Dok se svijetom širi pokret Black Lives Matter (BLM),Hrvatskom se širi pokret ''pokaži prosti prst'' (PPP). Za pojavu i širenje tog pokreta kriv je navodno Miroslav Škoro, a nevin nije ni Nino Raspudić. Ta dva za hrvatske prilike iznimno uspješna zabavljača – jedan kao estradni pjevač, drugi kao estradni intelektualac – drznuli su se ući u politiku. I time su prekršili nepisano pravilo da ljudi njihove vrste mogu biti samo ukras na nečijoj listi, a ne nositelji liste, sa nekakvom vlastitom idejom uređenja odnosa u hrvatskom društvu.

Tu je lutkarima iz sjene posebno zasmetao Škoro koji, čini se, ne planira samo umiješati se u vlast, nego i preuzeti vlast. Njegov Domovinski pokret možda je do sada najveća prijetnja duopolu dviju velikih stranaka u Hrvatskoj.

Hoće li i koliko će u tomu uspjeti, teško je reći, no jedno je sigurno: već do sada je uspio protiv sebe pokrenuti medijsko-politički stroj za mljevenje nepoćudnih aktera na političkoj sceni. Kroz tu flajšmašinu svojedobno su prošli, primjerice, Ivić Pašalić i Tomislav Karamarko, i gotovo ništa od njih nije ostalo. Mislim, u političkom smislu. Ovih je dana Škoro na sučeljavanju s Jandrokovićem u studiju Večernjeg lista rekao kako je protiv zabrane pobačaja, ali da treba sve učiniti da se sačuva život. Tada se, očito instruirana, novinarka bacila na njega s pitanjem što učiniti ako je dijete plod silovanja. Već u defenzivi, stjeran u kut stupidnim pitanjem, Škoro je rekao da u tom slučaju žena mora odlučiti u dogovoru sa svojom obitelji što će učiniti. E, sad, tu će netko dobronamjeran zaključiti da je htio reći kako je ženi u toj situaciji potrebna velika podrška obitelji, a konačnu odluku će ipak donijeti ona, dok će netko zlonamjeran tvrditi kako je pjevač htio reći da umjesto silovane žene odluku treba donijeti obitelj.

   Oko toga s filozofskog gledišta zanimljivog, no s političkog posve efemernog pitanja podigla se velika medijska graja. Osječka dogradonačelnica Žana Gamoš na Facebooku je Škori pokazala srednji ili, kako smo djeci nekada govorili, prosti prst. Haenesovki Gaboš to se vjerojatno činilo i dobrom promidžbom HNS-ove politike, odnosno jasnim deklariranjem ideološkog pravovjerja. Nakon Žane za mrvicu slave krenule su se boriti i mnoge druge javno poznate žene iliti javnice, novinarke, glumice, pjevačice i političarke. Stanovita Danka Derifaj dere li ga, dere: ''O***bite više od moje maternice i moje pi**e, isto tako i od onih moje prijateljice, kolegice, majke, kćeri ili bilo koje druge žene.'' Ona to kao muškarcima. Samo ne znam otkud joj pravo da raspolaže s navedenim organima svoje prijateljice, kolegice ili bilo koje druge žene. Možda one nemaju tako isključiv stav o muškarcima. Ne znam možda sam ja staromodan, možda čak i star, ali vidim i ovog kasnog proljeća mnoštvo mladih parova kako se drže za ruke, grle se i ljube… I čini se da im to godi, ma što Danka o tome mislila.

   Među slavnim srednjoprstašicama našla se i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Takva je Kolinda, danas ovako, sutra onako, preksutra eto nje daleko. Ipak, bila je puno bolja predsjednica od Mesića i Josipovića, puno je manje štete činila. Bila bi bolja i od Milanovića da su je Hrvati birali, no za neuspjeh joj nije kriv Škoro, nego njezina stranka. Kao što će i ovaj prosti prst koji sa smiješkom pokazuje više škoditi njezinoj stranci nego Škori. Ali valja se nekako umiljeti mnijenju koje je u modi i upasti u MOO. A onda zbogom ''bogom prokleti i nevirni Hrvat''. I neka joj je sa srećom ta kandidatura za MOO, bolje ona nego, recimo, Anka Mrak Taritaš. Ili Severine Kojić. Koja također Škori pokazuje prosti prst. Premda je to u njezinom slučaju puno pristojnije od većine onoga što je do sada pokazivala.

     U svoj toj frtutmi oko Škore i srednjoprstašica potpuno se zagubio problem pobačaja, koji kao političko pitanje više nameću aktivisti i naprednjačke i konzervativne provenijencije nego sami političari. Koliko znam, za apsolutnu zabranu pobačaja javno se ne zalaže nitko relevantan na političkoj sceni premda se naprednjačkim aktivistima stalno pričinjaju nekakvi zloslutni zabranitelji. Ono što njima uistinu smeta jest konzervativni aktivizam koji promiče zaštitu života, apelira, želi utjecati na žene da ne vrše pobačaj. Da se razumijemo, boj se ovdje vodi oko ljudskih duša, a ne oko tijela. Znaju Sarnavkine b.a.b.e da do zabrane pobačaja neće doći, ali se bore protiv toga da, recimo, mišljenje Željke Markić ili Karoline Vidović Krišto ima veći utjecaj na žene od njihova utjecaja. Osobno držim da se političari nacionalne inspiracije ne bi trebali iscrpljivati na pitanju pobačaja. Suverenističke snage ne mogu si dopustiti luksuz da a priori ne računaju na glasove onih koji nisu za zabranu pobačaja. Zabrana je kontraproduktivna, ali društvo – ako želi opstati – mora biti naklonjeno životu, promovirati život, a ne smrt.

   Konačna odluka uvijek je osobna. Što se tiče poziva na kršćansko učenje o svetosti života, treba upozoriti i na činjenicu da kršćani po načelu ''Bogu božje, caru carevo'', priznaju zemaljsku vlast i kada ona nije usklađena s kršćanskim naukom. Dakle, uvjereni kršćani više bi se trebali baviti širenjem kršćanskih kreposti vlastitim primjerom nego idejom kako zabraniti nešto. Mislim da aktivisti Hoda za život i moliteljskih skupina pred bolnicama rade upravo to. Zagovornici pobačaja, naprotiv, agresivno promiču zakonsku liberalizaciju pobačaja i zabranu prava ne priziv savjesti. To će se pitanje na kraju ovako ili onako razriješiti na razini cijele zapadne civilizacije, mislim da je za Hrvatsku najvažnije da taj trenutak dočeka kao zajednica s dovoljno kohezivnih elemenata i afektivnog potencijala za jasnu i poticajnu viziju zajedničke budućnosti. Bez toga nas kao nacije u budućnosti nema.

Damir Pešorda