Kako se bliži trenutak izbora predsjednika HDZ-a, u taj se proces sve više uključuju i oni koji nisu iz HDZ-a. Osobito je znakovito ponašanje Plenkovićevih koalicijskih partnera. Tako manjinac Furio Radin, zagovarajući reizbor Pupovčeva ''suhog zlata'', kaže: ''Ne želim se miješati u HDZ-ove stvari. No, jedna desna vlada sigurno ne bi imala moju potporu. Kao što nije imala ni vlada devedesetih godina, ni ona Oreškovića i Karamarka.''

Ivan Vrdoljak, usklađen s Radinom, pak izjavljuje: ''HNS odlazi iz Vlade pobijedi li u HDZ-u Kovač, nećemo surađivati s onima koji kažu da je 'za dom spremni' tradicionalni hrvatski pozdrav''. Ovakvim izjavama HDZ-ovu se članstvu signalizira odmakom od Plenkovićeva smjera HDZ gubi koalicijski potencijal i da neće biti u stanju formirati vladu, a ako je čak i formira, ta će vlada brzo pasti kao i Orešković-Karamarkova.

Zanimljivo je pratiti razvoj tog postupnog ucjenjivanja HDZ-a koje vrše njegovi koalicijski partneri. Još zanimljiviji je Plenkovićev odnos prema ucjenjivanju općenito i tom ''partnerskom'' ucjenjivanju posebno. Kada su Mostovi ministri pokušali tjerati neku svoju politiku, Plenković ih je ekspresno razriješio. Kada mu je ministrica Divjak tijekom prosvjetarskog štrajka u više navrata javno proturječila, pravio se nevješt. Ponašanje Plenkovića i HDZ-a tijekom štrajka bio je još jedan doprinos uvjerljivom porazu Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Kad su smjenjivani pojedini HDZ-ovi ministri zbog stvarnih ili medijski konstruiranih afera, Plenković bi se u završnoj fazi te medijske harange također susretao s ucjenom svojih koalicijskih partnera. I redovito bi popuštao hineći pri tomu i stanovito žaljenje.

   Prilikom kreiranja i donošenja pojedinih zakona, primjerice Obiteljskog zakona, HDZ se susretao sa žestokom reakcijom koalicijskih partnera i redovito popuštao. Ne treba posebno ni isticati da su Plenkovićevi koalicijski partneri žestoko zagovarali i Istanbulsku konvenciju, koju je Plenković nametnuo iako se kosi s mišljenjem većine ljudi u HDZ-u. Žalosno je bilo gledati gromoglasan pljesak oporbe i snuždena lica ''vladajućih'' prilikom izglasavanja Istanbulske konvencije. Tu se zorno vidjelo da, barem što se ideologije tiče, uistinu vlada oporba.

   Nedavno je izbio spor oko Zakon o popisu stanovništva. Pupovac se dosjetio da bi bilo zgodno da Srbe popisuju Srbi a ne Hrvati te je zatražio da to uđe u zakon. A kad Milorad nešto onim svojim plačnim glasom zatraži, tko ga može odbiti!? Međutim, događalo se sve to u nezgodno vrijeme, unutarstranački su izbori u HDZ-u, treba Plenković pred bazom pokazati odlučnost prema Pupovcu i Radinu jer mu oponenti ionako predbacuju da im previše popušta, stoga Pupovčeva zahtijevanja nisu ušla izravno u zakon, ali je, nagađa se, Plenković na sastanku obećao manjincima da će se ta stvar urediti podzakonskim aktima koji neće trebati saborsku verifikaciju. Dakle, ucjena će i ovaj put vjerojatno uspjeti. Naravno, uz uvjet da Plenković ostane u sedlu i bude u prilici o tim podzakonskim aktima odlučivati.

   Nakon višegodišnjeg iskustva s Plenkovićevim stilom vladanja, može se prepoznati njegov specifični modus operandi. Neke stvari koje su ideološki nespojive s demokršćanstvom Plenković provodi tako da ispadne kako to čini protiv svoje volje pod pritiskom koalicijskih partnera i medija a radi očuvanja stabilnosti. Na taj način provodi u HDZ-ovu biračkom tijelu nepopularne odluke, ideološke ili kadrovske naravi. Pupovac, Radin, Vrdoljak i slični kao ucjenjivači na sebe primaju omrazu i bijes prosječnih HDZ-ovaca dok Plenković ostaje neokrznut.

Ponavlja se situaciju kakvu smo imali sa Sanaderom. Omiljen je bio i HDZ-ovim glasačima i medijima kao jedini koji te glasače može obuzdati da ne skoče iz lonca u kojem je voda već sumnjivo topla, gotovo vruća. Dok mu Nepoznat Netko nije šapnuo da ode. Ostaje li nam sada čekati isto?

 

Damir Pešorda