Predsjednik Hrvatskog Sabora Luka Bebić prihvatio je pokroviteljstvo nad ovotjednim obilježavanjem četničke pobune u Srbu, ali je istodobno odbio biti nazočan  toj  paradi revitalizacije četništva u modernoj hrvatskoj Državi. Samo dan nakon ovog najnovijeg srpskog „mitingovanja“, oglasio se i Bebićev  stranački kolega Andrija Hebrang, odaslavši pri tom  poruku da se „u Srbu  27. srpnja 1941. nije dogodio nikakav ustanak nego je to bio  početak četničkog orgijanja u drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske“.

 

Naravno, složiti će se mnogi – Bebićeva pragmatičnost je jednim dijelom u službi realiziranja „unaprijed preuzetih obveza,“ a drugim u  dodvoravanju vlastitom biračkom tijelu, dočim je  Hebrangova  izjava isključivo u službi neutraliziranja političke štete nastale zbog Bebićevog „izvršavanja obveza“.

Analizirajući spomenute  poteze i izjave najviših dužnosnika vladajućeg HDZ-a skromna će i šutljiva hrvatska većina ostati u najmanju ruku šokirana ili zatečena ovakvim dvoličnim ponašanjem najviših dužnosnika vladajuće stranke.

Istodobno, snažna potpora ovotjednom četničkom „mitingovanju“ u Srbu došla je i od predsjednika Ive Josipovića, koji se za razliku od Luke Bebića, čak, udostojao pojaviti na proslavi brutalnog četničkog pokolja 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika, koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, tog 27.srpnja 1941.,  predvođeni župnikom Waldemarom Maksimilijanom Nestorom, vlakom vraćali u Drvar.

Sumirajući činjenice na ovakav način pokušajmo se zapitati kamo sve ovo vodi?

Odgovor na ovo pitanje u prvom redu treba tražiti u dnevno političkoj pragmi vladajućih. Naime, nepobitna je činjenica da Vlada Jadranke Kosor „visi o koncu“.

Točnije kazano, budućnost  Kosoričine  Vlade dovedena je u potpunu ovisnost o volji Milorada Pupovca i srpske manjine u Hrvatskoj.

A ovotjedni četnički miting u Srbu bio je upravo  Pupovčeva ideja!

Međutim, Pupovčeva potpora Vladi ima i drugu stranu medalje. Nije, naime, nikakva tajna da je na prošlim predsjedničkim izborima srpska manjina plebiscitarno podržala aktualnog predsjednika Ivu Josipovića.

Pojavljivanjem na četničkom mitingu u Srbu, Josipović je iskazao svoju osobnu zahvalnost hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti, ali je istodobno pokušao utjecati i na procese koji će tek uslijediti, odnosno osigurati Pupovčevu potporu svojoj matičnoj stranci na predstojećim parlamentarnim izborima.

Ovakav pogled na „središte stvari“ jasno nam kazuje da srpska manjina u Hrvatskoj, kao i Milorad Pupovac, trenutačno  podržavaju HDZ-ovu Vladu, ali i SDP-ovog Predsjednika Republike.

Postavljajući činjenice na ovakav način logičnim se  nameće i zaključak kako je već otpočela  velika međustranačka bitka za Pupavčevom naklonošću  u skoroj  budućnosti, koja se vodi između HDZ-a i SDP-a.

Zbog dvostrukog prava glasa kojeg manjinski Srbi uživaju u Republici Hrvatskoj, njihova se potpora čini iznimno značajnom. Kako u samom izbornom procesu, tako i preko kandidata izabranih putem tzv. manjinskih listi.

Naravno, Milorad Pupovac niti jednoj zainteresiranoj strani neće dati  potporu bez značajnijih ustupaka. Zahvaljujući sporazumu koji je pod pokroviteljstvom određenih središta međunarodne moći  napravio sa Ivom Sanaderom, Pupovac je u hrvatsku vlast uspio instalirati čitav niz svojih političkih istomišljenika, te tako postati novi srpski nacionalni vođa u Hrvatskoj.

Slijedom tih poteza,  Srbi su se na velika vrata uspjeli vratili u hrvatsku politiku, čime su u svoju korist  uspjeli  riješiti nekoliko iznimno značajnih problema. Zahvaljujući sudjelovanju u vlasti, riješili su problem financiranje vlastitih političkih, kulturnih, obrazovnih i drugih projekata, uključujući i održavanje mitinga, poput ovog posljednjeg u Srbu.

Takva Pupovčeva politika dovela je i do sve glasnijih zahtjeva za srpskom autonomijom u Republici Hrvatskoj, odnosno do otvorenih poziva za revitalizacijom plana Z-4.

Tako, danas, petnaest godina nakon propasti tog plana, kreiranog u uredima europskih birokrata, svjedočimo još jednoj paradoksalnoj  činjenici - da se novcima hrvatskih poreznih obveznika ponovo pokušava  oživjeti fantomska SRPSKA KRAJINA.

