Biti ili ne biti gradonačelnik metropole pitanje je sadašnjeg trenutka ne samo za Milana Bandića nego i za desetke i desetke njegovih službenika. Grad u kojemu se sudbonosno pitanje gradonačelnika upravo riješava postaje svojevrsna politička pozornica u predstavi čija dramaturgija nastaje u realnom vremenu, koja istodobno privlači i odbija publiku osporavatelja i poštovatelja njegovog lika i djela u bitci za još jedan mandat.

Na pozornici se pojavljuju ili izmjenjuju brojni akteri iz pravosuđa, Pnuskok-a, odvjetništva i filmske industrije. Elemenata zapleta u predstavi je neprebrojivo mnogo, iz dana u dan ih je sve više, a ulozi su veliki, tj. kapitalni, u pitanju je važan mandat.

U sjeni političke bitke za glavni grad, bitka je za grad Dubrovnik. U dubrovačkom slučaju nepoznanica je manje, izbori za gradonačelnika su za nekoliko dana. No, za razliku od Milana Bandića koji je optužen a ne i osuđen - koji je formalno gradonačelnik ali mu je zapriječeno obavljati tu dužnost iako prima pristojnu plaću - kandidat za gradonačelnika Dubrovnika Andro Vlahušić pravomoćno je osuđen i u prilici je ponovo se izboriti za mjesto gradonačelnika.

Oba su slučaja u medijskoj interpretaciji dvoznačna. U Bandićevom slučaju bitna je činjenica da je optužen, a u Vlahušićevom je nebitna činjenica da je osuđen. Prema toj je interpretaciji jasno da o Vlahušićevom uspjehu ovisi opstanak HNS-a Vesne Pusić i urušavanje Kukuriku opcije, a u Bandićevom slučaju i više od toga.

Slučaj zagrebačkog gradonačelnika kao i drugi krug izbora u Dubrovniku u središtu su pozornosti, po mnogo čemu su značajni i aktualni, no, dubrovački je za razliku od zagrebačkog pred raspletom.

Podsjetimo, do zapleta je došlo prije tri godine nakon izricanja presude Andri Vlahušiću zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Županijski ga je sud u Splitu (2012. godine) osudio na uvjetnu kaznu zatvora od godinu dana uz rok kušnje od tri godine. Presuda je bila nepravomoćna, ali je u veljači ove godine Vrhovni sud donio konačnu (pravomoćnu) presudu kojom je smanjio kazne Vlahušiću i njegovom bivšem koalicijskom partneru Vićanu u takozvanom slučaju Šipan. (Optužba se odnosila na nezakonitu pozajmicu novca iz gradskog proračuna tvrtki 'Dubrovačko primorje'). Obojica su osuđena kaznama od šest mjeseci zatvora na rok kušnje od godinu dana.

Ostavku Vlahušića tražili su HDZ, HSLS, Laburisti, Srđ je naš, ali i SDP. Vlahušić se na te i slične pozive oglušio kao i na sve prigovore navedene u presudi tvrdeći kako bi ostavka u njegovom slučaju značila priznavanje krivnje za optužbe te da ne postoje moralni i politički razlozi koji bi ga naveli da se ne bavi poslom kojim se do izricanja presude bavio.

Nakon Uskokove optužnice i nepravomoćne presude do okončanja sudskog procesa odnos se Vlahušićeve stranke HNS-a i Milanovićevog SDP-a mijenjao od oštre osude do potpore u drugom krugu na lokalnim izborima 2013. godine, i to nakon neuspjeha SDP-ovog kandidata Nike Šalje u prvom krugu.

Na lokalnim izborima 2013. godine Vlahušić je izabran voljom većine Dubrovčana, sastavljena je velika koalicija stranaka (HDZ, HSP AS, SDP, HNS, HSS, HSU, DDS),postignut je i dogovor o sastavu Gradskog vijeća, o principu raspodjele funkcija direktora i ravnatelja, te članstva u Nadzornim odborima i Upravnim vijećima. No, svojevrsna prisila ovakvog konsenzusa bila je kratkoročno rješenje. Neprihvaćanje prijedloga gradonačelnika Vlahušića oko raspodjele i plana upravljanja proračunskim sredstva za 2015. godinu rezultirali su prijevremenim izborima u Dubrovniku.

Gradonačelnikove vizije grada su vezane uz proračun pa su zagrebački i dubrovački slučajevi slični. Naime, gradonačelnik koji to nije (Bandić) u strahu je za svoje projekte ('ne može gledati kako se kljaštre') i, kao i gradonačelnički kandidat u drugom krugu lokalnih izbora u Dubrovniku (Vlahušić), zaziva: 'Ne dirajte moje projekte'!

