Kada je HDZ na čelu s Plenkovićem osvojio većinu na izborima, nitko nije mogao očekivati da će dva glavna kamena spoticanja između te stranke i njezinih glasača biti Istanbul i, čini se, Marakeš.

Kad su hrvatske političke elite početkom dvije tisućitih odlučile hrvatsku budućnost tražiti u okviru NATO-a i Europske unije, većina je Hrvata vjerovala da ulazimo u period dugotrajnog mira i prosperiteta. Danas je od tih iluzija ostalo vrlo malo, a dugotrajni period nemira i propadanja prijeti ne samo Hrvatskoj nego i cijeloj Europi. Istanbul i Marakeš, odnosno Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum, samo su simptomi tog procesa.

   No, vratimo se ulozi HDZ-a u tom procesu. Šeksu je jednom izletjelo da samo naivci misle da se odlučuje na nacionalnim izborima, prave odluke se donose negdje drugdje. Ipak, kakvi-takvi izbori još uvijek postoje te i oni koji doista upravljaju državama i svijetom moraju iznalaziti načine da istodobno sačuvaju demokratsku formu i provode svoju volju. Pokazalo se da je Hrvatskom najlakše upravljati tako da se preuzme HDZ. Preuzimanje se vrši postupkom nalik transplataciji, na glomazno se, politički desno tijelo presadi svjetskim moćnicima poslušnaglava. Taj način upravljanja Hrvatskom pokazao se puno učinkovitijim od upravljanja putem lijevog SDP-a. Političke svinjarije hrvatsko stanovništvo, izgleda, lakše guta kada im ih servira nominalno desni HDZ.

   Ratifikacijom Istanbulske konvencije HDZ se eksplicitno odrekao demokršćanstva, a prihvaćanjem Marakeškog sporazuma odreći će se i nacionalne odrednice svog političkog identiteta. Iako Marakeški sporazum za sada nije obvezujući i odnosi se na ''legalne migracije'', sporno je de se u njima migracije tretiraju kao ljudsko pravo, a znamo da su upravo maštovito shvaćena i tumačena ''ljudska prava'' najefikasnija batina u discipliniranju nacionalnih država i pojedinaca. U planu je ideologa globalizacije da uskoro svi imigranti postanu legalni, to jest da ne bude ilegalnih imigranata. U polemici između Večernjakova kolumnista Nine Raspudića i Tvrtka Baruna, voditelja Isusovačke službe za izbjeglice, u oči upada jedan znakovit detalj. Patera je jako uzrujao izraz ''ilegalni migrant'', kao nije kršćanski ikoga proglasiti ilegalnim. Pater Barun kao čovjek upućen u migrantsku problematiku očito zna slijedi faza u kojoj će svi migranti biti legalni, a migriranje ljudsko pravo.

   Neslaganje oko Marakeškog sporazuma na relaciji Banski dvori – Pantovčak možda pokazuje da ni u HDZ-u nisu načisto s tim kako se postaviti, no HDZ-om upravlja Plenković, a njegov stav tumače trbuhozborci poput Dzbravke Šuice: ''Neće biti važno tko je tamo [u Marakešu, op.a] prisutan, mi smo radili na tom dokumentu, prije svega smo dali ovlasti EU-u da s jednim glasom odlučuje o tom dokumentu, u tom smislu Hrvatska je već pristala na tako nešto. Vjerujem da ćemo biti dio tog kompakta neovisno o tome hoće li Predsjednica biti tamo ili neće. Na kraju priče, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova zaduženo je za reguliranje tog pitanja.'' Uostalom. još prije nekoliko mjeseci i sama predsjednica drukčije se odnosila prema ''tom kompaktu'', te je teško znati je li uistinu spoznala štetnost toga dokumenta za Hrvatsku ili je samo već krenula u predizbornu kampanju.

   Bilo kako bilo, HDZ je kao zaštitnik nacionalnih interesa definitivno nepouzdan. Treba tražiti nove snage. Čini mi se da dolazi vrijeme građanskih udruga konzervativne provenijencije. Na udrugama i građanskim inicijativama kao što su U ime obitelji, Narod odlučuje, Istina o Istanbulskoj i slične velika je odgovornost. Hoće li je znati i htjeti preuzeti? Klasični stranački način organiziranja domoljubnih snaga dosada se pokazao neučinkovit protiv HDZ-a, platforma udruga možda bude učinkovitija. Naravno, tu su i Neovisni za Hrvatsku, njih krasi golemi intelektualni potencijal i ideološka profiliranost, no i stanoviti elitizam. Mogu biti dobar korektiv, no teško da mogu osvojiti dovoljno glasova da budu jedna od dvije-tri vodeće stranke. Što se Mosta tiče, još nije jasno zašto su praktično spriječili tuđmanizaciju HDZ-a. Tek kada se to razjasni, moglo bi im se povjerovati da nisu projekt snaga kojima baš i nije stalo do Hrvatske.

   Na putu ideološkog posrtanja od Istanbula do Marakeša HDZ se gadno iskompromitirao, no je li to dovoljno da mu obični Hrvati pokažu palac dolje. Ili će priča o manjem zlu još jednom pasti na plodno tlo?

 

Damir Pešorda