Stanoviti Ivica Ivanišević - o kojemu na Wikipediji ne saznah ništa, a poslije ćete saznati zašto je to važno – obrušio se ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji na Juliennu Bušić. Ona je za njega teroristkinja, bivša robijašica, pouzdanica Franje Tuđmana i očajnica.

Sto deset je godina od poznate Matoševe pjesme 1909., a ona je još aktualna. Stvaranju države unatoč. Dvadesetak godina nakon Tuđmanove smrti veliki dio onoga što tijekom devedesetih pod njegovim vodstvom ostvareno iznevjereno je, upropašteno ili barem dovedeno u sumnju.

Prije nekih sedam mjeseci pisao sam o izgledima za prijevremene izbore, no pri tomu nisam dovoljno uzeo u obzir Plenkovićevu opsesivnu želju da bude na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom. Tu njegovu slabost nanjušili su koalicijski partneri, ali i kilava oporba predvođena beskrvnim Bernardićem i neobuzdanim Grmojom.

Hrvatska se stvarnost na prvi pogled čini zanimljivom, štoviše nepredvidljivom; no nakon nekog vremena čovjek shvati da se stvari stalno ponavljaju. Poslije ekscesa devedesetih u vidu stvaranja hrvatske države dvadesetak posljednjih godina potrošeno je na ponavljanje jednog te istog – upornom nastojanju da se taj nedopustivi eksces nekako ispravi, to jest novouspostavljena država demontira.

U jednoj priči Svetislava Basare junaku se, izgubljenom u samoposluzi, telefonski obraća Bog: ''Da znaš, imam veoma loše mišljenje o tvojoj prozi. Ne marim za prozu ni inače, ali o tvojoj imam izuzetno nepovoljno mišljenje jer je prepuna laži i kukavičluka.'' Basara je srpski pisac, a Srbi su skloni megalomaniji. Hrvatski pisci su puno skromniji, njima se Bog ne obraća, a ne brinu se ni zbog laži i kukavičluka u svojim pisanijama, oni očekuju tek pozive ovozemaljskih idola.

Nastup švedske tinejdžerske ekoaktivistice Grete Thunberg u UN-u imao je velik odjek i u svjetskoj i u domaćoj javnosti. Domaći komentatori komentirali su njezino djelovanje sukladno ideološkim pozicijama koje u svojim javnim nastupima inače zastupaju.

Društveni život u suvremenoj Hrvatskoj odvija se u skladu s geslom: ''Tuguj u tišini, ruši uz galamu''. Geslo sam sročio sam, ali inspiriran riječima sutkinje Općinskog suda u Vukovaru Mire Rajš i novinara portala Index.hr Gordana Duhačeka. Rajš je Marijana Živkovića, optuženog da je prije nekoliko godina razbio ćiriličnu ploču, ukorila da ne ''maše svojim poginulim sinovima'' nego da ''žali u tišini''.

Hrvatski su bogataši pametniji kad šute. Dok je bio moćan, Todorić nije javno govorio mnogo, otkako je detroniziran, čak i blog ima. Želeći valjda opravdati svoje često na sumnjiv način stečeno bogatstvo i predstaviti se onim što u velikoj većini slučajeva nisu, vizionari, oni ne mogu odoljeti porivu da pametuju i dijele lekcije javnosti. Jedan od takvih bogataša koji nije odolio iskušenju javnog ''soljenja pameti'' jest i Emil Tedeschi.

Svaki kraj prate neki stereotipi. Predodžba je Hercegovine pak od stereotipa satkana u potpunosti. Širenjem negativnih stereotipa o Hercegovini i Hercegovcima osobito su se bavili hrvatski neprijatelji početkom devedesetih, iz jednostavnog razloga što su Hercegovci listom stali uz hrvatsku slobodu. I Franju Tuđmana za kojega su vjerovali da on taj nedosanjani san može pretvoriti u stvarnost.

Stabilnost je u suvremenoj hrvatskoj politici postala vrhunska vrijednost, inokosna, intaktna i sama sebi svrhom. Takva vrijednost kakve su u sada već dobrano zastarjelom dvadesetom stoljeću bile Sloboda, Domovina i slične gluposti s velikim početnim slovom. Danas je valjda i zadnjem bezveznjakoviću jasno da od svih društvenih vrijednosti samo Stabilnost zaslužuje da se piše velikim početnim slovom.