U HDZ-u se situacija ne smiruje. Mudro vrhovništvo, naoružano proračunima stručnjaka za crne labudove, zaključilo je da određenim sredinama nisu dobili onoliko glasova koliko su očekivali, to jest koliko su nekada dobivali, što je pouzdan znak, drže oni, da je bilo opstrukcije u stranačkim redovima – netko mora da je nagovorio ljude da ovaj put ne glasuju za HDZ.

Još uvijek su u medijima aktualne postizborne analize, a crni je labud definitivno ušao u hrvatski politički vokabular. Kako je do predsjedničkih izbora ostalo manje od pola godine, zahuktava se i predizborna ''predkampanja''. Projekt ''Škoro predsjednik'' za sada sjajno napreduje, očito je dobro pogođen trenutak i čovjek, no do izbora se još dosta toga može promijeniti.

Kad sam prije nešto manje od mjesec dana u intervjuu za portal HKV-a na pitanje o predstojećim predsjedničkim izborima odgovorio da će vjerojatno pobijediti gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, ali da bih ja rado u utrci za Pantovčak vidio Pervana ili Škoru, htio sam se, zapravo, našaliti i tako predsjedničkim izborima oduzeti nešto od one pompe i ozbiljnosti koja im je ostala još iz tuđmanovskih vremena iako su predsjedniku faktično oduzete gotovo sve ovlasti.

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

O aktualnom papi i Hrvatima pametnije bi mi bilo ne pisati. Napredni me antifašisti ionako ne mogu smisliti, a nakon ovog teksta zamjerit ću se i konzervativicima, i neću nigdje prispjeti. Ipak, šutjeti se više ne da. Papinu teološku misao nekako ne uspijevam pohvatati od početka, a nakon što je zapeo mijenjati Očenaš, potpuno sam odustao.

Svibanj je, između ostaloga, i mjesec zastava. Oštroumna Imoćanka, Barbara Jonjić, stvar pojednostavljuje do kraja i kaže: ''U tome misecu mi iđemo u Bleiburg/ Oni u Kumrovec.'' Pojednostavljenje je to u funkciji oštrine uvida, a zastavama se maše i na jednomu i na drugomu mjestu. Ta žalosna rascijepljenost hrvatskoga društva iz svibnja u svibanj ne jenjava, nego biva sve većom, izrazitijom.

Regionalni književnik s regionskim ambicijama, Damir Karakaš, konačno je donio na svijet rastegnuti romančić od stotinjak stranica. Po opsegu zapravo pripovijest, ali za samostalnu se knjigu hoće roman pa to što se izleglo, hoćeš – nećeš, moraš nazvati romanom. Kako nevolja nikada ne dolazi sama, Karakašu osim veličine probleme zadaje i reakcija njegovih Ličana iz Brinja.

Još prije stotinjak godina A. B. Šimić u pjesmi Prazno nebo reče: ''Nebo je već dugo praznina/ bez Boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva''. Zračni promet danas je puno gušći, no ono bitno rečeno je već u Šimićevoj pjesmi: europsko nebo je opustjelo u duhovnom smislu. Beskrajna pustinja, kako gorko konstatira pjesnik.

U Hrvatskoj je ovih dana sve u znaku izbora za Europski parlament i mnogobrojne kineske delegacije s kineskim premijerom na čelu. U borbi za desetak tisuća europskih eurića već se vodi srčana bitka između trideset i tri liste s ukupno četiristotinjak kandidata. Svi bi se oni borili za Hrvatsku u Bruxellesu, radije nego ovdje u Hrvatskoj. Kineza što se tiče, navodno će ulagati u Hrvatsku. Gradit će stadion, željeznicu, luku… Lijepo, samo meni laiku, ovako na prvu, to ne izgleda kao ulaganje u Hrvatsku, nego kao kineski izvoz u Hrvatsku. Jedino ako će to Kinezi besplatno sve graditi.

Neki dan sam na portalu Net.hr naletio na naslov ''Jesu li Milijana i Milojko obmanuli regiju?''. Pomislim zlovoljno: Krasan primjer plodotvornog hermeneutičkog kruga! U pojedinačnome zrcali se opće, a tek kroz opće pojedinačno zadobiva svoj puni smisao. Ili jednostavnije - iz samo se jednoga naslova lagano iščitava sjaj i bijedu zamašnog projekta restauracije 'jugosfere', koja se nekada zvala Jugoslavija, a sada ima više imena: zapadni Balkan, 'ovi prostori', 'Region' itd.