Obilježavanje petnaeste obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja već je iza nas. Većina  istaknutijih  hrvatskih političara ovom je događaju pristupila s dužnim poštovanjem. U svakom javno izrečenom govoru dala se zamijetiti nota potpuno ispravnog odnosa aktualnih hrvatskih čelnika prema Domovinskom ratu, kao i prema obnovitelju moderne hrvatske državnosti dr. Franji Tuđmanu.

 

Međutim, pojedincima koji svakodnevno prate događanja na domaćoj političkoj sceni zasigurno nije promakla jedna isključivo hrvatska „zgoda“, patentirana za potrebe unutarnjih ideoloških  razračunavanja.

Riječ je naravno o raširenoj pojavi, u kojoj  dio hrvatske političke elite, nekim sporadičnim i međusobno oprečnim događajima iz naše bliže prošlosti, sustavno pokušava dodijeliti ulogu povijesno  presudnih događaja po hrvatsku naciju i državu.

I upravo u toj politikantskoj želji za ugađanjem vlastitim biračima ili određenim međunarodnim krugovima nastaje problem!

Međutim, te govore ne čuje samo okupljeno mnoštvo kome su te političke poruke izravno namijenjene, nego putem medija postaju dostupne i ostatku nacije, ali i šire.

Tako dođemo do katastrofalne spoznaje da najveći dio hrvatske političke elite ima slična gledišta prema Brezovici, Srbu, ali i obilježavanju petnaeste obljetnice Oluje.

Naime, svaka od tih obljetnica za određene je hrvatske političare „najznačajnija“ za hrvatski narod i državu, što svakako nije, niti može biti, točno.

Brezovica i Srb su otvorena negacija hrvatstva i hrvatske države. Prvo je komunistički ustanak podignut na temelju izravne  direktive dobivene iz Moskve, dočim je drugo velikosrpski zločin nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti, motiviran isključivo patološkom mržnjom prema svemu što je hrvatsko.

Kad ovako poredamo sustav vrijednosti i otvoreno pogledamo činjenicama u oči onda bez ikakvih predrasuda  dolazimo do zaključka kako je vojno-redarstvena operacija Oluja upravo taj, jedan i jedini, najznačajniji događaj iz moderne hrvatske povijesti

Otvoreni ili prikriveni pokušaji  politikantskog i urotničkog odnosa prema vlastitoj državi i naciji  su nešto sasvim drugo i kao takve ih možemo razobličavati, određujući im pri tome glavne, sporedne, transparentne, prikrivene i svake druge nakane.

Nekima iz spektra tih i takvih nakana svjedočili smo i proteklih dana.

Nekadašnji oficir JNA i aktualni zagovornik građanskih sloboda Zoran Pusić, naime, određeno vremensko razdoblje  pokušava u javnosti stvoriti povoljnu klimu za preimenovanje zagrebačke avenije Gojka Šuška u ulicu nekakvih titovih izviđača, pionira, omladinaca; ili kako se već zvala u vrijeme postojanja nekadašnje Jugoslavije.

Najnovija u nizu obnova te inicijative događa se usporedno sa zahtjevima haškog tužiteljstva u kojima se traže drakonske zatvorske kazne za  generale Gotovinu, Markača i Čermaka, uz istodobno sugeriranje sudu da u tekst pravosnažne sudske presude obvezno uđe i klasifikacija Oluje kao navodnog zločinačkog pothvata na čijem su čelu stajali Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

U potpunoj ravni sa Pusićevim i haškim zahtjevima dolaze i izjave čelnika naših istočnih susjeda, s kojima nas naše vladajuće elite pokušavaju sve više vezati u nekakvu novu „balkansku“ vezu.

Srbijanski predsjednik Boris Tadić, tako, tek što se njegova obitelj vratila s Brijuna, gdje se u društvu obitelji njegovog  hrvatskog kolege bezbrižno odmarala o trošku hrvatskih poreznih obveznika, pokušava Oluji dati iste onakve kvalifikacije, kakve smo čuli od strane haškog tužiteljstva i njihovog zagrebačkog istomišljenika Zorana Pusića.

Sve tri spomenute izjave  nedvojbeno otvaraju sumnju u mogućnost njihovog lansiranja s istog mjesta. Razlozi zbog kojih su ovakve teze potrebne haškom tužiteljstvu i srbijanskom predsjedniku su potpuno nedvojbene.

Međutim, razlozi zbog kojih jedan hrvatski državljanin, bez obzira bio on dio nekakve šire skupine, ili ne, nastoji ratnog ministra obrane vlastite države,  bez sudske optužnice ili presude,  promovirati u ratnog zločinca iznimno su opasni.

Ti razlozi opasni su za hrvatsku državu, njen legitimitet i njen međunarodni ugled.

