‘’Borimo se za našu veru, srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku državu. Verujemo u srpskog Boga’’

   (Željko Ražnjatović Arkan, kriminalac kojega gonio Interpol, zbog ubojstava i raspačavanja droge, odgovoran za najokrutnije pokolje u Hrvatskoj i Bosni, poslanik u Beogradskom parlamentu.‘’ Time’’ 6. prosinca 1993.)

Nasilje nad ženama, koje je provodila srpska vojska na okupiranim područjima (ali i nad muškarcima), dio je jedne šire strategije i većeg plana, a to je čišćenje terena i posrbljivanje, kako bi se stvorila etnički čista i homogena Srbija na području zacrtanim već prije dva stoljeća. Christopher Clark objavio je 2013. godine knjigu „Sleepwalkers; how Europe went to warin 1914“ (London: PenguinBooks) u kojoj je na 700 stranica detaljno opisao genocidnu prirodu srpske politike, koja je dovela do smrti milijuna ljudi u Balkanskim ratovima i u I. svjetskom ratu.Nadalje, u obje Jugoslavije se krila duga povijest etničkog čišćenja koje je provodila srpska država od svog utemeljenja, kroz sve ratove do danas. U isto vrijeme dobro organizirana i svestrana srpska propaganda je optuživala svoje žrtve za ono što su im upravo oni radili, a Zapad se nije puno brinuo za tamo neka plemenska razračunavanja.

Srpska strategija laganja

Tu srpsku ‘’strategiju laži’’ kao vrlinu je opisao u svom romanu “Deobe” srpski književnik, Dobrica Ćosić (1921.-2014., srpski književnik, ''otac nacije'', Predsjednik krnje Jugoslavije od 15. lipnja 1992.-31. svibnja 1993., član Srpske akademije nauka i umetnosti), riječima: “Lažemo, da bismo obmanuli sebe da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito i inventivno.”

"Laž je srpski državni interes", kaže Ćosić i upravo je zato negirao genocid koji je počinio Ratko Mladić u Srebrenici  dok je ratom pokušavao ostvariti ideje Memoranduma kojeg je Ćosić stvorio.Jedan od najpodlijih primjera srpske laži je Valerijanov memorandum, iz 1941., koji je nastao pod pokroviteljstvom SPC-a. Radi se o projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu(Lozo, Stjepan. 2017. Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima-Projekt Homogena Srbija 1941., str. 106. Split: Naklada Bošković.), izmišljanjem „ustaškog genocida nad Srbima“ od samog nastanka Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941.

Nakon što je na Berlinskom kongresu 1878. priznata srpska država, dodijeljeno joj je područje oko Niša. Vlasti su odmah protjerale autohotno albansko stanovništvo, uz strašne zločine, izazvavši proteste Europe. Engleski konzul je uputio 26. studenog 1878. vlastitom ministarstvu za vanjske poslove, uz ostalo:''Saznajem da su se srpske vlasti ponijele s krajnjom mnepotrebnom surovošću, da ne kažem okrutnošću prema stanovništvu u dodijeljenoj joj oblastima (...) Miroljubivi albanski stanovnici iz više od stotinu sela na području Toplica i Vranja, nemilosrdno su protjerani sa svojih posjeda početkom ove godine (,..) žetvu na njihovim poljima obavila je srpska vojska.'' Da je to točno, iznosi i Vasa Čubrilović (1897.-1990.), ugledni predstavnik srpske inteligencije, sveučilišni profesor, osnivač terorističke organizacije ''Mlada Bosna'', koji je bio upleten u sarajevski atentat 1914. Bio je u vladama kraljevine Jugoslavije i na visokim položajima u Titovom režimu. Član SANU, koja je proizvela Memorandum 1986. U jednom svom predavanju (od 7. ožujka 1937.), naveo je pojam ''zone očišćene od Albanaca''. To predavanje predstavlja pravi priručnik etničkog čišćenja, u kojem su izneseni razlozi, duh i sredstva operacije (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grqande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 25).

U pogledu metoda, Čubrilovićev tekst preporuča protiv ne-Srba slijedeće: ''Globe, robiju, prisilni rad, oduzimanje dozvola, smjenjivanje i otpuštanje dužnosnika''. Zatim: ''Valja podijeliti oružje našim zakupcima, pribjeći četničkim metodama uz direktnu pomoć vojske, ugušiti u krvi svaki lokalni nered, nakon što ga se izazove...'' te i koristiti posebno način koji je Srbija uspješno primjenila nakon 1878: ''Paliti ognjem i mačem sela i gradske četvrti u kojima obitavaju Albanci'' (Michel Roux u Limesu, talijanskoj geopolitičkoj reviji, siječanj 1993. str.34). Metode koje je Ćubrilović predlagao 1937., primjenjivale su se i 1991., a da bi se jedno područje etnički očistilo, dopunjeni su sugestijom da se zlostavljaju svećenici i zatiru groblja: ''Sve u svemu valja stvoriti psihozu evakuacije (...) protjerati čitava sela(...)''. Slijedi lista o kriterijima izbora novih srpskih naseljenika i organizacija ''Instituta za posrbljenje'' (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 26, 27).

