Hrvatska će u svibnju izaići na još jedne izbore. Ovaj put – na izbore za Europski parlament. To će biti drugi put da Hrvati izlaze na izbore za najviše zakonodavno tijelo Europske unije. Jedina novina u odnosu na predkampanju od prije pet godina je ta, što se broj listi, političkih stranaka i pojedinaca, koji žele u udobnu bruxellesku stolicu, znatno – povećao.

Na izborima prije pet godina natjecalo se 25 lista, a sada su kandidirane čak 33 liste na kojima se nalazi 396 kandidata. Pritom povećanje broja listi nije uvjetovano željom hrvatskih političkih nomenklatura za boljim statusom Hrvata u EU, već se prvenstveno radi o borbi za unosnim plaćama u EU parlamentu. Naime, prosječna primanja EU zastupnika čak su i za hrvatske sabornike basnoslovna i mjesečno iznose oko 8 tisuća eura. Također, u hrvatskom političkom narativu još uvijek nije percipirana važnost EU izbora, te se oni smatraju nekom vrstom provjere snage na polovici mandata aktualne Vlade. Na neki su , način EU izbori u Hrvatskoj, uvertira u parlamentarne izbore.

Ne čudi stoga što u predkampanji i kampanji za EU izbore prevladavaju uglavnom teme iz domaće političke kuhinje i to, ponovno, uglavnom – svjetonazorske. Ne treba stoga čuditi što narod koji izlazi na birališta, zna o funkcioniranju Europske unije, njenim strukturama i administraciji, gotovo kao i o ustrojstvu Narodne Republike Kine. Djelomično su za to krive i same političke nomenklature koje u javnoj komunikaciji uglavnom obrađuju nacionalne teme, bježeći od onih europskih, jer u javnosti ili nisu popularne, te se smatraju stranima, ili se ni oni sami ne snalaze u ulozi 11 – 12 branitelja nacionalnih interesa u moru od 750 zastupnika iz ostalih država članica. S druge strane, za loše poznavanje struktura EU-a, njenog funkcioniranja i ustroja, kriva je i sama administracija Europske unije koja troši ogromna sredstva za tzv. „visibility“, a građani EU-a ne znaju koja je uloga Europskog vijeća ili Komisije…

No, ključno je pitanje – trebaju li Hrvati voditi računa o tome što se događa u Europskom parlamentu i kakve odluke donosi Komisija? Itekako! Naše zakonodavstvo potpuno je usklađeno s europskom pravnom stečevinom, a zakoni doneseni u EU parlamentu direktno utječu na gotovo 80 posto domaćih pravnih normi i zakona. Sadašnju javnu percepciju Europske unije i EU parlamenta u Hrvatskoj, ukratko možemo opisati kao da nas uopće ne zanima tko, kako i gdje kroji odredbe po kojima ćemo svakodnevno živjeti!

Primjerice, dok u Hrvatskoj još uvijek traje rasprava, treba li Budimir Lončar dobiti nagradu Grada Zagreba (valjda zato što nas je tako uspješno razoružao) ili treba li Miki Bandić postati doktor znanosti, na razini EU-a traje rasprava o njenoj budućnosti. Europa dvije ili više brzina, jedinstvena europska vojska, odlučivanje nadpolovičnom većinom, ograničena samostalnost u vanjskopolitičkim odnosima, uvjetovanost europskih fondova provođenjem liberalnog društveno političkog modela demokracije, buduća proširenja Europske unije – sve su to teme o kojima u drugim državama, tzv. stare Europe, traju nesmiljene javne debate. No, ne i u Hrvatskoj…

Javna percepcija hrvatskog članstva u Europskoj uniji još uvijek je vezana uz mogućnost tzv. slobode kretanja i zapošljavanja u drugim članicama EU-a. Drugi pojam preko kojeg Hrvati prepoznaju Europsku uniju su europski fondovi. I dok slobodu kretanja i zapošljavanja Hrvati maksimalno konzumiraju, s fondovima se baš i nismo proslavili. O drugim europskim temama, koje su u srži javnih rasprava drugih članica, Hrvati baš i nemaju previše informacija, pa tako i ostaju ispod radara javnosti i politike.

Nažalost, zbog nepostojanja domaćeg javnog pritiska i involviranosti javnosti u određene europske teme, izostaju i konkretni stavovi službene državne vlasti u pojedinim važnim vanjskopolitičkim temama. Stoga Hrvatska uglavnom slijedi stavove većih članica EU-a – Njemačke i Francuske – što u konačnici pridonosi ne prepoznatljivosti države u europskim, ali i izvan europskim okvirima.

Europa više brzina i liberalna demokracija

U vremenu snažnih geopolitičkih previranja, kada se svijet lomi između težnji da SAD sačuva geopolitički primat i nastojanja Rusije i Kine da zauzmu odgovarajuću pozicije na geopolitičkoj sceni za koje misle kako im pripadaju, Europska unija, zbog specifičnog načina odlučivanja – sve više zaostaje. Pokazalo se kako unutarnja struktura EU-a ne može odgovoriti izazovima modernog doba. Europski ugovori, zasnovani na principu prava veta svake države članice, nekada slavljeni kao vrhunac razvoja demokracije, danas predstavljaju najveću kočnicu daljnjem razvoju EU. Barem tako tvrde u Bruxellesu.

