Društveni život u suvremenoj Hrvatskoj odvija se u skladu s geslom: ''Tuguj u tišini, ruši uz galamu''. Geslo sam sročio sam, ali inspiriran riječima sutkinje Općinskog suda u Vukovaru Mire Rajš i novinara portala Index.hr Gordana Duhačeka. Rajš je Marijana Živkovića, optuženog da je prije nekoliko godina razbio ćiriličnu ploču, ukorila da ne ''maše svojim poginulim sinovima'' nego da ''žali u tišini''.

Hrvatski su bogataši pametniji kad šute. Dok je bio moćan, Todorić nije javno govorio mnogo, otkako je detroniziran, čak i blog ima. Želeći valjda opravdati svoje često na sumnjiv način stečeno bogatstvo i predstaviti se onim što u velikoj većini slučajeva nisu, vizionari, oni ne mogu odoljeti porivu da pametuju i dijele lekcije javnosti. Jedan od takvih bogataša koji nije odolio iskušenju javnog ''soljenja pameti'' jest i Emil Tedeschi.

Svaki kraj prate neki stereotipi. Predodžba je Hercegovine pak od stereotipa satkana u potpunosti. Širenjem negativnih stereotipa o Hercegovini i Hercegovcima osobito su se bavili hrvatski neprijatelji početkom devedesetih, iz jednostavnog razloga što su Hercegovci listom stali uz hrvatsku slobodu. I Franju Tuđmana za kojega su vjerovali da on taj nedosanjani san može pretvoriti u stvarnost.

Stabilnost je u suvremenoj hrvatskoj politici postala vrhunska vrijednost, inokosna, intaktna i sama sebi svrhom. Takva vrijednost kakve su u sada već dobrano zastarjelom dvadesetom stoljeću bile Sloboda, Domovina i slične gluposti s velikim početnim slovom. Danas je valjda i zadnjem bezveznjakoviću jasno da od svih društvenih vrijednosti samo Stabilnost zaslužuje da se piše velikim početnim slovom.

Dugogodišnji specijalni rat protiv hrvatske države još od kraja Sanaderove ere ušao je u fazu kad se ciljevi više i ne kriju. Srž toga medijskog, kulturnog i političkog rata može se svesti na sljedeće: Hrvatska je država nespojiva s jugoslavenskom i velikosrpskom idejom zato je treba sabotirati i slabiti na svakom koraku.

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ''Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao 'preseljavala' se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.''

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

U predvečerje pred najveći hrvatski blagdan dvoumim: pisati o kraljevcima ili o lešinarima. Kraljevci tuguju zbog obljetnice Oluje, a lešinari oblijeću u sve užim krugovima gdje god osjete krv i nesreću. Dvije važne teme iz hrvatske društvene i političke stvarnosti, dostajale bi barem za dvije kolumne…

Turist po naravi nisam. Ne gorim od želje da šalabajzam dalekim, nepoznatim gradovima s mobitelom na selfie sticku, a ni da se izležavam u kakvoj Jadranskoj uvali okružen sličnim ležačima i ležačicama. Ipak, toliko neprilagođen nisam da ne bih barem naslućivao kako u tim aktivnostima ima stanovite čari.

Dajući izjavu prije prikazivanja filma general u Puli jedan od glumaca u filmu, Tarik Filipović, ponašao se, blago rečeno, čudno. U filmu je igrao admirala Davora Domazeta Lošu i na pitanje novinarke o svojoj ulozi on se, umjesto da se izvuče s dvije-tri fraze ako mu se ne da govoriti o ulozi, stao napadno smijati, sipati neke neprimjerene aluzije na osobu koju je u filmu glumio.