Ovih mi dana pozornost privuče reklama u kojoj se govori nešto o ''bajkovitom Božiću''. Nekako mi nije dobro sjelo. Božić nije i ne bi smio biti bajkovit jer kršćanska vjera nije bajka. Pa i ako je čovjek agnostik koji drži do kršćanske tradicije – Božić mu nije bajkovit. Nego je dobro strukturiran sklop običaja, rituala, srdačnosti i svečanog raspoloženja, važan dio identiteta. Kičaste sličice, sobovi, zvjezdice, zimzelene šumice, bjelobradi djedica u crvenom mundiru i crvenim čizmicama…

Sve je to šareno i oku ugodno, ali nije Božić. Nije problem samo u takozvanoj komercijalizaciji Božića nego i u udaljavanju od kršćanske biti Božića. Kao model kršćanskom slavljenja Božića u određenoj mjeri vjerojatno su poslužile poganske svetkovine, komercijalizacijom i trivijalizacijom – a inzistiranje na bajkovitosti Božića jest upravo to – Božić se vraća svojim poganskim prapočetcima.

U kontekstu predbožićnog vremena onespokojavajuća nije samo dekristijanizacija tog kršćanskog blagdana, stanovitu nelagodu izazivaju i vijesti koje stižu s raznih strana svijeta. Tako smo početkom mjeseca u Jutarnjem listu mogli pročitati sljedeću vijest: ''NEVJEROJATAN NIZ BOMBAŠKIH NAPADA TRESE JEDNU OD NAJRAZVIJENIJIH ZEMALJA SVIJETA Rat bandi izluđuje stanovništvo, gotovo svaku noć odjekuju detonacije.'' Riječ je, naravno, o Švedskoj, a apsurdno je da se nigdje izravno ne kaže tko je odgovoran za eskalaciju bombaških napada. Tek se na jednom mjestu uzgred spominje da su ta događanja ''političari s desnice povezali s dolaskom migranata''. No, to iz njih sigurno progovara ksenofobija i slabo prikrivena fašistoidnost, ta gdje bi migranti činili takvo što!? Naprotiv, stručnjakinja, analitičarka postrojbe pirotehničara, Ylva Ehrlin zaključuje samo da je ''broj nedavnih eksplozija neprihvatljivo visok i očito nepoželjan" te ''da bombaški napadi najviše mogu nauditi slučajnim prolaznicima, pogotovo zato što bombama rukuju amateri''. Dobro je, rješenje se nazire! Već slutim kojim će putem krenuti čovjekoljubiva Švedska, uvest će tečajeve za brzo osposobljavanje bombaša, tako da bombama ne rukuju amateri.

   Stanje je napeto i susjednoj Bosni i Hercegovini. Zlobnici bi rekli stiže pojačanje švedskim bombašima, ali nezgodno je što na svom putu do Švedske ili neke druge zapadnoeuropske destinacije moraju pregaziti i balkanskim gudurama, pa se tako skupljaju u Bosni i Hercegovinu vrebajući priliku da se preko Hrvatske dočepaju zapadne Europe. Zima stiže, a njih je sve više. Zasada najviše trpe ljudi u pograničnim područjima, no posljedice ove ''seobe naroda'' dalekosežne su i tko zna što nas sve skupa čeka. Ne znam, ali znam da svi oni koji kao ''pioniri maleni'' infantilno sriču floskule o sveopćem bratstvu i brisanju granica, pomažu ispunjavanju katastrofičnih predviđanja. Tko danas bezumno briše uređene i dogovorene granice, udara temelje za sutrašnje zidove.

   Predsjednica je Hrvatske bocnula Milanovića podsjećanjem na njegov neslavni skok s Patrije. S tenka, naravno, ne da se on iz patrije (domovine) jer nigdje drugdje ne cijene njegov rad kao tu. Odgovara Milanović predsjednici: ''Neka ona pokuša skočiti s Patrije na beton s visine od tri metra, pa onda možemo razgovarati''. To je, da prostite, kao da neodgojeni klinac poziva neku klinku da vide čiji je veći. I, naravno, Patria nije visoka tri metra nego 2, 3 metra, a Milanović nije skočio nego se skomandrljao. No, ionsko nitko od njega ne očekuje da govori istinu.

   Osim, čini se, Branimira Glavaša. On je sav ozaren potpisao za Milanovićevu predsjedničku kandidaturu. Za Milanovića kaže: ''Kod njega nema licemjerja i laži, bilo to nekome pravo ili krivo. Ja ga kao takvog prihvaćam. Smatram da je fajter i diplomat. Dakle, mangup i političar, diplomat i domoljub. Zato ima moju potporu". Kao mangup i fajter Milanović se dokazao izazivajući predsjednicu na natjecanju u skoku s visine iliti skoku ''u niz'', a Glavaš je, evo, evoluirao u Glavaševića. Bojana.

   Za kraj i dvije opaske o štrajku prosvjetara. Prva, besramna je Bernardićeva podrška štrajku ima li se u vidu da je upravo SDP-ova vlada smanjila plaće prosvjeti, isto kao što je SDP-ova vlada podigla dobnu granicu za odlazak u mirovinu na 67 godina. Druga opaska, aktualna vlada se preračunala računajući da će se štrajkaš umoriti, preplašiti i odustati. Tako bi se možda i dogodilo da nije došlo do gotovo potpune feminizacije školstva, a žene su u suvremenom društvu upornije, čvršće i hrabrije u borbi za ono u što vjeruju od muškaraca. Ukratko, veći fajteri…

 

Damir Pešorda