Novi britanski ministar vanjskih poslova Velike Britanije William Hague najavio je da će nova britanska Vlada snažno podržavati daljnje proširenje Europske unije na tzv. zapadni Balkan i Tursku, te da će se zauzimati za sankcije protiv onih političara koji budu radili na slabljenju države Bosne i Hercegovine. Ovakve najave, same po sebi, nisu ništa novo. Naprotiv, one su u potpunom suglasju sa stoljetnom britanskom strategijom koju je najbolje oslikao nekadašnji kolonijalni ministar i premijer u službi „njenog Visočanstva“,  Sir Winston Churchill kada je kazao: "Engleska nema neprijatelje ni prijatelje, Engleska ima samo svoje interese".

Upravo u ovoj izjaviWinstona Churchilla sadržana je stoljetna strategija službenog Londona, dočim su savezništva, ideologije, pučevi, diplomatske inicijative i ratovi, kao i aktualna borba protiv terorizma, samo pojedinačni mehanizmi za uspješno realiziranje britanske  strategije, koju je nekadašnji britanski premijer tako dobro opisao. Pady Ashdown, nekadašnji čelni čovjek OHR-a u BiH, posljednjih nekoliko mjeseci provodi nekoliko diplomatsko-medijskih inicijativa koje imaju za cilj  stvaranje povoljnih preduvjeta za imenovanje posebnog izaslanika EU-a za europski jugo-istok, odnosno za tzv. zapadni Balkan.

Analizirajući ove najave moglo bi se zaključiti kako britanska vlada pokazuje nastojanja u realiziranju svojih geostrateških interesa kroz sustav Europske unije. Međutim, pažljivijim promatračima političkih gibanja svakako nisu promakle niti određene aktivnosti turske diplomacije u posljednjih pola godine, i upravo te inicijative pokazuju stratešku odlučnost Velike Britanije da i dalje ostane najutjecajnijim međunarodnim igračem u području euro-azije.

Turski šef  diplomacije Ahmet Davutoglu u posljednjih je pola godine središnja figura diplomatskih aktivnosti koje je službena Ankara u posljednjih pola mjeseci uperila  prema Beogradu, Zagrebu i Sarajevu.  Detalji o razgovorima koje je Ahmet Davutoglu u nekoliko navrata vodio  sa Gordanom Jandrokovićem, Vukom Jeremićem i Svenom Alkalajom nisu poznati javnosti.

Međutim, izjava šefa turske diplomacije daju naslutiti ponešto i o prešućenim detaljima s ovih bilateralnih i multilateralnih sastanaka. „Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići“: - rekao je turski šef diplomacije.

Euro i Turska – britanski „trojanci“ za razgradnju EU-a

Od samog  stvaranja EU-a pojedini analitičari upućuju na tezu kako je britanska uloga u tom procesu iznimno dvojbena i netransparentna. Posebno su se te teze pokazale točnima u trenucima kada je službeni London, zajedno sa Švedskom i Danskom, odbio ulazak u Eurozonu. Opravdanost tih teza pokazala se točnima i u slučaju gospodarsko-financijske krize koja je zahvatila Grčku i neke druge članice Eurozone. U situacije kada Njemačka i Francuska biju bitku za očuvanje eura, a time i opstanka Europske unije, Velika Britanija pokreće snažnu diplomatsku aktivnost na krajnjem jugo-istoku Europe.

Glavni anglo-američki regionalni partner u toj diplomatsko-obavještajnoj igri je Turska. Gospodarska kriza koja je, slučajno ili namjerno, upravo u trenucima pokretanja ove inicijative zahvatila Grčku, umnogome je olakšala tursku poziciju i širenje njenog utjecaja do krajnjih zapadnih granica nekadašnjeg otomanskog imperija. U takvoj situaciju Velika Britanija i dalje nastavlja dvostruku igru. S jedne strane zagovara  prijem Turske u Europsku uniju, dok istodobno izdašno pomaže  turska nastojanja u ostvarivanju vlastite dominacije u jugo-istočnoj Europi,  Kavkazu i Srednjem istoku. U uspjehu bilo kojeg od ova dva scenarija Velika Britanija će, uz snažnu potporu SAD-a, ostvariti punu dominaciju u ovom djelu svijeta.

Drugi vrlo snažan regionalni igrač preko koga anglo-američki  stratezi u budućnosti računaju primijeniti  strategiju uređenja tzv. zapadnog Balkana je Rusija, čiji interesi i  nazočnost u ovom djelu svijeta nisu nikakva novost. Pažljivijom analizom ruskih diplomatskih aktivnosti, vođenih  u proteklih  šest mjeseci, doći ćemo do zaključka kako su te aktivnosti  podudarne s aktivnostima koje su na ovome prostoru, u istom tom razdoblju, vodile Turska i Velika Britanija.

Za površnije poznavatelje današnjih odnosa u svijetu ovo se zasigurno čini kao scenarij nekakvog prosječnog  špijunskog trilera. Međutim, boljim poznavateljima anglo-američke strategije za 21. stoljeće, koja predviđa inauguraciju desetak regionalnih sila i ulogu SAD-a i Velike Britanije kao globalnih igrača, ova  raščlamba djeluje  sasvim drugačije

Hrvati u BiH kao kolateralna šteta

Prema analizama obavještajnih zajednica većine zapadnih zemalja srpsko-hrvatski odnosi, kao i unutarnje slabosti u BiH i Makedoniji, najveće su neuralgične točke na prostoru tzv. zapadnog Balkana. Pitanje hrvatsko-srpskih odnosa, kao što danas nedvojbeno vidimo,  otpočelo se rješavati kroz aktivnosti Ive Sanadera, a nastavljeno je kroz aktivnosti Jadranke Kosor i poglavito Ive Josipovića. Pitanje BiH i Makedonije, gledano civilizacijski, pokušava se predstaviti i kao pitanje odnosa pravoslavlja i islamskog svijeta, pri čemu se pola milijuna Hrvata, koji žive u BiH, na sve načine pokušava dovesti u situaciju da se, ostavljeni od svih,  „bave sami sobom i svojim problemima“.

