomoći nekoga sa strane.

To me neodoljivo podsjetilo na Poraće iza Drugog svjetskog rata kad je na stotine tisuća hrvatskih mladića vojnika i civila, žena i djece bilo vezano žicom od strane (nažalost i hrvatskih) komunista, koje danas u mnogim grobištima nalazimo kao još do kraja neistrunule žičane lisice sa kojima su umrli i bačeni u bezbrojne jame i masovne grobnice.

U Turskoj se ne love pojedinci, imenom i prezimenom, urotnici, već se love i vežu plastičnom žicom kategorije ljudi i to u stravičnim brojevima pa i na desetke tisuća učitelja, sudaca, činovnika, vojnih časnika, običnih vojnika, policajaca, novinara književnika, sveučilišnih dekana i sl. Ukratko ti brojevi dosežu blizu sto pa i više tisuća jadnika od kojih jedva da je poneko znao da se priprema državni puč.

U povijesti svijeta uvijek je bilo i biti će opravdanih ili neopravdanih državnih udara, uvijek je u njihovom neuspjehu odgovarala šačica ljudi, najviše do stotinjak ili dvjesto. Ovdje se kao pučiste optužuje veliki dio inteligencije koja po broju predstavlja narod.

Turska će plivati u krvi! To će u strateškom smislu jako potresti i najbližu joj Europu. Turska ne samo da više neće moći držati izbjeglice s Bliskog istoka, već će i sama stvarati milijunske kolone koje će tražiti spas u Europskim zemljama.

Gdje su ti veliki politički stratezi, koj ne vide što će se dogoditi.

Imperativ je svjetske politike i politike Europe da odmah zaustavi suludi pohod Erdogana na vlastiti narod. Zadatak je to prvenstveno političara velikih moćnih država.

Ako je toliko mnogo ljudi sudjelovalo ili u najboljem slučaju samo znalo za državni udar, kako to da toliko mnogobrojne tajne službe nisu znale za urotu i na vrijeme obavijestile Erdogana. Tu nešto smrdi, Turski narod se gura u veliki sunovrat, iznutra ili izvana i svaki onaj političar iz Europe i svijeta koji podržavaju Erdogana, postaje sukrivac te strašne tragedije koja se nadvila nad nevinim turskim narodom. Ceh će za to platiti mnogi narodi, a ponajviše oni u Europi. Razum nam nalaže da ne treba podržavati ni Erdogana ni pučiste, već kroz treću soluciju tražiti mirno rješenje i spas naroda u Turskoj, a time i spas Europe.

Za Tursku treba tražiti sveopće nove izbore i da razni političari ocijene volju naroda. Bratoubilački rat nikome u Turskoj pa i Europi ne odgovara i svi znaju da to nije dobro, i da su posljedice nesagledive.

Glas mira i razuma se treba čuti sa svih strana svijeta, a na čelo Turske dovesti neutralne sekularne nove političke snage koje će odbaciti svaki ekstremizam. Dužnost je svjetskih moćnika da to čim prije naprave, a posebno Vijeća Europe i Vijeća sigurnosti UN-a. Ovdje se slobodno možemo upitati – ljuljaju li se i sami temelji islama u svijetu. Mnogo je krvi i patnje učinjeno u ime Allaha, a svako zlo učinjeno u ime Allaha, dvostruko vrijeđa njegovo lice.

 

Mile Prpa