Je li razložno posumnjati da su u tim vapajima zapravo prikriveni bojazan i poziv: 'ne dirajte mi proračun'? Radi se o dva najveća proračuna u državi pa je bojazan posve opravdana. No, što se još u tim vapajma skriva može se samo pretpostavljati. Jesu li to samo gradonačelnikove vizije grada ili su to računice i obećanja, otkupi i zakupi zbog kojih se ide u bezakonje, pravni rizik i političku bitku?

U javnost su izišle činjenice koje upućuju da Vlahušićeve proračunske vizije nisu samo njegove a i javni je pogovor u gradu kako je gradonačelnik Andro Vlahušić pogodovao tvrtki svoga brata Mladena, naravno - ne izravno. Usput, kroz ovaj slučaj pogodovanja moguće je razumjeti opći obrazac funkcioniranja vlasti na lokalnoj i državnoj razini, moguće je odgonetnuti suradničku vezu lokalnih moćnika i viših instanci vlasti kao i 'filozofiju' predstečajnih nagodbi.

O čemu je riječ?

Ponajprije o tvrtki VIAM koja se bavi građevinarstvom, projektiranjem i trgovinom, o Mladenu Vlahušiću, njezinom vlasniku, bratu Andra Vlahušića; riječ je je o predstečajnoj nagodbi, o bivšem ministaru financija Slavku Liniću i o otpisu duga spomenutoj tvrtci u višemilijunskom iznosu.

Mladenova je tvrtka VIAM zapala u financijske poteškoće pa je u prosincu 2012. g. zatražila pokretanje postupka predstečajne nagodbe. Samo pola godine nakon pokretanja postupka, u svibnju 2013., vlasniku firme, odnosno Andrinu bratu Mladenu, s blagoslovom i potpisom ministra financija otpisani su dugovi u iznosu većem od 4,5 milijuna kuna.

Na koji način i temeljem koje logike vidljivo je iz plana restrukturiranja kojeg je Vlahušić u predstečajnoj nagodbi predložio i u kojemu se između ostalog navodi otpis dugovanja prema gradu Dubrovniku, prema državi i trgovačkim društvima u vlasništvu države. Uz ova, zanimljiva su i dugovanja prema poslovnim bankama i privatnim vjerovnicima koja je Vlahušić deklarirao u planu restrukturiranja.

Plan restrukturiranja VIAM-a podrazumijeva i poslovne aktivnosti za naredno razdoblje. No, nejasno je na temelju kojih su projekata i usluga planirani i u planu prikazani prihodi, ako je iz tih istih razloga VIAM zapao u financijske poteškoće, ili bolje rečeno deklarirane financijske poteškoće. U planu se naime eksplicite spominje projekt kojeg financira Grad, (radovi na raskrižju i pothodniku Ilijina Glavica, 2013. g.) a nastavak tih radova do 2018. godine - zanimljivo - koincidira s trajanjem mandata gradonačelnika Vlahušića.

(Sam je projekt Ilijina Glavica kontraverzan jer je rađen bez valjane građevinske dozvole, dvojben je i plan restrukturiranja VIAM-a jer je tvrtka gradonačelnikova brata Mladena podizvođač radova i u ugovoroj je vezi s glavnim izvođačem 'Poduzećem za ceste Split', kako je uostalom bilo oglašeno na ploči uz gradilište.)

Vlahušić je dakle zatražio predstečajnu nagodbu na temelju već ugovorenih poslova ali i onih 'dolazećih projekata' čije je ugovaranje u tijeku. Unatoč tome 'računu iz budućnosti' predloženi je plan restrukturiranja prihvaćen na sjednici Nagodbenog vijeća u rujnu 2013. godine.

Iz referentne liste građevinskih radova do 2013. g. (prikazane u planu restrukturiranja) vidljivo je da je tvrtka Mladena Vlahušića gradila i dva granična prijelaza u razdoblju 2000. - 2003. g., dakle u Račanovo vrijeme, odnosno u vrijeme kada je Vlahušić bio saborski zastupnik potom i ministar zdravstva.

