-Što van znači ovaj transparent, „Ijadu eura onomu ko umre!“ - Ovo ti je rodijače, brajo mili, Vladin poticaj za ruralu i selo. Kad judi nemaju posla, nek se za sprovod imade. Evo, umisto otela i škole po selin se mrtvačnice grade, jedino što ovden dobro cvate… -objašnjavaju Zejkovi mačkari.

–Kuma uzmi kolača, dobri su, pa ondan prismoči sa pečenon slaninon, to ti je novi američki hot-dog. A nuder, evo ti stara jedan ora, pa napravi orlovaču… Ajde, uvik nas slikaješ ton slikavicon, a slike nigdi…- Onda doleti rogati i zvonati Đava i obatra me oko šamatorja… Nu kuma, reci mi, jesan li dobro izmela mliko, pita me visoka Baba. A di i van je tovar i lozovina?- Kuma, ma ovi moj stari manitaš po cili bogovetni dan po selu skita,gleda mlađe, a ja bidna sama šutin i čekan da se vrne kući, a onda evo pada kiša i loze mi ne obrizane, a zna on uvik išćati,kad se najide one mesine, Mande, ulijder mi žmul vina. – A kažeš di mi je tovar?Nema više ovden na selu ni konja ni tovara, možda koja kobila, a ja ti kuma, ne dan evo one svoje u mačkare kenje da se na nju svaka guba penje, - zagangaše svi uglas. Potom Oficir uze pišćak i zviždi, onda vikne: - Gotova je misa. Pokret! Upališe traktor, i uz pandrkanje, odoše na Kaldrmu cirkuzat raadoznalim misarima što netom izađoše iz crkve Svetoga Trojstva u središtu Slivna.

Slivnjaski su mačkari od pamtivika i trajat će do Sudnjega dana

Slivanjske su mačkari u nedjelju, 7. veljače, i ove godine, prema starom običaju, kojemu se ne zna početak, nakon svete mise, u Centru Slivna, održale svoju veselu mačkaradu, a stari Slivanjci kažu:- Slivnjaski su mačkari od pamtivika i trajat će do Sudnjega dana. Uz glavne tradicionalne likove: Oficir-Vezir, Did, Baba, Ciganka, Cigankino dite, Cigo, Turčin- Buzdo, Đava, Cura, pojavile su se i neke nove zvijezde – Biskup, dotur i bolesnik, aktualni premijer i neki zalutali Arapin. Mačkarada se glavna odvijala i vrtila oko pokretne trgovine i roštilja, brzog spremanja jela, svemirska vozila, uz buku traktora i drndanje starih automobila…, sve je to novo i neprihvatljivo stoljetnim običajima i ljepoti trgovačkog imotskog sajma, gdje se nekada mijenjalo, prodavalo i cjenkalo i naposljetku kupovalo… Ta neiscrpna domišljatost, i vrsna slivanjska mačkarska buleskarija i berekinada, toga nedjeljnog i pokladnog dana privuče brojne zaljubljenike, kako domaće tako i strane gledatelje. Došlo je i mlado i staro, sa svih strana, iz Zagreba, Splita, Makarske, Hvara, Francuske, i od svakuda, gdje raseljeni Slivanjci žive. Subotom u večer i nedjeljno jutro rano počinje mačkaranje, vade se i traže stare torbe, opanci, ječerme, bekine… i sve ono što se brižno očuvalo.

Slivanjski mačkari su nadaleko poznate, pa je i HRTV-a dvaput snimila dokumentarac o Slivnjskim mačkarama, prvi tamo nekih osamdesetih godina prošlog stoljeća, a novi devedesetih, kada su prognani Slivanjci poput mnogih drugih Hrvata, s radošću doživjeli i dočekali svoju Državu.