Srpska rasistička politika

Rasistička politika svih srpskih vlada od 1878. do danas, bila je vrlo dobro poznata europskim velesilama, ne samo u svezi Albanaca, nego i ''Ćifuta'', kako su zvali Židove, koje su poćeli progoniti odmah nakon priznanja 1878. To im je Zapad jako zamjerio i prigovorio, ali se uvijek sve svodilo na formalne proteste. Među suvremenim dokumentima koji su podloga etničkom čišćenju je važno spomenuti projekt „Homogena Srbija“ iz 1941. Stevana Moljevića (1888.-1959., pravnik, četnik, savjetnik Draže Mihaljevića) kojim je trebalo budući teritorij Velike Srbije „očistiti“ od ne-Srba na bilo koji način, Memorandum SANU iz 1986., zatim vojni plan RAM, kojeg je sastavila skupina srpskih visokih oficirau lipnju 1991., a kojim se označio teritorij Velike Srbije. U izvještaju iz RAM-a, stoje gotovo od riječi do riječi Čubrilovićeve upute iz 1937.: naoružati i organizirati Srbe u Krajini, tj. u području gdje obitava srpska manjina u Hrvatskoj, izazvati nerede kako bi se dobio povod za vojnu intervenciju, intervenirati snažno tamo gdje je društvena struktura najosjetljivija (eufemizam za nasilje nad ženama, starcima i djecom), izazvati paniku da bi došlo do povlačenja s dotičnih područja.Taktika je posve jasna: kada se počeo širiti glas o četničkim zločinima, praznila su se čitava sela i Srbima je preostala pljačka i uništavanje identitetskih obilježja odbjeglog naroda (rušenje crkava, groblja, paljenje matičnih i crkvenih knjiga itd.) (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 29).

Jedan od srpskih vođa Jovan Rašković rekao je: ''Mi smo Srbi Adamova roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta'' (iz knjige ''Luda zemlja''), to je u ime nebeske Srbije sve dopušteno, da bi se na zemlji ostvarila zemaljska Velika Srbija. Jedan od najučinkovitijih postupaka je nasilje nad ženama, planiranim i provedenim na takav način da su prisiljene donijeti na svijet srpsku djecu, a u ruralnom društvu identitet djeteta određuje otac. To ritualno nasilje nad ženama prisutno je u srpskoj epskoj poeziji (o Kraljević Marku i sl.). S tom vrstom mentaliteta, silovano je oko 30 tisuća muslimanki u BiH, a humanitarne su organizacije morale priznati da je silovanje planirano u Beogradu. Planiranost akcije potvrdila je komisija CEE sastavljena ad hoc, kojoj je predsjedavala Simone Weil. Do istog zaključka došao je i State Department. Silovanje je bilo sistematsko i dio svjesne politike usmjerene da kroz etničku čistoću, stvori životni prostor ''Lebensraum'' za Veliku Srbiju. Usporedba ovih postupaka s nacistima je nedvojbena (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 41).

Stradanja žena u Domovinskom obrambenom ratu

U Hrvatskoj je u Domovinskom obrambenom ratu poginulo sveukupno 14.154 ljudi, od toga civila 7.263, a vojnika 6.891. Podatak da je u poginulo više civila od vojnika, govori u prilog genocidnog načina ratovanja od strane srpsko-crnogorskog agresora. Nadalje, srpsko-crnogorski agresor je ubio 3.182 žene (43,8% svih ubijenih civila), ne računajući nestale. Žene su stradale najvećim dijelom u svojim domovima. (Andrija Hebrang, Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, Zagreb –Zadar, 2013., str.119, 119).

