Petrove primjedbe, koje izgovara u ovonedjeljnom čitanju (Mt 16, 21-27), imaju smisla.

On i njegov brat Andrija već su se poprilično žrtvovali slijedeći Isusa.

Napustili su svoj uhodani ribarski posao i sigurnost svog galilejskog doma, a sve kako bi odgovorili na Isusov poziv: „Hajdete za mnom."

Na određeni način stavili su svoje živote na kocku i to pod pretpostavkom da je Isus toliko dugo iščekivani Mesija, onaj koji će obnoviti Izrael i spasiti narod od okupatora.

Sve ono što su do sada imali prigodu vidjeti i doživjeti ukazivalo je da su njihove žrtve bile dobra investicija. Iz dana u dan sve im je bila vjerojatnija mogućnost slobode njihove domovine. S velikim uzbuđenjem svjedočili su Isusovom istjerivanju demona, ozdravljenju bolesnih, čišćenju gubavaca, umirivanju oluje, sukobu s vjerskim i političkim vlastima, uskrsnuću mlade djevojke, hranjenju mnoštva, hodanju po vodi, vraćanju vida slijepome, sluha gluhome i sve su to bile u biti predigre onome što je tek trebalo po njima uslijediti, a to je bilo kraj patnji, bijede i tlačenja njihovog naroda.

Ali nakon što su prodiskutirali pitanje Isusovog identiteta Isus je rekao nešto što je potreslo Petra i njegove prijatelje i to ih je potreslo do temelja. Isus je počeo govoriti o svojoj patnji, o tome kako će biti odbačen i ubijen i kako će nakon tri dana uskrsnuti. Učenici su vjerojatno prečuli ovo zadnje, a Petar ne oklijevajući povede Isusa nasamo i stane ga koriti.

U hrvatskom prijevodu stoji riječ „odvraćati“ ali ako uzmemo latinsku riječ ona glasi „increpare“, ona se prevodi – „grditi“ - „koriti“ – „stavljati nekoga na mjesto koje mu pripada“ - „dovoditi u red“.

Kakav šok.

Oni su se okupili kako bi se napunili radosti i veselja, ljepote i ugode, a Isus ih odvodi mračnom stazom s puno problema.

Ali Petar ima rješenje. Petar govori u ime svih.

On je svjestan da govor kao što je Isusov zna deprimirati ljude.

Petar zna da takve riječi tjeraju ljude sa nedjeljnih misa, jer ljudi ne vole čuti loše vijesti o sebi. O drugima da, ali o sebi ne.

Sve to Petar zna i zato kori Isusa. „Nemoj teške teme! Svi će ti se razbježati!“

Kad god se Evanđelje prezentira kao slatkiš fino upakiran u šareni papirić i kao proizvod koji je lako probavljiv, koji nam ne će „pasti na štumik“, znajte da to Petar kori Isusa.

A to nam se sve češće događa.

Isusa se ušutkuje.

I s našeg ljudskog stanovišta Petar je u pravu.

Zar nas naša vjera ne bi trebala štititi od patnje?

Zar nam ne bi trebala dati pobjedu nad onim što nas ugrožava?

Jer, ono što Isus navodi, nije put i nije način kojim se osvaja svijet i pridobijaju sljedbenici. Obećavati patnju, nošenje križeva, gubitak života – to nije roba koja se traži i grabi. Samo nekom čudaku, nekom mazohisti sve to može biti prihvatljivo.

Nama treba život bez patnje.

Nama ne treba križ.

Eto, takav život nama treba i takav život bi Bog nama trebao osigurati, zar ne?

Zašto slijediti Krista kojega će ionako razapeti?

Pa imamo mi i bez toga dovoljno patnje i dovoljno muka.

Petar reagira baš kao što mi današnji ljudi reagiramo.

Jako suvremeno.

Treba voditi računa o sebi, o svojoj sigurnosti, o svome zdravlju i svome životu.

I zato mi Isusa odvodimo sa strane i korimo ga.

Ušutkujemo ga.

Ali Isusa nije moguće ušutkati.

„On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!"

Isus je ušutkao demone i ušutkao je oluju.

Sada Isus ušutkuje one koji žele njega ušutkati.

Petra kori, jer se vodi logikom tržišta.

Logikom svijeta, a ne Božjom logikom.

I onda Isus poziva mnoštvo, jer zna da je došao prelomni trenutak.

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Ovo je po prvi put da se riječ „križ“ spominje u Evanđelju.

Pojavljuje se poput udara groma.

Uzmite svoj jaram, govori im.

Uzmite svoje poniženje, govori im.

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Ako mi uistinu želimo znati tko je Isus Krist mi ga trebamo slijediti sve do križa.

