Briselskim birokratima trebali su mjeseci da nespretno i u panici zaustave tzv. Balkansku rutu. Na koncu je toj migrantskoj ruti presudila nužda i očaj država na ruti. Žice i hermetičko čepljenje grčko-makedonske granice, ono što je Mađarska prije devet mjeseci učinila.

Međutim dugotrajni pregovori s Turskom i fige u džepovima unijeli su u Europu dva milijuna ljudi bez dokumenata o kojima se ne zna ništa osim činjenice da se kao i njihovi prethodnici došli po bolji život baziran na socijalnoj pomoći, i da se neće integrirati u europsku civilizaciju nego će i nadalje pokušavati uz obilnu financijsku pomoć svojih domaćina stvarati neustavno paralelno društvo – što je teška povreda ustavnog poretka u zemljama EU. Ne može i ne smije u ustavom uređenoj zemlji postojati još i nekakvo „dodatno“ šerijatsko pravo. To je zakonom zabranjena pravna diskriminacija. Zamračuje se podatak da Bliskim istokom i među migrantima kola četrdeset milijuna lažnih putovnica, i to ne nekakve manifakturne švercerske izrade već profesionalno izrađene putovnice pod patronatom suverenih država, Turske i Grčke, na primjer.

Za „spašavanje“ na Sredozemlju još nije pronađeno rješenje, čeka se da Italiji ponestane strpljenja i rezolutnost zamijeni licemjerje, a onda je svaki scenarij moguć.

Međutim ta ista briselska birokracija i manekeni-političari nisu nikad shvatili da je još uvijek bolje posrkati dva milijuna sirijskih, iračkih, pakistanskih... migranata nego Turskoj dozvoliti slobadni vizni režim. Manja je opasnost. Iza tog turskog zahtjeva stoji opaka namjera novoturskih islamista. Ni Turci na „privremenom radu“ u EU nisu integrirani, isto kao ni dobar dio muslimana u Hrvatskoj, to je samo pritajenost i podređenost istom cilju, taj se cilj preklapa s ISIL-ovim, talibanskim, Alqaidinim i sličnim frakcijama islamističkog fundamentalizma diljem svijeta – islamska Europa, samo nešto drugačijim načinom.

Poteškoća je da nitko od europskih čelnika nije predsjedniku Turske, Erdoganu, objasnio da ova i ovakva novoislamska Turska, bliska islamskom fundamentalizmu, nije nimalo dobrodošla u EU i priziva obnovu starih kršćansko-turskih ratova. Predsjednik Erdogan je glavni krivac što se Ataturkova sekularna Turska pretvara u islamističku državu – a takva Turska je kršćanskoj Europi nepoželjna i neprihvatljiva. Trenutna garnitura europskih celebrity-političara impresionirana je Erdoganom, njegovim ovlastima i njegovoj moći u vlastitoj zemlji pa velikodušno popušta i na račun svih građana EU izdajnički kupuje vrijeme. Briselski pajaci s Erdoganom nemaju šanse.

Erdoganova igračka i ekspozitura u Europi je BiH. Njegov čovjek za smutnju i pomutnju je Bakir Izetbegović; njegovo oružje ucjene su izvanustavne zajednice od 3000 vehabija i 1500 ISIL-ovih potencijalnih terorista spremnih pokrenuti teroristički niz po cijeloj Europi. Doslovno svi islamski teroristi, počinitelji najvećih terorističkih napada po svijetu u posljednjih dvadesetak godina posjedovali su BiH putovnicu, a nakon izlaska iz Guantanama, svi su željeli da ih se repatrira u BiH. Bakir Izetbegović i BiH njihova je sigurna kuća. Zašto se zamračuje da u Sarajevu nije poželjno slaviti i kititi grad za Božić, sarajevska multinacionalnost postala je islamistička dominacija? Upravo Turska preko Izetbegovića opstruira izgradnju Pelješkog mosta i svaki pokušaj Hrvatske da se Hrvatima u BiH doista vrati konstituitivnost. Kako izgleda Europa pod Turskom vlašću možemo vidjeti na primjeru BiH; to je agresivna islamizacija i krađa čitavog jednog naroda. Muslimani u BiH sebe smatraju turskim podanicima, slave okupaciju BiH od otomanskog imperija, navijaju za njihovu reprezentaciju i veličaju Tursku, sarajevom se vijore turske zastave. S druge strane, kako izgleda integracija muslimana u EU dovoljno je prošetati se Marseilom, Stocholmom, Parizom...

I to je kontekst Erdoganova posjeta Hrvatskoj; ispipavanje susjeda, „granica“ njegove ekspoziture u Europi, a investicije su samo duda varalica. Jer što znači Turskoj izgubiti i nekoliko milijardi eura, ako se Hrvatskoj nametne kao investitor i ušprica nekoliko tisuća svojih menadžera i upravljačkog osoblja? Investicionog kapitala u svijetu ima više nego investicija, kamata na štednju približila se nuli, jer nema dovoljno kvalitetnog plasmana, i zašto onda Turska ulaže u Hrvatsku, a sad želi još i više. SAD, Njemačka, Francuska, Italija... u Hrvatsku malo investiraju, uglavnom oklijevaju jer su svjesni hrvatske ekonomije samoupravnog socijalizma. Zar Turci nisu svjesni rizika s hrvatskom birokracijom, korupcijom i općenarodnim samoupravljanjem, ili oni možda umiju bolje od najvećih svjetskih investitora? Nimalo, oni se ukopavaju po svaku cijenu i na svaki način, a počelo je s zatupljujućim turskim TV sapunicama, i idu gdje je mekše, kod hrvatskih političkih klaunova željnih TV kamera i vlastite promocije, a i ulovit će se pinka!

Ili je netko od domaćih političara-prevaranata povjerovao da se urota Zrinjsko-Frankopanska doista oslanjala na Tursku pomoć, možda, ali znamo kako je sve to završilo.

Turski Predsjednik Recap Tayyip Erdogan nije Turgut Özal, koji je 1993. godine posjetio Hrvatsku. Od tih godina Turska je od čuvarice mira i faktora stabilnosti na Bliskom istoku postala vojni, politički i vjerski arbitar te kreator obnove islamskog kalifata sa sjedištem u Istambulu. „Bolesnik na Bosporu“ svim silama želi postati ključonoša Bliskog istoka. To mu za sada omogućuje američko slijeganje ramenima, ruska nemoć i briselski pajaci. Hrvatska je preslabašna za takve igre pa Erdoganu za sada može predložiti neke hrvatske TV sapunice i čekati pametnija vremena. Na hrvatskoj granici s BiH nalazi se Erdoganova bosanska džamahirija i to je stanje stvari za Hrvatsku. Nikome ne trebaju turske investicije, mogu nas koštati više nego urotnike koji su neslavno završili u Bečkom Novom Mjestu.

 

L. C.