Osvrt na knjigu: Fran Krsto Frankopan, Djela, Priredio Josip Vončina, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.

Život i djelo Frana Krste Frankopana (1641./43? -1671.) na određeni su način praslika kasnijih pokušaja hrvatskih ljudi da za svoj narod na književnom i političkom polju izvojšte djelić slobode, koju međusobno dijele slobodni narodi svijeta. Kao potomak stare frankopanske loze nosio je viteški mentalitet svojih predaka, koji su se stoljećima opirali osmanskom prodoru, a u međunarodnim odnošajima tražili pomoć za obranu Hrvatske. Jednako tako bijahu bliski puku s kojim su dijelili zajedničku sudbinu u obrani pa su podupirali glagoljaše, a kasnije poput mladoga Frana i sami pisali hrvatskim jezikom. Kao što je kulturni i politički pothvat Petra Zrinskoga i šurjaka mu Frankopana bio prikriven gotovo dva stoljeća „urotom šutnje“, tako je i Franovo književno djelo, prvi put objavljeno dva stoljeća nakon njegova smaknuća, podcijenjeno s tada dominantnoga stajališta sve agresivnije serbokroatsitike, koja nije htjela, a niti mogla vidjeti zamašan državnički posao ozaljskoga kulturnog kruga. Negativna Jagićeva ocjena tako je ponovno „smaknula“ Frankopana.

Dvije moćne i ugledne obitelji - Zrinski i Frankopani - zajedno s pavlinskim redovnicima jezično su i kulturološki pripravili temelje za oživljavanje Hrvatske, koju su počeli vojno oslobađati od osmanske vlasti. Zahvaljujući radovima priređivača knjige Josipa Vončine tek je u novije vrijeme s Frankopanova književnoga djela skinut veo tajne, a u kojem se, između ostaloga, zrcali točno propisan jezični model, koji je kao sinteza hrvatske tronarječnosti, nakon oslobođenja trebao postati književnim i državnim jezikom hrvatskoga kraljevstva. U hrvatskoj historiografiji pa čak i u publicistici, koja je u 19. stoljeću stvorila zrinsko-frankopanski mit nisu nažalost istraženi njihovi vojno-politički pothvati pa se zato i danas jednostrano gleda na njihovo djelo.

Nisu se oni borili protiv bečkoga centralizma, koji je aktualan postao tek dva stoljeća kasnije, već za oslobađanje hrvatskih zemalja, što zbog vlastite ograničenosti, nesposobni habsburški car Leopold I. nije mogao shvatiti. Taj se Leopold u svoj prvi turski rat upleo (1663.-64.) nakon pobjede Petra Zrinskoga i F. Frankopana nad Turcima kod Jurjevih stijena. Početkom iduće godine Nikola Zrinski je prodro preko Pečuha duboko u turski prostor sve do Osijeka, a u ljeto su austrijske i francuske čete kod Svetoga Gotharda na rijeci Rabi do nogu potukle golemu tursku vojsku, nakon čega je združenoj kršćanskoj vojsci bio otvoren put sve do Crnoga mora. Nu, kako ističe Vončina, na opće zaprepaštenje, umjesto toga, Leopold je u Vasvaru sklopio mir s Turcima pa im ostavio ne samo dotad oslobođena područja, nego se obvezao i da će im platiti 200 tisuća talira odštete. Tim mirom teško su bile pogođene Hrvatska i Ugarska pa im nije preostalo ništa drugo nego skovati urotu, koja je za Hrvatsku tragično završila smaknućem glavnih nositelja državnosti.