Ovih činjenica o pogodovanju nema ni u jednom pitanju iz razgovora novinara i Andre Vlahušića. Doduše, on u dva intervjua Večernjem listu (od 10. i 20. veljače 2015.) polemizira o slučajevoma Šipan, Revelin, o projektu golfa na Srđu, postavlja pitanje povratka Zidina i žičare Gradu i poentira retoričkim pitanjem: 'Čiji je interes da ja ne budem izabran, samo krupnog kapitala, nikog drugog, ja nisam ostvario materijalnu korist ni za Zidine, ni za Revelin, kažu da nisam zaradio dovoljno, a zaradio sam 100 milijuna kuna godišnje za zajednicu i to nije dovoljno.'

Zidine bi Vlahušić vratio Gradu kao da nisu njegove, kao da nije riječ o postojećem upravljanju Zidinama. Bi li prihvatio ponudu o koncesiji na dio Zidina ako bi se u stvarnosti koncesija odnosila na cjelinu kao u slučaju Revelin i pogodbe s ugostiteljem Lukšom Frankovićem? Ili možda Uskok bez osnove sumnjiči Vlahušića da mu je Franković dogovorom ponudio zakupninu na dio a on mu osigurao cijeli prostor Glavne dvorane u tvrđavi Revelin? Kakav je to dogovor u kojemu Grad participira u plaćanju troškova čišćenja i zaštitarske službe a ugostitelj-koncesionar Gradu daje samo dio prihoda od ulaznica? Računica i pučkoškolcu kaže da bi u četiri godine (koliko je dogovor na snazi) Grad bio u milijunskom gubitku u odnosu na Lukšu Frankovića.

Ako Mladen Vlahušić i Lukša Franković nisu predstavnici krupnog kapitala onda su to svakako investitori projekta golfa na Srđu, filmskog studija i tematskog parka o kojem Vlahušić govori u intervjuu Večernjem listu (22. 2. 2015. st 16). U njegovim su snovima - kako kaže - Game of Thrones i projekti predstavnika privatizirane Hrvatske Ivice Todorića. Ako pak Todorić nije iz kruga krupnog kapitala tko to jest? Kome je onda u interesu da Vlahušić bude izabran za gradonačelnika Grada?

Hoće li Dubrovčani prepoznati sve ove projekte i hoće li potvrditi izbor Vlahušića za gradonačelnika u drugom krugu? Hoće li prepoznati njegov trgovački talent i ingeniozni projekt flaširanja vode iz Omble?

„Flaširat ćemo vodu, ali zapravo ćemo flaširati zrak a ne vodu. Znači to je to, drugačija priča. Pozvali smo najbolje hrvatske dizajnere, napravit ćemo bocu Onofrijo della cava ili Ombla ili kako će se zvati, bit će prazna boca i unutra će biti dubrovačka priča o vodi, ali će te na svakom mjestu po gradu, zato što ćemo imati pročistač piti čistu vodu, kao što je prirodna izvorska voda koju proizvodi bilo koji hrvatski proizvođač. A mi ćemo prodavati bocu sa zrakom i pričom, a bit će dvostruko skuplja od boce pune vode“, tvrdi Andro Vlahušić u intervjuu Večernjem listu. (VL, 22. 2. 2015.)

Na koje potencijalne kupce konkretno Vlahušić misli? Na one koji još nisu otkrili kako je popularnost flaširane vode trijumf marketinga nad zdravim razumom, koji ne znaju da je flaširana voda stostruko (ili koliko već puta) skuplja od vode iz slavine, ili na one koji milijune funti, dolara, eura ili kuna troše ne na flaširanu vodu, nego na flaširani zrak? Možda je kroz suradnju s Agrokorom i nekim hrvatskim dizajnerima došao na ideju kralja reciklaže Chen Guangbiao-a, jednog od najbogatijih Kineza koji je u zagađenoj zemlji 'proizveo potražnju' za čistim zrakom? Hoće li budući Vlahušićev proizvođač flaširanog zraka zadovoljiti potražnju na tržištu? Čime će potencijalni kupci biti potaknuti da kupuju proizvod kojeg besplatno konzumiraju? Kakvom će nas dosjetkom dizajneri zavesti: slikom izvora Omble, ili netaknutom prirodom Srđa? Hoće li na etiketi biti napisano da je flaširani zrak najodgovorniji potrošački proizvod spram okoliša?

Hoće li biti kupaca ove Vlahušićeve drugačije priče među Dubrovčanima doznat ćemo za koji dan. No, da je Vlahušić 'proizveo potražnju' za svojim imenom bilo je jasno iz proračuna za 2014. godinu: za oglašavanje i zakup medijskog prostora i novinsko izvještavanje o liku i djelu gradonačelnika Dubrovnika izdvojeno je 1, 3 milijuna kuna. Puno novaca za prazne priče.

 

Ivan Mihael Ban