Zahvaljujući slabljenju Grčke pozicije u međunarodnim odnosima  i rusko-turskom utjecaju, rješavanje problema između Makedonaca i albanske nacionalne manjine u ovoj državi čine se sasvim izglednim rješenjem. Istodobno, pitanje budućnosti BiH  i dalje ostaje jedno od najsloženijih pitanja u ovom djelu svijeta. Naravno, to pitanje bilo bi lako rješivo kad bi temeljno načelo na putu njegovog rješavanja  bila pravednost i uvažavanje činjenica. Međutim, zahvaljujući  nepravednom Daytonskom sporazumu tri su naroda, koja žive u BiH, „strpana“ u dva entiteta, što je već tada bilo jasan znak kojim se pravcem procesi žele u budućnosti voditi.

Sve revizije Daytonskog sporazuma, koje su se dogodile u posljednjih petnaest godina, bile su na tragu „cementiranja“ podjele BiH između Bošnjaka i Srba, što je u konačnici i dovelo do stanja kakvo danas imamo. Na istom tom tragu bili su i tzv. „travanjski“  i „butmirski“ paket ustavnih promjena, koje je pokušavala nametnuti tzv. međunarodna zajednica. I jedan i drugi, nedvojbeno je, imali su za konačni cilj izgradnju takve ustavne arhitekture kojom bi Daytonska rješenja bila  pretvorena  u trajnu srpsko-bošnjačku nagodbu o budućnosti BiH.

Inicijative oko novog paketa ustavnih promjena, koje se najavljuju nakon listopadskih izbora, na potpuno su istom tragu kao i sve dosadašnje. I unatoč britansko-španjolskim najavama o transformaciji BiH u građansku državu, takvo se rješenje ne čini ni malo izglednim. Promatračima međunarodnih prilika puno se izglednijim čine rusko-turska nastojanja o postizanju konsenzusa koja u konačnici mogu dovesti i do bošnjačko-srpske nagodbe.

U jednoj ovakvoj nagodbi hrvatski narod u BiH bio bi kolateralna šteta. Ovakvo što čini se mogućim iz nekoliko razloga, a poglavito zbog činjenice što hrvatski narod u BiH u ovoj diplomatskoj utakmici uopće nema strateškog saveznika koji bi se založio za njegove interese, niti ima suglasja njegovih političkih vođa po pitanju izbora tog strateškog partnera. Čvrst diplomatski oslonac hrvatskog naroda u BiH nije, dakako, niti Republika Hrvatska, čiji su čelnici, pod silom različitih međunarodnih pritisaka i ucjena, u posljednjih desetak godina napravili ogroman strateški odmak od svojih sunarodnjaka koji žive u susjednoj državi.

Neshvatljivo i potpuno nerazumljivo djeluje hrvatska nacionalna strategija u posljednjem desetljeću. Ta strategija bez strategije, počevši od Račana i Mesića, preko Ive Sanadera, do današnjeg Josipovića i Kosorice, hrvatskom narodu u BiH odašilje poruke da svoja prava potraže u Sarajevu.

Istodobno turski šef diplomacije  Ahmet Davutoglu poručuje: - „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan...“

Tursko zalaganje na „otomanskom Balkanu“ na ovome se ne zaustavlja.

Naime, najava da će dva turska ratna broda, a riječ je o fregatama Kemal Reis i Giresun, uskoro uploviti u Neumski zaljev, izazvala je negodovanje Hrvata Neuma i čitave Hercegovine. Ovo se tumači ne samo kao pritisak na hrvatski narod u BiH nego i kao pokušaj uništavanja turističkih potencijala ovog djela Hercegovine, što bi u konačnici dovelo do izgradnje bošnjačko-turske luke u ovom malom mjestu na Jadranu, isključivo naseljenom Hrvatima.

Pojedincima koji se bave geopolitikom poznati su bošnjački ratni i mirnodopski geopolitički planovi, ka i uloga Neuma u tim planovima. Stoga se ne može niti očekivati da predsjedavajući Predsjedništva BiH ili njegova „produžena ruka“ i  šef BiH diplomacije Sven Alkalaj upute diplomatsku notu Ahmet Davutoglu  zbog ovog incidenta.

Međutim, to bi mogla već sada učiniti Republika Hrvatska, kojoj tursko ratno brodovlje u jeku turističke sezone nije nikakva turistička reklama. Na žalost, to se neće dogoditi.

U posljednjih nekoliko dana od strane EU diplomata Hrvatskoj dolaze nove ucjene vezane, uz ostalo, i za navodno uređivanje granice sa BiH. Te poruke analitičari su prepoznali kao otvaranje pitanja Neuma i Silajdžićevih teritorijalnih zahtjeva u Pelješkom kanalu i navodnim  teritorijalnim vodama  BiH.

Je li ova hrvatska šutnja zapravo znak da je i Republika Hrvatska otvoreni strateški partner Turske u realiziranju Davutogluovih izjava o ponovnoj uspostavi otomanskog Balkana ?

 

 

Ilija Zovko