Da je Leopold znao iskoristiti plodove pobjede te odmah zapovjediti  da se Turci izbace iz Slavonije, a onda i iz Bosne, Hrvatska bi tad pod banskom vlasti okupila sve svoje zemlje, što bi jezično značilo i primjenu jezika, kojeg je u svom „Gazophylaciumu“ normirao Ivan Belostenec, a njegovu vrijednost književno-stilski i izričajno potvrdio Fran Krsto Frankopan. Leopoldova nesposobnost otvorila je Turcima mogućnost za kasniju opsadu Beča, što je nakon potiskivanja Turaka omogućilo i oslobađanje jednoga dijela hrvatskih zemalja. Nu uništenjem prije toga dviju moćnih i uglednih hrvatskih velikaških obitelji  zakočilo je razvojni zamašnjak, koji se u Hrvatskoj počeo ponovno pomicati tek na prijelomnici 19. stoljeća. U politološkoj literaturi ponekad se Zrinskom i Frankopanu znade prigovoriti, zašto su se predali te zašto nisu, kad su već podignuli vojsku, udarili na Habsburga? Ne znamo kakav bi rezultat polučio takav pothvat, nu činjenica jest da su se i poslije tragične predaje Hrvatske vojske na Bleiburgu spasili uglavnom oni koji nisu položili oružje. Nu možda je i to samo bila u narodu dobro prihvaćena priča onog dijela vojske koji se zauzimao protiv predaje i povlačenja?

Bilo kako bilo Hrvati su se ipak 1990.-1995. oslobodili tog kompleksa te unatoč brojnijem i do zuba naoružanu neprijatelju, s krunicom oko vrata izvojevali vlastitu slobodu. U tom pothvatu ne treba zanemariti ni poticajne stihove Frankopanove pjesme, koja je, premda potiskivana, bila duboko usađena u mentalitet hrvatskoga čovjeka: /Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,/ koga god majka junačka odhrani;/ jur bubnji, herpavke posvuda se čuju,/ šipi, trumbite nadalek glasuju,/ dični šeregi skup se zastaju. // Na noge, na noge vi jalni ležaci,/ u vojsku, u vojsku vi hrabreni junaci,/ sablje i puške na berzom priprav'te,/ sebe i konje viteške oprav'te/ (Pozivanje na vojsku). Osim potvrde o jezičnoj izričajnosti ozaljske tronarječne norme, koju u jednom vidu i sad zastupa akademik Radoslav Katičić, Frankopanovo pjesništvo prožeto je mladenačkim ljubavnim motivima, a u danima zatočeništva u njem će prevladavati tugaljivi i melankolični tonovi:  /Vi loze zelene, vi polja cvatuča,/ vi zdenci, potoki i voda tekuča,/ deh, skaž'te smilenje/ verh tužno moje živlenje (Srce žaluje da vilu ne vidi)  te svijest o prolaznosti zemaljskoga života.

Mnogi su mu stihovi pisani pod utjecajem narodne pjesme, a i lascivniji motivi, koji se, osim u „Gartlicu za čas kratiti“ nalaze i u „Zagankama“ dobrim su dijelom, vjerojatno pučkoga podrijetla. Ozbiljnija istraživanja vjerojatno bi otkrila snažnu povezanost s pukom pa bi se u djelima ove dvojice velikana mogli pronaći začetci nacionalnoga pokreta, nasilno prekinuta i odgođena za dva stoljeća kasnije. Frankopanovo jedino za života tiskano djelo „Elegija“ Presvetoj Bogorodici, u kojoj, između ostaloga, mladi Frankopan žali za slikom Bogorodice, koja je za vrijeme upravitelja Istre, Dalmacije i Hrvatske Nikole Frankopana otpravljena iz Hrvatske u talijanski Loreto.

Europsku pak dimenziju svoga književnoga rada očitovao je Frankopan prijevodom s francuskoga jezika i pjesmama pisanim na talijanskim. Da je zaživjela zrinsko-frankopanska Hrvatska u Frankopanovu Novigradu na Dobri našli bi se tada najbolji umovi što ih je dala „natio Croatica“, a među njima sigurno, kako ističe Vončina, Senjanin Vitezović, pokoji kajkavac, bosanski franjevac Ivan Ančić, Dubrovčanin Ignjat Đurđević pa i onaj Slavonac kojeg prilike nisu dale uzgojiti.

Mate Kovačević