Stanoviti Ivica Ivanišević - o kojemu na Wikipediji ne saznah ništa, a poslije ćete saznati zašto je to važno – obrušio se ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji na Juliennu Bušić. Ona je za njega teroristkinja, bivša robijašica, pouzdanica Franje Tuđmana i očajnica.

Stoga je silno ogorčen što je na Wikipediji prikazana kao književnica iako je, tvrdi Ivanišević, ''u 71 godini života objavila samo tri autorske knjige koje sve redom tematiziraju njezinu terorističko-robijašku prošlost.'' I, naravno, kao što je to stara navada feralovaca, laže. Od tri romana Julienne Eden Bušić samo su dva autobiografska, dok u trećem romanu, Živa glava, autorica progovara o bolnoj teme nedavne hrvatske povijesti – silovanim Vukovarkama. Temi koju pisci poput Ivaniševića i hrvatske borkinje za ženska prava upravo napadno zaobilaze i ignoriraju.

Ivaniševićev tekstić, kolumni nalik samo po duljini, egzemplar je orjunaške zlovolje u sudaru s nečim što ga nadilazi, a smrdi mu na hrvatstvo. Nema tu početka, sredine ni kraja, tek ispljuvak do ispljuvka zloduha protofašističkog jer atavistički jugoslavenski nacionalizam s početka dvadesetog stoljeća nije bio ništa drugo nego svojevrsni protofašizam ili protonacizam ako baš hoćete. Pa tako zlovoljni pljuvač iz Slobodne pisanje Julienne Bušić naziva ''škrabanjem'', nju ''robijašicom'' koja je ''s mužem i njegovim pajdašima zaglavila u ćorci'', a cilj za koji su se ona i Zvonko borili nečim čemu ''glasno aplaudira samo šljam, čiji je core business hladnokrvno ubojstvo''. Vrijedi zaboravne ignorante podsjetiti da je cilj za koji su se borili Zvonko i Julienne Bušić bila hrvatska sloboda i neovisnost. To cijeniti može, misli Ivanišević, samo šljam.

   Inače izraz core business Ivaniševiću je vrlo drag. Lupi ga u svakoj drugoj kolumni, tek da se vidi kako je on pametan i ispravno orijentiran. No, možda to iz njega progovara podsvijest jer očito je da njegov core business nije novinarstvo ni lijepa književnost nego odstrjel ljudi koje drži političkim protivnicima, i to na taj način da ih u svojoj djetinjoj tvrdoglavosti i zabušantskoj lijenosti pokušava, manipulirajući oskudnim podatcima na Wikipediji, proglasiti nekompetentnim upravo u onome u čemu su oni postigli najviše. Tako u jednom sramotnom tekstuljku pokušava dokazati kako je Pečarić nikakav matematičar. S druge strane oduševljen je, primjerice, djevojčetom koje se vraća s koncerta Seke Aleksić samo zato što je Hvidru nazvalo Hidrom. Na takvima, eto, počiva naša kultura, koja od naškosti ima samo naše kune u nju ulupane.

   No, vratimo se napadu na Julienne Bušić. Što je to tako razjarilo splitskog spis(k)atelja da hrvatskoj heroini, Amerikanki rodom, spraši sve po spisku? Možda to što se drznula reći da joj se gadi novopečeni nobelovac Peter Handke? Ivaniševićeva strukovna udruga, Hrvatsko društvo pisaca, nije se oglasila o Nobelovoj nagradi dodijeljenoj nepokolebljivom slavitelju Miloševića i Mladića. Nije valjda još sazrelo vrijeme za to. Jer, nemojmo se lagati, kada bi se oglasilo onako baš iskreno, pozdravilo bi uspjeh pisca Vratarova straha od jedanaesterca i Pravde za Srbiju. Jer bez sramoćenja Hrvatske i opravdanja Srbije nema nove Jugoslavije. Stoga i Ivanišević refleksno napada Julienne Bušić kao nekoga tko taj proces samim svojim postojanjem i životom posvećenim hrvatskoj slobodi ometa.

   Na jednom mjestu u svom tekstu Ivanišević kaže da je skandalozno '' što je bivša teroristica i robijašica dobila posao u uredu predsjednika neke europske republike.'' Ni njemu ni ostalim feralovcima nikada nije bilo sporno što je osuđeni terorist i visoko rangirani svjetski zločinac bio doživotni vladar neprežaljene im Jugoslavije. Nije im bio sporan ni Mandela, ni Arafat, ni... ali čemu nabrajati, ta ionako svi sve znamo, pitanje je samo tko će nadjačati. U ovoj groteski kojoj bi priličio milanovićevski naslov ''mi ili oni''. Njihovi predšasnici to su formulirali kao ''Do istrage naše ili vaše'', ali formulacija ionako nije presudna.

   Bio sam pretprošle nedjelje na kavi s Julienne Bušić. Pitala me je za mišljenje o svome tekstu u Večernjem list, koji je Ivaniševiću i poslužio kao neposredan povod za napad na nju. Nije tražila potvrdu književne vrijednosti svoga teksta, mučila ju nje moralna dilema. Je li uopće u redu objavljivati tekstove čija svrha u prvom redu jest zabaviti čitatelja? Ili smisla imaju samo tekstovi koji donose neko dobro na svijet, na moralnom ili spoznajnom planu. Osoba koja si postavlja takva pitanja književno je, moralno i intelektualno superiorna mediokritetima oboružanim bacačima žuči u tiskotinama Hanza Medije. A što se tiče Ivaniševićeva pokušaja diskreditacije književnog stvaralaštva Julienne Bušić, on je u potpunosti irelevantan budući da je iz njegova teksta razvidno da on njezine romane nije čitao, nego mu je članak u Wikipediji bio jedini izvor informacija o njezinom književnom radu.

   Za kraj moram priznati da me nekako stid što moram braniti Amerikanku od Hrvata koji je napada isključivo zbog njezine žrtve za slobodu hrvatske države i njezinih građana. Dakle, i za njegovu slobodu. Tipični hrvatski apsurd.

 

Damir Pešorda