Promišljajući o stvarnim razlozima koji građanina Zorana Pusića navode na ovakve inicijative prisjetih se jednog razgovora koji je Dunja Ujević, tamo sredinom devedesetih, puno prije tog velikog dana čiju smo petnaestu obljetnicu obilježavali ovih dana, vodila s ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Komentirajući situaciju u državi zahvaćenoj ratom, Ujevićka i Šušak dotakoše se tako i negativnih natpisa o njemu osobno, koji su u tom vremensko razdoblju poprimali sve šire dimenzije.

- Zbog čega me ovako mrze? - glasilo je Šuškovo pitanje, upućeno Ujevićki, uz pokazivanje očima u smjeru Stipe Mesića i Jože Manolića, koji su se nalazili u neposrednoj blizini.

Isto ovo pitanje svakako se može odnositi i na Zorana Pusića i mnoge njegove istomišljenike, koji kroz pokušaje stigmatiziranja ratnog ministra obrane i danas zapravo pokušavaju  stigmatizirati  pobjedničku hrvatsku vojsku i sve njene blistave pobjede ostvarene u obrambenom i nametnutom domovinskom ratu.

Vono-redarstvena operacija Oluja, kruna je tog rata koja je jako dugo i studiozno kovana.  Završna faza tog  kovanja otpočela je koncem listopada  1994. na Kupreškom polju, a nastavljeno je tijekom čitave zime u Livanjskom polju, kao  i na obroncima Dinare.

Naravno, stvarne ciljeve ove  operacije pokušavalo se prikriti  na sve načine, pa tako i potrebom deblokade Bihaća koji je u to vrijeme bio u potpunom srpskom okruženju.

Čitavi tijek tih operacija bio je sustavno ometan na nekoliko  načina.

Međunarodne promatračke snage, odnosno njihov francusko-britanski kontigent, koji je u to vrijeme bio stacioniran u selu Lipi, istočno od Tomislavgrada, pod krinkom izlaska na međunarodne granice BiH, nastojao je po svaku cijenu izići na obronke Dinare, te tako presjeći bilo kakvo dalje napredovanje snaga HV-a i HVO-a prema Kninu.

Dio hrvatskih medija i političara istodobno je vodio iznimno negativnu i prljavu kampanju uperenu protiv ljudi koji su vodili ovu operaciju,  dočim je francusko-britanski politički pritisak u međunarodnim krugovima bio iznimno snažan a imao je za cilj blokiranje svih tadašnjih hrvatskih vojnih nastojanja, o čemu je ovih dana progovorio i Miroslav Tuđman.

U narednoj fazi, odnosno u rano ljeto 1995., došlo je do potpisivanja Splitskog sporazuma, kao i  blistavih vojničkih pobjeda združenih snage HV-a i HVO-a u okolici Glamoča i Grahova, čime je odnos snaga na širem ratištu bio u potpunosti izmijenjen.

Ovakvim vojnim uspjesima Hrvatskih snaga, kojima je  izravno zapovijedao  general Ante Gotovina, Knin je zapravo doveden u poluokružje, čime je pitanje samog ulaska u Zvonimirov grad preraslo u čisto političko pitanje. Zapovjednici postrojbi koji su u to vrijeme djelovali na terenu bili su uvjereni kako za takvo što treba samo politička odluka.

Ostalo je manje-više povijest, pa nema potrebe nabrajati već dobro poznate činjenice.

Međutim, ovdje svakako treba naglasiti kako se odnos određenih krugova prema ovom pitanju ostao nepromjenjiv i unatoč vremenskom odmaku od punih petnaest godina.

Naime, zahvaljujući zahtjevima haškog tužiteljstva u procesu protiv generala Gotovine više je nego očito kako je politika određenih međunarodnih  središta političke moći i dalje ostala nepromijenjena.

Iz izjava srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, isto tako, jednostavno dolazimo do spoznaje da se niti srbijanska politika nije promijenila, bez obzira što bivši haški zatočenik Slobodan Milošević više nije među živima.

Ono što doznajemo putem inicijativa koje u javnost promovira Zoran Pusić, kao i čitav niz njegovih istomišljenika „učahurenih“ u sve pore hrvatskog društva, nedvosmislen je pokazatelj da se niti u nakanama tih krugova nije ništa značajnije promijenilo.

Svi spomenuti i unatoč vremenskom odmaku na obnovljenu hrvatsku državu i dalje gledaju kao na neželjeno čedo.

Najbolji dokaz za to je nimalo diplomatska izjava francuskog ministra vanjskih poslova Lionela Jospina, ishitreno izrečena odmah nakon Oluje. „Ukoliko priznamo rezultate ove bitke mi smo promijenili rezultate prvog svjetskog rata“, kazao je tom prigodom Jospin.

Upravo u ovoj nesmotrenoj izjavi definirani su odgovori na mnoga pitanja koja sustavno opterećuju hrvatsku državu od samog njenog nastanka. U toj istoj izjavi nalaze se i odgovori na dvojbe postavljene u ovoj kolumni.

 

No, i unatoč tim i takvim izjavama i potezima: NEKA VAM JE ČESTIT DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI!

 

Ilija Zovko

Share
0