Navedeni ugovori nisu bili problem sve dok se Europa integrirala na ekonomskim principima. Međutim, u trenutku kada je europska elita od Europske ekonomske zajednice odlučila stvoriti Europsku uniju, a potom i Europsku super državu, princip prava veta svake članice postaje – temeljni problem funkcioniranja Europske unije. Kako bi koliko toliko ubrzali donošenje odluka, usuglasili stavove oko temeljnih pitanja, te na taj način pozicionirali EU kao četvrtog važnog globalnog igrača, iz bruxelleske su administracije ponudili rješenje – način donošenja ključnih odluka više neće tražiti konsenzus svih država članica, već će se odluke donositi nadpolovičnom većinom država članica!

Na ovaj način osovina Njemačka – Francuska pokušava reformirati EU i učiniti ju funkcionalnijom. U stvari, navedeni prijedlog je elegantan način da se najveće države članice, odnosno osovina Berlin – Pariz, riješi sve većih problema koje im predstavljaju države „nove Europe“, prije svega Poljska i Mađarska, a povremeno i Češka. Navedene države često se doživljavaju kao američki igrači unutar Europske unije. No, to baš i nije posve točno. Poljska, Češka i Mađarska slijede svoje nacionalne gospodarske i energetske interese koji su nerijetko u suprotnosti s interesima glavne osovine EU.

Discipliniranje europskim fondovima

Prilikom glasanja o rezoluciji kojom se željelo osuditi kineske aspiracije u Južnom kineskom moru, pojedine države iz srednje Europe su se usprotivile tekstu rezolucije, što je samo dokaz kako se vode vlastitim interesima, a ne američkim… Naime, posljednjih godina, Kina sve više investira u srednjoj Europi, a čelnicima navedenih država nikako nije u interesu ugroziti neke od ključnih investicija. U discipliniranju neposlušnih članica iz skupine „nove Europe“, osovina Berlin – Pariz ima na raspolaganju i mnogo učinkovitiji mehanizam – europske fondove.

Tako Bruxelles sve otvorenije prijeti Poljskoj i Mađarskoj uskratom sredstava iz europskih fondova nastave li razvoj vlastitog pravosudnog sustava koji je u suprotnosti s europskom pravnom stečevinom. Prevedeno, pravosudni sustav usklađen s europskom pravnom stečevinom pod direktnom je kontrolom europskog sudstva i u velikoj mjeri otežava zaštitu vitalnih nacionalnih interesa država članica. Kada su to shvatile – države „nove Europe“ odlučile su uvesti određene zaštitne mehanizme. Međutim, to u Bruxellesu nisu najbolje primili pa sada sastanci na vrhu EU-a prolaze u natezanju hoće li se ili neće pojedinoj članici suspendirati prava iz mehanizma odlučivanja ili će joj se uskratiti financijska sredstva iz europskih fondova.

Iz svih navedenih iskustava izrodila se ideja o EU više brzina… Dakle, oni koji su spremni dijeliti više suvereniteta bili bi u skupini osovine Pariz – Berlin. Dopušteno je i soliranje kakvo sad provode Poljaci, Česi i Mađari, ali onda nema novca iz europskih fondova. Koji je stav Republike Hrvatske o ključnim izazovima pred kojim će se EU sutra naći i što o tome misle kandidati koji će se naći na listama za EU izbore – teško ćemo saznati u ovoj predizbornoj kampanji…

Nadpolovično odlučivanje – opasnost za RH

Princip ukidanja nadpolovične većine prilikom odlučivanja o ključnim pitanjima u EU, prvi je nedavno nagovijestio europski povjerenik za proširenje, Johannes Hahn. On je prilikom posjeta Beogradu nagovijestio kako bi trebalo ubrzati put Srbije u Europsku uniju, te kako bi se prilikom glasanja o prijemu Srbije, koja slovi za izglednu narednu članicu, trebao primijeniti princip nadpolovičnog glasovanja, umjesto konsenzusa. Hahnov stav je rukavica u lice Republici Hrvatskoj. Osim što omalovažava sve napore koje je RH podnijela kako bi zaključila mukotrpne pregovore, Hahnov stav onemogućava RH u realiziranju nekih ključnih nacionalnih interesa.

To se prije svega odnosi na ukidanje srbijanske univerzalne pravosudne jurisdikcije nad događajima iz vremena Domovinskog rata na teritoriju RH, povrat kulturnih dobara otetih za vrijeme Domovinskog rata, povratak arhivske građe, informacije o nestalima i pitanje ratne odštete. Prihvati li se Hahnov prijedlog, kojeg on sigurno ne iznosi bez konzultacija s najjačim državama članicama, hrvatski strateški interesi u EU – dolaze u pitanje.

Pored odnosa prema Srbiji, Hrvatska i prema BiH ovim prijedlogom gubi strateški položaj u predpristupnim pregovorima. RH je već najavila kako će kroz buduće pregovore BiH s EU-om nastojati vratiti puni konstitutivni status Hrvatima u BiH, prije svega inzistirajući na izmjenama Izbornog zakona. Nije stoga nikakvo čudo što su, osim srbijanskih, vodeći bošnjački mediji na udarnim mjestima objavili vijest kako o ulasku BiH i Srbije u EU neće odlučivati u Zagrebu…

Zaživi li Hahnov prijedlog Hrvatska će se, ali i ostale manje članice EU-a, svesti na pukog provoditelja odluka Bruxellesa, tj. osovine Berlin – Pariz. Kada EU sagledamo iz ovog kuta onda se predstojeći izbori za Europski parlament, izbor naših 11 ili 12 zastupnika između 750 drugih, doima kao – loše režirana komedija. Ono što je najžalosnije, nitko iz redova akademske zajednice, politike ili Crkve, do sada nije ponudio viziju funkcioniranja RH u Europi koja već odavno nema veze s onom Europom kojoj je težio Tuđman!

 

Željko Primorac / 7Dnevno