O ekonomskoj opravdanosti privatizacije u tranzicijskim zemljama može se raspravljati. Bilo koji odgovor na to pitanje neće svakoga zadovoljiti. Da je po Borislavu Škegri, sve bio davno već bilo privatizirano; da se sluša kojeg od sindikalnih čelnika, privatizirano ne bi bilo ništa.

Optimalno rješenje vjerojatno bi bio neki srednji put, nije uzalud jedna od najstarijih mudrosti da u svemu treba imati mjeru. No, kada je Hrvatska u pitanju, privatizacija nekoć a ni danas nije stvar ekonomije. Neki drugi čimbenici su tu u igri. Zato je konačna ocjena gotovo svih većih privatizacija negativna.

Prvi val privatizacije, koji je omogućio još Ante Marković, bio je u funkciji pretvaranja socijalističkih direktora u vlasnike. Nastavilo se kao koruptivno prodavanje nacionalnog bogatstva u bescjenje, po onoj Rojsovoj ''Ovi naši bi ubili vola za šniclu''. Koliko je tako ''volova'' stradalo dok su koštunjavi arivisti preobrazili u gojaznu elitu, sam Bog zna. I hrvatski radnici koji su nakon takvih operacije završavali na ulici. Sve to vrijeme političari i ''ekonomski analitičari'' – koji u svojim analizama ama baš ništa nisu točno predvidjeli – papagajski su ponavljali kako je ''država najgori vlasnik'' i kako sve treba privatizirati.

Čovjek ne treba biti ekonomist da iz svega toga izvuče neki zaključak. Zaključak je otprilike sljedeći: političari i ekonomski analitičari lažu, a privatizacija na hrvatski način urušava hrvatsko gospodarstvo. Štoviše, to se radi namjerno. Što iz koristoljublja, što iz jugoljublja. Nijedan ekonomski analitičar koji drži do svoga ugleda, naravno, neće to priznati u javnosti nego će palamuditi o ovim i onim pokazateljima, nevidljivoj ruci tržišta i pokojem razornom ''učinku leptirovih krila''. Kao što se svojedobno spominjani Škegro poslužio zgodnom slikom iz domene teorije kaosa kao objašnjenjem za nepredviđene potrese u gospodarstvu.

   Sve ovo pišem zbog vijesti u Jutarnjem listu, u kojoj stoji sljedeće: ''Hrvatska će ove godine ponuditi na prodaju putem inicijalne javne ponude (IPO) u Londonu i Zagrebu 25 posto udjela u Hrvatskoj elektroprivredi (HEP), a u lipnju bi mogla raspisati i novi natječaj za Hrvatsku poštansku banku (HPB), najavio je u razgovoru za agenciju Bloomberg Mladen Pejnović.'' Dakle, privatizacija u korist hrvatske štete nastavlja se punom parom. Slasnije kolače strancima se predaje u dobrom stanju, ostalo se uništava pa tek onda badava daje kao skupocjeno zemljište ili od konkurencije očišćeno tržište.

Znam, ima manipulatora ili naivaca koji će reći: Kako možeš unaprijed tvrditi da je nešto loše? Takvima ne vrijedi odgovarati argumentima i analizama. Treba im uzvratiti protupitanjima. Kako očekivati od onih kojima smeta nacionalni grb na registracijskim pločicama da odrade dobar posao za državu? Kako vjerovati da će zaštititi nacionalni interes isti oni koji mjesecima već verbalno i medijski ratuju protiv branitelja koji su stvarali ovu državu? Kako uopće vjerovati u privatizaciju na hrvatski način nakon banaka, HT-a, Ine itd. Nikako!

   Grješka koju uporno ponavljaju oni koji se takvom uništavanju zemlje suprotstavljaju je pozivanje na zdrav razum, logiku i minimum domoljublja. Tek kada se bjelodanim idiotizmom upustimo u ozbiljnu raspravu, dajemo mu dignitet razložna postupka. Možda pogrješna, ali učinjenog u dobroj namjeri. Ako pak taj idiotizam shvatimo kao neprijateljski čin, onda jasno uviđamo njegovu logiku, racionalnost i učinak. Međutim, tada nam neće više padati na um da s njim dobrohotno raspravljamo, pokušat ćemo mu se suprotstaviti.

Uzmimo, recimo, jedan primjer koji nije iz gospodarstva, ali dobro ilustrira takav način djelovanja čije posljedice nanose izravnu štetu Hrvatskoj. U europskoj kampanji uvođenja političke korektnosti na nogometne stadione određena je skupina ljudi uočila prigodu kako napakostiti Hrvatskoj. Sustav prijavljivanja UEFA-i uzvika, skandiranja i transparenata na našim stadionima doveden je gotovo do savršenstva. Istureni je pojedinac te rabote izvjesni Stevanović, čelnik udruge ''Korak ispred'' iz Rijeke koja funkcionira kao hrvatski FARE, no nijedan pojedinac u takvim poslovima nije od presudne važnosti. Riječ je o projektu.

S druge strane već dva desetljeća barem sustavno se medijski i na druge načine radi na politiziranju i radikaliziranju navijačkih skupina, koje upravo na taj fami o sebi kao borcima za nešto ili protiv nečega regrutiraju nove članove iz sve šireg sloja mladih ljudi čiju su budućnost veliki meštri privatizacije već gotovo uništili. Nemojmo se zavaravati, tu ''zabranjenu'' ikonografiju, koreografiju, pokliče i skandiranje netko je pomno osmislio i podvalio je tim mladim ljudima kao njihovu vlastitu. Od onoga ''Ima jedan čovjek čudan'' do ''Ubij, ubij …''. Objekt se ionako može mijenjati po potrebi.

U procijepu UEFA-ine prakse kažnjavanja organizatora za ispade izgrednika i navijačkog uvjerenja da se izgredima bore za pravednu stvar izdahnut će, ako se ovako nastavi, hrvatski reprezentativni nogomet. Gotovo jedina djelatnost u kojoj smo dosada bili iznimno uspješni! Hrvatski uspjeh u bilo čemu nekomu očito smeta. Ne treba puno pameti da se zaključi kako taj netko baš i nije prijatelj Hrvatske. Ako nakon takvog uvida nastavimo raspravljati o finesama što se moglo učiniti da do izgreda ne dođe, nasjedamo na spomenutu ozbiljnu raspravu s ''idiotizmom''. Koji je idiotizam samo ako ga promatramo kao izraz bunta neosviještenog dijela naše zajednice, no ako ga shvaćamo kao neprijateljski akt u psihološko-propagandnom ratu, postaje sasvim logičan.

Kao i privatizacijski udar na hrvatsko gospodarstvo, navijačko-denuncijantski udar na hrvatski nogomet ima za cilj financijsko slamanje Hrvatskog nogometnog saveza i solventnih klubova, ali i njihovo preoblikovanje u nešto drugo. U čemu će atribut ''hrvatski'' u najboljem slučaju značiti tek geografsku odrednicu. Stoga nelogičnosti i idiotizme koji nam se događaju u gospodarstvu, nogometu, kulturi i drugim područjima društvenog života ne smijemo promatrati izolirano nego kao sastavne dijelove jedne te iste strategije osmišljene radi slabljenja Hrvatske.

 

Damir Pešorda