Ovih je dana Zlatko Hasanbegović opet uzburkao antifašističke duhove. Stavio je na dnevni red imenovanje ulice Crvene armije i Ulice Aleksandra Rankovića na prijedlog fantomske Antifašističke inicijativa Hrvatske.

Ovih dana za oko mi je zapela jedna vijest na portalu Narod.hr. Prva rečenicu u članku glasi: ''Aureliji, 29-godišnjoj Nizozemki, zakazano je pogubljenje potpomognutim samoubojstvom za 26. siječnja na osnovi njene „neizlječive“ psihološke boli.''

Ovih dana digla se u javnosti prašina oko filma Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata žestoko se bunila protiv prikazivanja tog filma na HRT-u držeći da ih se u filmu vrijeđa na najprizemniji način.

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo, objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost. Na žalost, u Hrvatskoj je puno toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi.

U ovo blagdansko vrijeme vodeće hrvatske tiskovine i portali prenijeli su jednu važnu vijest. U Prnjavoru je neki Ranko S. (55) preminuo dok je vodio ljubav s dvije godine mlađom udovicom D. L. ''Samo je jauknuo i izdahnuo'' – kaže ''izvor upućen u slučaj'', a prenose: Jutarnji, Večernji, Slobodna, Index.hr, net.hr itd.

Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako HDZ čvrsto kontrolira tridesetak posto birača, dok Bernardićevu SDP-u i dalje pada podrška. To je nepovoljno za samog Bernardića kao relativno neuspješnog lidera, međutim uopće ne šteti interesima ljevice u Hrvatskoj.

Povijest voli simetrije, ponavljanja, izokrenute slike. Ono što bješe tragedija, rečeno je, ponavlja se kao farsa. Splitska šestorka pred beogradskim sudom tako figurira kao farsično ponavljanje tragične sudbine ''herceg-bosanske šestorke'' pred Haaškim sudom.

Osamnaesta godišnjica Tuđmanove smrti protječe u turobnoj sjeni haaške tragedije. Slobodan Praljak posljednji je Tuđmanov borac koji je poginuo na položaju. U obrani Hrvatske. To što nam krojači javnog mnijenja pokušavaju njegovu smrt prezentirati kao obično ubojstvo, besramna je podvala.

Nakon tragičnog raspleta gotovo četrnaestogodišnjeg krivosudnog mrcvarenja ''herceg-bosanske šestorice'' u Haagu, mnogo se govorilo o tomu kakvu je poruku general Praljak htio poslati svojim činom. Jedni misle da je to bila njegova zadnja žrtva za Hrvatsku, pokušaj da na taj način protestira protiv nepravde koja se nanosi njemu i zemlji koju je branio, kad su već svi drugi načini bili iscrpljeni. Drugi misle da kao ponosan i u vlastitu nevinost uvjeren čovjek nije htio živjeti sa stigmom ''ratnog zločinca''. Treći, kojima je ionako bilo kakva Hrvatska trn u oku, misle da je njegov čin kukavički, premda  nikako ne uspijevaju logično obrazložiti zašto tako misle.

Pitanje iz naslova zapravo je retoričko. Na njega svi znamo odgovor, samo uglavnom glumimo da ne znamo. Stoga ću – iako je retoričko pitanje po definiciji pitanje na koje se ne očekuje odgovor – ja na ovo pitanje ipak odgovoriti. Hrvatski nogomet smeta istim onima kojima smeta i Hrvatska.