Mačkari kakvi su nekad bili

Slivanjci se raduju Pokladama, vole svoje slivanjske mačkare, i ma gdjegod na svijetu bili, toga dana nastoje u svoje Slivno doći. Ili gledati, ili se mačkarati. U slivanjske mačkare idu tradicionalno samo muškarci, jedini posao u koji se ne pačaju žene, osim što svoje sinove, momke i muževe rede. One se uvijek održavaju u nedjelju nakon mise ( a prije i u pokladni ponedjeljak prije Pepelnice i utorkom navečer išli bi krnjevali, a u njemu su sudjelovali svi koji su htjeli, i mlado i staro, i muško i žensko. Nosili su patinu i mrčili sve što se kretalo po selu. Svaki zaselak ili dva, je imao svoju skupinu-klapu mačkara: (Zeljci, Selaci, Mrkonjići i Barići); (Prgometi i Glavaši); (Marinovići, Parlovi i Kusture); (Lozine, Jakovine, Radalji i Šimunovići); (Vrdoljaci, Vuletići, Mikruti i Grepe); (Glibote,Katavići i Donji Radalji); (Ravlići i Gornji i Donji Anići), (Vučci,Talaje i Jukići) (Velimnjani: Lozine, Nogale i Marinići). Svaka klapa je brojila najmanje od deset do trideset članova, ali su se maškarali samo muškarci. Na čelu skupine-grupe ili kako bi se u Slivnu kazalo Klape ili Partije zapovijedao je časnik Vezir-oficir, u bijelom odijelu s počasnim činovima. Uz njega bi redovito išla Cura, mlad, lijep, naočit muškarac obučen u žensko suvremeno ruho. Za njima su išli Baba i Did, u narodnoj slivanjskoj tradicionalnoj nošnji, baba s torbom punom luga, obučena u vuštan s oplećkom i vrh toga ječerma s crvenim gajtanom a Did s ogromnom lulom za duhan, na nogama opanci na glavi i crveni peškir, gaće na svitnjake, ječerma sa srmom i kumparan sa crvenim gajtanom. Pojedini bogatiji bi imali i svečanu crvenu kabanicu, koja se nosila u svate i zimi u crkvu za velike blagdane. Za njima su kasali Cigo, Ciganka i Cigankino dite, Turčin s buzdovanom i baketom, Đavabi nosio lanac i gargaša i barbaša oko cura i djece… i naposljetku Nosač s košarom u koju su bili prikupljeni darovi: jaja i duhan. U novije vrijeme, kako se u društvu napredovalo, moglo se još vidjeti dotura, biskupa i nekog političara koji je trenutno najzanimljiviji na pozornici dnevnih zbivanja. Svatko ima svoju dužnost.

Mačakari zajedno cirkuzaju ispred crkve a postom pojedinačno u svakom zaselku

Maškare bi poslije svete mise izvodile različite ludosti na Kadrmi usred Slivna, u groblje nisu smjele ulaziti. Poslije zabave mačkari iz Donjeg kraja bi odlazili po zaselcima u Gornji kraj, a Gornjani u Donji kraj sela. Uspaljene babe bi posipale djevojke i žene lugom i pokazivale svoje čiste pumparice, bludni did bi pričao o svojoj nemoći i plodnosti, o politici i obično tražio duhana za svoju veliku lulu, Ciganka je vračala, gatala i prosila duhana, te i jaja za svoje gladno dite, cigo sa šporetom i smrdljivom vatrom je vršio popravke šiola, kišobrana, kova, Turčin bi izazivao na dvoboj- megdan najjačega muškarca u selu, vrag obučen u crno i obljepljen medom i perjem obično bi vezao djevojke i djecu, trčao s njima kroz cijelo selo. Od toga se crnog rogatog i zvonatog vraga svtko bojao, poglavito djeca, i nije ga bilo ružnijega ni zvonatijeg u cijelom slivanjskom kraju.

Maškarama je bilo sve dopušteno. Smijali su raditi što god su htjeli, bez straha za posljedice. Tako, ako bi se Cigićima i neka vrijedna stvar našla pri ruci, oni bi ga razbijajući navodno popravili, a vlasnik se nije smio ljutiti. Ako bi se kome sviđala kakva cura, ili ako se kojemu mačkaru zamirila, ajme njoj, još ako bi se skrila mačkarima. Nije teško mačkaru, a pogotovo razuzdanoj babi čekati i sat –dva ako treba. U kuću se nije ulazilo, jedino bi se s praga bacio lug, onim domaćicama koje nisu bili gostoljubive prema maškarama, a ako je domaćica bila ljubazna i bogato nagradila Dida i Ciganku, gatanje je bilo puno blagoslova a Did bi povalio Babu zbog dobra ploda i uroda. Nakon ludovanja, skidali su maske, pojeli koji ušćipak i popili koju čašu vina ili soka te nastavili u susjedni komšiluk nastavljajući svoju maškaradu. Nakon svih ludosti, na Pokladni ponedjeljak uvečer, svi bi članovi razdijelili skupljeni duhan i jaja, a od dobivenih darova napravili bi zajedničku večeru, obično pečena janjetina. Govoreći na rastanku, Završila mesoia. Pokladi, s guzicom se okladi, nema mrsa do Uskrsa. Ni razulareni maškara do Slivanjski mačkara!

 

Dragica Zeljko

Share
0