U mnogim kulturama postoji predaja kako se zajednica u neki ranijim, primitivnijim i surovijim vremenima rješavala starijih, nesposobnih raditi a sposobnih jesti. U susjednoj Srbiji taj se običaj, zvani lapot, održao do, gledano na većoj vremenskoj skali, novijih vremena.

Tako na srpskoj verziji Wikipedije piše: ''Prema pisanjima T. R. Đorđevića iz 1918. godine o običajima brdskih predela okoline Zaječara, ubistvo bi bilo izvršavano sekirom ili motkom, i celo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe pre ubistva da bi na taj način pokazali kako kukuruz ubija starce, a ne oni sami.'' U srpskoj kulturi kultni status ima reportaža Mihajla Medenice, ustvari literarna rekonstrukcija, o posljednjem slučaju lapota u Srbiji kad je krajem 19. stoljeća u selu Zjapin Mitar Stojnin ubio oca Petka. Damir Karakaš, pisac iz Brinja iako se Brinjani tom činjenicom ne ponose, vođen nepogrješivim instinktom za, kako bi u Srbiji rekli, autošovinistički kič, pokušava taj običaj presaditi u hrvatsku tradiciju.

Senicid iliti ubojstvo staraca pojam je koji posljednjih mjeseci ponovo postaje aktualan. Teoretičari urote nagađaju da je COVID-19 umjetni virus dizajniran upravo tako da ubija stariju čeljad i tako rasterećuje zdravstvo, mirovinske fondove i društvo u cjelini. Lako za teoretičare, na njihove se priče može odmahnuti rukom, pravi problem je u suvremenoj praksi, u suvremenom načinu života. Danas stari ljudi, požive li dovoljno dugo, obično završe u staračkom domu. Vremena su došla takva da tu u domu, okupljeni na hrpu i zatvoreni, nemoćno čekaju da se korona probije u njihov dom. Cijelo društvo navija za njih, osoblje se silno trudi da spriječi proboj korone unutra, u tu svrhu ne pušta starce van niti njihovu rodbinu k njima, ali korona, prije ili kasnije, uvijek nađe načina da se probije unutra i napravi dar-mar. Svi se rastapaju od brige za naše dede i bake, ali korona ih tamani brzinom proporcionalnom rastu te brige. Sve u svemu, građa za solidan horor.

   Kakvi god bili narav i podrijetlo virusa, činjenica je da on prilično efikasno i precizno tamani stariju populaciju, iscrpljuje nacionalne zdravstvene sustave, drastično snižava dostupnu razinu zdravstvene usluge širim slojevima pučanstva te enormno zadužuje nacionalna gospodarstva kod svjetskih centara financijske moći. Koji lebde nad razvodnjenim državama kao Duh Sveti nad vodama i najavljuju Veliki Reset kao novo stvaranje. Iako su svima puna usta zaštite starijih – ono kao čuvali su oni nas, sada čuvajmo mi njih -teško je se oteti dojmu da je, sudeći po filozofiji kojom je prožeta naša kultura, ovaj virus, ubojica starih i nemoćnih, došao kao naručen. Kulturi koja ultimativno cijeni mladost i ljepotu, a užasava se starosti i onoga što ona donosi – ne može biti strana pomisao o uklanjanju izvora nelagode. Uostalom, nije li eutanazija legalizirana u mnogim zapadnim državama!? Ako se ovi trendovi nastave, za desetljeće-dva najdulje bit će legalizirana u svim.

   Paradoks zapadnih društava jest u tomu da su to stara društva koja se užasavaju starosti te se pokušavaju pomladiti kroz uvoz migranata, koji pak kao temeljnu značajku vlastitoga identiteta imaju negaciju vrijednosti društva u koje bi se trebali integrirati. Glede konačnog ishoda pouka povijesti je neumoljiva: nadvladat će životniji element, a poražen će biti onaj dekadentniji. Tako je u povijesti uvijek bilo. Tako je pred nama odluka: ili ćemo se mijenjati sami vraćajući se nekim ishodištima vlastitoga identiteta ili će nas mijenjati drugi namećući nam temeljna ishodišta svoga identiteta. Kultura smrti koja je trenutno dominantna u zapadnim društvima u novom koronavirusu dobila je neplaniranog (ili ipak planiranog?) pomoćnika, s potencijalom za dosad neviđeni senicid. Pridoda li se tomu popularizacija eutanazije i sofisticirani infaticid zamaskiran neoliberalnim novogovorom kao ''reproduktivno zdravlje'' – razmjere ataka na život kao takav u našoj kulturi ukazuju se u svojim zastrašujućim razmjerima.

   Tom turobnom dojmu doprinosi i činjenica da su ovu tešku godinu osim virusa i potresa obilježile i brojne smrti, odlasci velikih i važnih ljudi iz oblasti umjetnosti, politike, zabave,sporta… Umrli su, nabrajam nasumice: Božidar Alić, Ivo Banac, Zdravko Tomac, Kićo Slabinac, Tomislav Merčep, Milovan Šibl, Anto Kovačević, Mustafa Nadarević, Vera Zima, Zdenka Vučković, Slaven Letica, Branko Cikatić, Špiro Guberina… Od svjetskih faca: Sean Connery, Kirk Douglas, Jiři Menzel, Ennio Morricone, Diego Maradona… Svijet se nepovratno promijenio. Ili ja samo dramatiziram jer i sam – gle, čuda! - starim?

 

Damir Pešorda