Prije nekoliko godina istaknuti ekonomist Michael Heise skovao je pojam ''Crexit'' u značenju europski ''izlazak iz krize'' uslijed oporavka globalne ekonomije 2013. Međutim, iz krize se nikada ne izlazi, mijenja se samo narav krize.

Danas tri godine nakon toga suočavamo se s imigrantskom krizom te krizom Europske unije kao ideje i političkog projekta. Stoga mi se čini da je pravo vrijeme da se kaže koja riječ i o jednom drugom Crexitu, to jest o eventualnom izlasku Hrvatske iz Europske unije.

Još 2005. u tekstu Pravo na sumnju u Hrvatskom tjedniku pisao sam o tomu kako je stav da ulazak u Eu nema alternative pogrješan i da bi Hrvatsku mogao skupo koštati. Dvije godine kasnije napravio sam svoj prvi i, vjerujem, posljednji izlet u politiku angažirajući se stranci Jedino Hrvatska upravo zbog jasnog suverenističkog stava te stranke. Bilo je to vrijeme kada je Sanader bio na vrhuncu svoje političke moći tako da naš angažman nije imao previše šanse za uspjeh. Ipak, vrijedi zabilježiti da je i u to vrijeme euroeuforije bilo glasova koji su se tom srljanju u maglu opirali.

Danas, nakon što je Velika Britanija na referndumu odlučila da napušta EU, na hrvatskoj političkoj sceni jedino Vilibor Sinčić izgleda ima refleks i nerv političara koji prepoznaje izazove budućnosti. On je prvi javno zatražio da i Hrvatska krene putom izlaska iz EU. Poslije njega oglasio se i Danijel Srb, pokušavajući valjda tako udahnuti dašak života zamrlom HSP-u. Zasada svi ozbiljniji akteri političke scene u Hrvatskoj još uvijek čvrsto stoje uz politiku da EU nema alternative. Bit će zanimljivo gledati transformaciju tih eurofila ako se nakon britanskog izlaska rastakanje EU nastavi izlaskom nekih drugih država. Kladim se da će se današnji najzadrtiji zagovornici Europske unije kleti kako im je oduvijek bila mrska ta tvorevina i da su se borili za hrvatski ulazak u EU samo kako bi je mogli razarati iznutra.

Zanimljivo je pratiti i kako se medijskim pritiskom proba popraviti šteta koju je demokracija nanijela projektu Europske unije. U medijima su se pojavile sramotne analize kako su za izlazak glasali stari, neobrazovani, nezaposleni, ruralni Britanci. Sve je to popraćeno ogavnom propagandom kako stari i glupi oduzimaju svjetlu europsku budućnost mladima i pametnima. Diskriminacija po dobi, obrazovanju ili socijalnom statusu i te kako je poželjna kada to ideolozima globalizacije u interesu. Međutim, rezultati bi se mogli analizirati i drugačije. Recimo, to da u ruralnim dijelovima Britanije pobjeđuju oni koji su za izlazak, a u Londonu i velikim gradovima oni koji su za ostanak u EU – možemo tumačiti i tako da je domicilno stanovništvo za izlazak iz EU, dok su imigranti za ostanak u EU.

   Javljaju se i špekulacije kako bi se rezultati referenduma mogli zaobići ili zanemariti, a snažna je i kampanja skupljanja potpisa za peticiju za novi referendum. Demokracija izgleda nije poželjna kada daje nepredviđene rezultate. Tada nije suspektno ni tražiti nekakav ''intelektualni cenzus'' za biračko pravo. Pitam se samo koliki bi tek bio pritisak na neku malu zemlju koja bi se odlučila za izlazak iz EU kada se sve ovo događa jednoj Velikoj Britaniji. Što god mislili o Velikoj Britaniji i njezinoj kolonijalnoj politici, ostaje činjenica da je ona rodno mjesto novovjeke demokracije, a to su Britanci pokazali i ovim referendumom kada se nisu dali smesti silnom propagandom i uvijenim prijetnjama. Sruši li se, međutim, narodna volja nekakvim postreferendumskim manipulacijama – bit će to pouzdan znak da zapadna demokracija umire tamo gdje je i rođena.

A što se Crexita tiče, možda ne treba žuriti, ali se treba pripremati i za takav razvoj situacije. Ne dao ti Bog živjeti u zanimljivim vremenima, kaže jedna poslovica. Pred Europom su, bojim se, zanimljiva vremena.

 

Damir Pešorda

Share
0