Ana Bogdanić se javila svojom prvom zbirkom pjesama – „Ljubav bez tvoje“. Stihovi, koje je i sama odabrala, mogli bi se svrstati i u nešto što nazivamo „dnevnik o meni, ljubavi i još koječemu“.

Oni nisu samo svjedočanstvo o (ne)sretnoj ljubavi, o dugotrajnom trajanju i rastu jednog lirskog motiva, koji je u njoj buktao godinama, one su njezina mladost, njezin život.

Suzdržano i strpljivo putem svojih stihova provodi nas svjetovima koji su joj bliski, bilo da ih nosi u sjećanju kao bljesak sretnih uspomena, ili da bilježi svoju svakodnevicu, najčešće nažalost žal i tugu za nekim kome se predala, ali koji može i bez onog kojem je ostavila i srce na dlanu!

Mnogi će se vjerojatno i prepoznati u nekima od njih stihova, u boli za izgubljenom dušom, kojoj nikada nije ni pripadala….

Ona se sjeća, traži, opominje. Ona čezne, ona pati. Ona strastveno voli. Ona je i razočarana, usamljena, ali kod nje je poglavito karakteristično da se nikada ne predaje. Kaže:

„Užasno je zastrašujuće/predati se nekome/tko može bez tebe!“

Stoga će njeni stihovi poglavito uzbuditi žene, koje su poput nje nježne, romantične, ali i ranjive.

A tko to nije?

Piše: „Ti kliješ u meni od početka/Učiš me voljeti i opraštati/Zbog tebe ne odustajem/Ti si moja mjera za ljepotu.“

Iz njezinih stihova izvire istinska ljubav, i kad plače i kad voli.

U svom prvijencu, koji je zapravo i njen ozbiljan ulazak u književne vode, u te nebeske valove, koji je nose i odnose, koji je guraju i ispod površine uzavrelih voda, nastoji stihovima u kojima jeca, oprašta, voli i ne zaboravlja, hrabra i odvažna kakva već jeste, doći do cilja, o kakvom mašta, baš kao i mnogi i mnoge poput nje.

Nu, njenim se stihovima plovi neopterećeno. U njima nalazimo emocionalni svijet, ali i okolinu koja je okružuje, u kojoj živi i koja je formira.

Središnja tema njene lirike, pa i života ogleda se i u ovih nekoliko redaka u kojima uz ostalo ističe:

„…Možda završimo kao likovi/U nekoj tužnoj neispisanoj priči.“

Možda, iako sve velike ljubavi nažalost (svaka čast iznimkama) imaju nesretan kraj!

Ali, ona, bez obzira na sve, doziva, ona mašta, ona se u potpunosti predaje…, tako da se stječe dojam da su Anine pjesme obično zarobljene u jednoj misli, u jednoj emociji…, u istančanoj melodioznosti i čistom ritmu.

Sve u svemu, Arsen bi rekao - „Ne daj se Ines, ne daj se godinama moja Ines…!“

 

Mladen Pavković

Share
0