U posljednje vrijeme primjetan je novi trend u ponašanju hrvatskih političara. Doduše, trend je zasada uočljiv samo kod takozvanih desničara, ali možda s vremenom postane i standard, nikad se ne zna. O čemu se radi?

Pa radi se o dosada neviđenoj lakoći odricanja od lukrativnih položaja, funkcija i sinekura. Prvo Hasanbegović nije pristao da ga se nekom utješnom sinekurom namiri kako ne bi jako stršila činjenica da mu je na Pupovčev ultimatum onemogućeno da bude ministar kulture. Zatim je, kako se moglo pročitati u medijima, Bruna Esih odbila uskočiti na to mjesto kako bi se zabašurila činjenica da se Hasanbegovića miče.

Masno plaćenog mjesta zastupnika u EU parlamentu odrekao se bivši predsjednik HSP AS Ivan Tepeš, a prije toga je dao i ostavku na mjesto predsjednika stranke zbog lošeg izbornog rezultata. Ostavku na mjesto ministra bez lisnice dao je, kako javljaju mediji, Goran Marić. Inače, oko Marićeva mjesta u vladi od početka se događa štošta neobično. Bio je jedan od glavnih pregovarača s Mostom i očekivalo se da će biti ministar u Plenkovićevoj vladi, najvjerojatnije ministar gospodarstva budući da je doktor ekonomije. Međutim, na to mjesto je došla Martina Dalić, eksponent, kako mediji kažu, bankarskog lobija. Marić je na kraju gotovo ostao ne samo bez ministarstva gospodarstva nego i bez ministarstva uopće. U posljednji trenutak dogodio se obrat i Marić je imenovan ministrom bez lisnice.

Od samog početka takav rasplet bio je diskutabilan, i za Vladu i za Marića. Za Plenkovićevu vladu stoga što je prevladavao dojam da je Marić imenovan u posljednji trenutak, preko volje i vjerojatno da se zadovolje neke nezadovoljne grupacije u HDZ-u. Osim toga, uvođenje još jednog ministarstva bez valjanog razloga i svrhe govorilo je u prilog neracionalnosti i rasipnosti nove vlasti, i to i prije no što je počela vladati. Za Marića je razvoj situacije bio nepovoljan stoga što je imenovanjem za ministra nedefiniranog ministarstva faktički ostavljao dojam nekoga tko pošto-poto želi biti ministar bilo čega. Time bi zasigurno narušio ugled u javnosti koji je stjecao godinama svojim vrijednim saborskim radom i zalaganjem za običnog hrvatskog čovjeka i vitalne nacionalne interese.

Svi navedeni primjeri govore o tomu kako dolazi do nekih pozitivnih promjena u ponašanju političara u javnosti označenih kao desnih ili čak ekstremno desnih. Kao da se pojavljuje generacija političara koji nisu spremni gaziti baš preko svih načela u borbi za položaj ili iz poslušnosti prema stranačkom vođi. Naravno, moguća su i drukčija tumačenja navedenih postupaka, mediji uostalom i posežu za takvim objašnjenjima. Ja, međutim, želim skrenuti pozornost na to da se u konkretnim slučajevima radi o odricanju od nekih pogodnosti te je stoga pošteno barem dopustiti mogućnost da se radi o moralu i načelima. Takav trend treba pozdraviti! Na koncu u javni9m poslovima nije presudan stvarni uzrok nekom činu nego njegova percepcija u javnosti. Osobno sam skloniji pozdraviti nečije moralno ponašanje nego istraživati zakučasti i magloviti trag nekog prizemnog interesa koji se krije iza takvog ponašanja.

Što se tiče Gorana Marića, dok ovo pišem njegov slučaj još nije definitivno razriješen. Mediji javljaju da izvori iz HDZ-a kažu da još sve nije gotovo. Bilo kako bilo, dojam je da Goran Marić ne žele biti ministar nedefiniranog ministarstva nego želi konkretan resor ili ništa. Ako Plenković popusti i njegovu ministarstvu doista dodjeli upravljanje državnom imovinom, bit će to znak da je inkluzivan i prema desno, a ne samo prema lijevo.

 

Damir Pešorda