Vrijeme Hladnog rata odavno je iza nas. Nakon sloma SSSR-a i Istočnog bloka uslijedila su desetljeća neupitne američke globalne dominacije.

Na trenutak se činilo da će demokracija, racionalni liberalizam i kapitalizam zavladati na svjetskoj razini te da će svijet postati uređeniji i bolji nego ikada dotada. Francis Fukuyama objavio je knjigu Kraj povijesti u kojoj je na tragu Hegelove filozofije povijesti zaključio da je to to, to jest da je povijesni razvoj u liberalno-kapitalističkoj demokraciji dosegnuo svoju konačnu svrhu. Doduše, u posljednjem poglavlju knjige taj se stav donekle dovodi u sumnju ukazivanjem na ispraznost konzumerističkih zapadnih društava, ali u percepciji šire javnosti knjiga je doživljena kao afirmacija liberalno-kapitalističkog poretka kao svojevrsnog ispunjenja povijesti.

Međutim, čini se da je Amerika prokockala ukazanu joj prigodu da Pax Americanu nametne kao poželjni model na globalnoj razini. Bilo bi, naime, zanimljivo vidjeti kako bi se stvari dalje razvijale da je Amerika bila dobrohotnija prema saveznicima i protivnicima u svijetu te da je suzdržanije i iskrenije nastavila forsirati vrijednosti liberalno-kapitalističke demokracije. Bilo kako bilo, ta prilika nije adekvatno iskorištena. Amerika se počela netaktično koristiti demokracijom i ljudskim pravima kao vanjskopolitičkim oružjem, a ne kao vrijednostima za koje se vrijedi zalagati zbog njih samih. ''Izvoz demokracije'', nerijetko i nasilan, postao element pritiska na sve one koji su se nalazili na putu američkim interesima.

Tzv. Arapsko proljeće i događanja u Ukrajini najpoznatiji su primjeri takvog američkog intervencionizma u svijetu. Amerika je tako sebe dovela u apsurdnu poziciju da kao neupitan blagoslivlja fundamentalistički režim u Saudijskoj Arabiji, a oružano ruši puno mekše sekularne režime u Libiji i Siriji. Izazivanje pak unutrašnjeg prevrata u Ukrajini tu zemlju nije učinilo nimalo sretnijom, osobito s obzirom na činjenicu da ni Amerika ni EU nisu na adekvatan način pomogli Ukrajinu nakon što su provocirali njezino nasilno izvlačenje iz ruskog zagrljaja. Ukratko, gdje god su Amerikanci izvozili demokraciju, stanje je objektivno lošije nego je bilo, a cijena je u ljudskim životima zastrašujuća.

U međuvremenu se Rusija pod Putinom promijenila, nije to više slaba, kaotična Jeljcinova Rusija. Posljednjih nekoliko godina Rusija pomalo vraća svoju nekadašnju političku moć na svjetskoj sceni. Ukrajinsku krizu iskoristila je da Ukrajini uzme Krim, na Bliskom istoku umiješala se sprječavajući Asadov pad, a preko zemalja tzv. BRICS-a prijeti neprikosnovenoj dominaciji američke valute u međunarodnoj trgovini. Bilo je samo pitanje vremena kada će ta nova, osnažena Rusija početi koristiti američke metode svrgavanja nepoćudnih režima, to jest uzvratiti Americi njezinim oružjem. Ovih dana svjedočimo prosvjedima u Crnoj Gori koji se naoko uklapaju u trend rušenja vlasti na trgovima kakve po svijetu obično organizira SAD posredstvom raznoraznih udruga, fondova itd. No, iza prosvjeda u Crnoj Gori ne stoji SAD ili EU nego, po svemu sudeći, Rusija i Srbija.

Taman kada je postao izgledan pristup Crne Gore NATO-u, prosrpska oporba u Crnoj Gori pokrenula je demonstracije u kojima zahtijeva smjenu vlasti. Iako su u početku te demonstracije izgledale bezazleno, one su ubrzo dosegnule brojku od petnaestak tisuća demonstranata. Za zemlju od oko 600 000 stanovnika to je popriličan broj, osobito ako se uzme u obzir da sama Podgorica ima tek oko 160 000 stanovnika. Iza takvog prosvjeda mora stajati dobra organizacija i snažna potpora.

Na prosvjedu 25. 10. došlo je do okršaja između policije i prosvjednika. Vijesti su prilično dramatične, no tek narednih dana vidjet će se je li to bila kulminacija prosvjeda, nakon koje će on polako slabjeti ili će prosvjed dalje eskalirati i možda dovesti do pada aktualne vlasti u Crnoj Gori. Vjerojatno je već viđeno krajnji doseg prosrpske oporbe u ovom trenutku, no tko zna što turbulentna vremena mogu donijeti u budućnosti. Bilo kako bilo, Amerika dobiva konkurenta u ''izvozu demokracije''. Ruski model demokracije možda nije previše demokratičan, a osobito nije otvoren prema postmodernom shvaćanju ljudskih prava, no to ne znači da ne može biti privlačan čak i mnogim pripadnicima zapadnih društava. Recimo, aktualna imigrantska kriza, u kojoj se tumači da se ne može zaustaviti ilegalna invazija s Istoka jer bi to bilo kršenje imigrantskih ljudskih prava, budi stanovitu nelagodu kod običnog Europljanina. Bude li se ta nelagoda dalje produbljivala, a hoće, tom običnom Europljaninu ruski bi model mogao postati prihvatljiviji od zapadnoeuropskog. Putin, naime, snažno zastupa i provodi nacionalne interese, onemogućuje sumnjive NGO, ne dopušta gay parade, zagovara uobičajeni set tradicionalnih vrijednosti, ne vodi politiku preko Facebooka i Tweetera …

Naravno, pri tomu prosječni zapadnjak koji simpatizira Putina zanemaruje banalnu činjenicu da je ruski model društva privlačniji izdaleka i da se on sam u njemu vjerojatno ne bi dobro osjećao. No, ni SSSR nije bio ugodan za život, a privlačio je brojne ljude diljem svijeta.

 

Damir Pešorda

Share
0