Srpska silovanja žena u Domovinskom ratu

Prema popisu Udruge žena Domovinskog rata, pripadnici JNA i srpsko-crnogorske paravojne formacije silovali su oko 3000 žena. Najmlađa je imala 5 godina, a najstarija 80 godina. (Andrija Hebrang, Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, Zagreb –Zadar, 2013., str.194, 195)

I danas, pred tridesetu obljetnicu pada Vukovara u velikosrpske komunističko/četničke ruke i dalje vlada golema besćutnost u službenoj javnosti, u svim glavnim medijima u odnosu na silovane vukovarske i ne samo vukovarske žene, za vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Ta bol i poniženje su nemjerljivi u odnosu na sve poznate boli i poniženja, a hrvatska politika nakon 2000. godine, u liku Vesna Pusić, je upućivala te  'Sunčice' u 'Gay pride', kada su je kao ženu, došli moliti za pomoć!  Da je i jedna desetina osjetljivosti i pravednosti naše pravne države pokazana prema tim ženama, u odnosu na druge vrste nasilja u društvu, ne bi još nakon 30 godina silovane žene gledale svoje silovatelje po gradu Vukovaru i ponovo proživljavale iste duševne boli, pri susretu s tim monstrumima na ulici.

Kako se, uz glavne medije, ne stide i brojne udruge koje su upravo rasistički glasne samo u jednom političkom smjeru, a tihe u drugom! Gdje je tzv. Instambulaska konvencija, gdje su njezini zagovaratelji i nositelji? Ili ne smiju djelovati retroaktivno? Ili u interesu silovanih hrvatskih žena – jer su hrvatske?! Čini se da im učinjeno nasilje nad tim ženama nije u prvom planu, nego „rodna ideologija“, koja se unatoč Plenkovićevoj „Interpretativnoj izjavi“ podmuklo provodi u cijeloj Hrvatskoj.

Srpski čelnici planirali su silovanja

Žene su silovali i ubijali sistematski u Hrvatskoj i BiH. Brojna svjedočenja potvrđuju da su masovna silovanja i prisilne trudnoće bili dio politike srpskog genocidnog "etničkog čišćenja" i da su provođeni  po zapovijedi!

Tako zapovjednik 3. korpusa srpske armije Milan Dedić u tajnom pismo Mihajlu Kertesu navodi:  ‘’U raznim središtima našeg područja nalazi se 1680 Muslimanki od 12 do 60 g.(...) mnoge su trudne (...) psihološki učinak je snažan, što znači da treba nastaviti’’.   M. Kertes izjavljuje:‘’Ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije neće otvoriti istragu o silovanjima, jer je to dio psihološko-strateškog pritiska (...) dogovoreno je da stanovit broj mladih žena bude prebačen na okupirana područja za potrebe srpskih snaga i oficira UN ...(Paolo Frusca: ‘’Genocido nei Balcani nel nome della grande Serbia’’, Centro studi cattolici ''Mater Eclesiae'', Brescia 1996., str.42; Giuseppe Zaccaria, Noi criminali di guera, izd. Baldini&Castodi, Milano,1994. op.cit.str.130). Komisija za ljudska prava EU-a navodi: ‘’Srpska silovanja hrvatskih i bosanskih  žena nisu slučajna, već planirana od Beograda, kao strateško oružje’’. ( New York Times, 9. siječnja, 1993.)

Srbin Bogdan Bogdanović (1922.-2010., arhitekt, umjetnik, filozof, bivši gradonačelnik Beograda, nakon sukoba s Miloševićem odlazi u Beč do smrti), kaže, uz ostalo, da je ‘’ništavan mir bez pravde i slobode, te svima koji trpe prisutnost nacističkog režima u Europi i koji prostiru crvene tepihe krvnicima i rukuju s njima uz osmjeh, umjesto da ih odmah predaju sudu da im sudi za njihove zločine’’.

Što radi hrvatsko pravosuđe?

Možda hrvatsko pravosuđe nešto i radi, ali polako, bez žurbe, dok zločinci budu nedohvatni ili bijegom preko Dunava ili odlaskom na konačni sud. I opet će Kolona na tridesetu obljetnicu sjećanja, prolaziti Vukovarom i opet će biti izgovorene velike riječi i opet će ostati sve isto, a bol vukovarskih silovanih žena nitko neće utješiti barem pravednom presudom. Vjerujem da ni one više ništa ne očekuju od onih koji su ih toliko puta iznevjerili, od onih koji su tragediju našega naroda 1991.-1995. gledali iz inozemnih fotelja, onih kojima je država servirana, koji se za nju nisu borili. Ako već nisu, onda se moraju duboko pokloniti i štovati žrtvu onih koji jesu i nadoknaditi svoj propust pravdom za sve nevine žrtve, koje su im omogućile to što jesu!A ponajprije za hrvatske žene, jer hrvatski narod poštuje, voli i časti ženu kao što časti Blaženu Djevicu Mariju, svoju najveću zaštitnicu pred Gospodinom.

Mihovil Biočić