Ako zastanemo prije Kalvarije onda to nećemo doznati ili ćemo doći do krive spoznaje. Pretpostaviti ćemo da je on još jedan od čudotvoraca, možda egzorcist ili mudar učitelj.

Njegov pravi identitet uistinu se samo može spoznati na križu.

Tu, ispod križa, to će spoznati i obični rimski vojnik, koji će reći:

„Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji.“

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Zato jer samo razapeti Mesija otkriva u sebi Boga kao Boga koji je ranjiv i koji pati. Samo oni koji su stajali u podnožju križa i koji su ga gledali kako pati i kako umire bili su uvjereni da u srcu svemira, u samom središtu stvarnosti, stoji Onaj koji je ušao u patnju ovoga svijeta. Onaj koji je svojom žrtvom i svojom patnjom pobjedio grijeh i samu smrt. Vječni Gospodar koji se je utjelovio u Isusu iz Nazareta. Naš supatnik koji jedini razumije sve naše boli, jer je i sam patio.

Ali ovakva slika Boga je za većinu ljudi strana.

Bila je strana i Petru.

Mi želimo silnog, nepobjedivog Boga.

Mi želimo Super-Boga. Boga koji nas čuva od svake patnje i svake muke.

Takvom se Bogu mi molimo i utječemo, a sve te priče o „snazi u slabosti“, o „dobivanju u gubljenju“, o „snazi križa“ – e, to nama nije prihvatljivo, a pomalo nam je i ludo i glupo, jer mi mjerimo snagu BDP-jem, snagom nuklearnog arsenala, slavom ovoga svijeta.

Međutim Sveto Pismo govori o jednom drugom Bogu.

O Bogu koji čuje vapaje potlačenih i sirotih, koji štiti nemoćne.

O Bogu koji pati za čovjeka.

O Bogu koji dolazi među nas kao nemoćno dijete, koji se rađa među beskućnicima, koji provodi dio svoje mladosti kao emigrant, koji živi običnim životom, koji biva odbačen, osuđen i smaknut kao posljednji kriminalac. I koji biva pokopan u tuđem grobu. Čak kada je i uskrsnuo iz mrtvih zamijenili su ga za vrtlara.

Samo oni koji slijede Krista sve do križa znaju dubinu Božje ljubavi. Jer on je ušao u našu ranjivost, u našu krivnju, u naše otuđenje, u našu patnju, u našu smrt. I svojom nas mukom i smrću otkupio.

Slijedeći raspetoga Krista mi se rješavamo svoje ranjivosti. Više se ne moramo skrivati iza maske ovoga svijeta i možemo se suočiti sa svojim slabostima i možemo ponijeti svoj križ sigurni da onaj koji je otišao pred nama s nama dijeli svoju bol ali i svoju snagu.

Slijedeći raspetoga Krista mi spoznajemo Božju moć, a to je moć ljubavi.

Kada postanemo uistinu voljni „sebi umrijeti“ onda postajemo sposobni pronaći život.

Slijedeći raspetoga Krista mi znamo da budućnost ne pripada trijumfu patnje, grijeha i smrti. Budućnost pripada vladavini Krista.

I kada sve govori da grijeh, patnja i smrt imaju posljednju riječ, mi koji slijedimo raspetoga Krista znamo pravu istinu.

Jer mi smo bili tamo onog užasnog dana kada je tama prekrila svijet.

Svo zlo koje je počivalo u nama bilo je tamo.

Pohlepa je bila tamo.

Mržnja je bila tamo.

Nasilje je bilo tamo.

Političko licemjerje je bilo tamo.

Vjerska prepotencija je bila tamo.

I sile zla su slavile. Vjerovale su da je to njihova konačna pobjeda.

Međutim oni koji su ostali u podnožju križa, oni koji su ostali do samoga kraja, oni koji su pozorno slušali, čuli su jednu drugu poruku:

"Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!" (Marko 16,6-7)

Nama su razumljive Petrove primjedbe.

Nama je jasno zašto je Petar odveo Isusa u stranu i zašto ga je korio.

Jer i mi smo takvi. I mi imamo iste ukore za Isusa kao i Petar.

A i mi, poput Petra, smo ga zatajili.

Kada su ga psovali.

Kada su ga se odricali.

Kada su ga pljuvali.

Kada su ga izbacivali iz javnih prostora.

No, on je nama oprostio sve naše opačine i sve naše gadosti.

Njegovo opraštanje jače je od naše izdaje.

Ovo nam je prigoda, ako smo do sada oklijevali, ponijeti svoj križ i slijediti Krista.

Mi moramo znati da onaj koji nas na to poziva s nama hodi čitavim putem, sve do kraja svijeta.

Ali i dalje.

 

Ivica Ursić