Ponašanje HDZ-ove Vlade i Ureda predsjednika pomažu nam u donošenju zaključka da u ovom slučaju nije riječ niti o kakvim izoliranim nastojanjima srpske manjine u Hrvatskoj. Po svemu sudeći riječ je o dosta snažnim međunarodnim diplomatskim pritiscima kojima kreatori plana Z-4 pokušavaju ispraviti notornu političku glupost nekadašnjeg vođe pobunjenih Srba Milana Martića, kada je odbijajući  vrlo veliki stupanj srpske autonomije u Hrvatskoj, dao Tuđmanu prešutno pravo da organizira i provede vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“.

Da je kojim slučajem Milan Martić u spomenutoj situaciji pokazao veću dozu političkog  pragmatizma, danas bi Republika Hrvatska bila dvoentitetska država, poput Bosne i Hercegovine, sa srpskom vlašću na trećini svog teritorija, i sa vijećem ministara umjesto Kosoričine Vlade.

Međutim, svjedoci smo kako se, primjenom čitavog spektra različitih pravosudno-protuobavještajno-medijskih operacija, više od jednog desetljeća, pokušavaju neutralizirati rezultati koje je polučila vojno-redarstvena operacija „Oluja“.

Zahvaljujući dugogodišnjoj primjeni tih operacija iz domene specijalnog ratovanja  procesi su skoro vraćeni na sami početak. Neutralizirana je većina učinaka „Oluje“, pa je sve spremno za ponovna uporaba srpske manjine u Hrvatskoj u svrhu realiziranja određenih protuhrvatskih ciljeva.

Stoga se Milorad Pupovac sve otvorenije ponaša kao Dušan Dragosavac nekoć, u čemu mu značajnu potporu daju Jadranka Kosor, Luka Bebić i Vladimir Šeks, kao nekakve pluralne verzije Milke Planinc, Jakova Blaževića i Stipe Šuvara. Naravno, niti Ivo Josipović nije iznimka. On je uvjeren kako je za sebe osigurao ulogu Vladimira Bakarića.

Kakve će to imati posljedice na budućnost Republike Hrvatske ?

Iznimno je mnogo pokazatelja koji idu u prilog tezi da je u tijeku novo preslagivanje karata u ovom dijelu svijeta. Neka središta međunarodne političke moći potpuno otvoreno iskazuju svoje težnje, čiji je konačni cilj obnavljanje ratom pokidanih  veza između nekadašnjih jugoslavenskih republika, što bi u konačnici trebalo dovesti do uspostave balkanske konfederacije.

Kako se čini, i unatoč činjenici da se u Hrvatskoj o tome najvećim djelom šuti, stvar s balkanskom unijom otišla je dosta daleko. Zajednički gospodarski i sigurnosni okvir, uvođenje slobodnog protoka ljudi i roba, zajednička športska natjecanje, te carinska i monetarna unija, kao i zajednički školski programi, samo su neke od najavljenih ciljeva buduće  balkanske konfederacije.

Bolje upućeniji izvori tvrde da su ove aktivnosti bile i temom niza službenih i neslužbenih razgovora hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i njegovog srbijanskog kolege Borisa Tadića, vođenih također po uputama iz određenih središta međunarodne moći. Isti ti izvori slažu se i u ocijeni kako oko većine ovih tema postoji  međusobno suglasje dvojice kolega.

Primjerenim se čini dodati kako je i njihov međusobni odnos toliko uznapredovao da su nastavili i međusobna obiteljska druženja. Tako je Josipovićeva obitelj bila domaćin Tadićevoj. Naravno, o trošku hrvatskih poreskih obveznika, kao uostalom  i Popovčevo organiziranje četničkog mitinga u Srbu.

Nekoliko spomenutih teza pomaže nam i u iznalaženju odgovora na temeljno pitanje - zbog čega je Miloradu Pupovcu potrebno ponovno homogeniziranje Srba u Hrvatskoj?

Usporedo s najavama stvaranja balkanske unije sve izraženijim postaju i ponovni zahtjevi Srba za nekom vrstom srpske autonomije u Hrvatskoj, koji u određenom trenutku svakako mogu  prerasti i u otvoreni oblik secesije.

Upravo zbog navedenoga, određenim je središtima međunarodne moći i te kako potrebna homogenizacija srpskog naroda u Hrvatskoj.

Homogenizacija srpske manjine u Hrvatskoj  potrebna je i srbijanskom političkom vodstvu, koje će preko homogeniziranih Srba izravno utjecati na svaku buduću stratešku odluke Hrvatske države, kao što su utjecali na ukupnu politiku Sanaderove i Kosoričine vlade te izbor Ive Josipovića.

Ukoliko u danom trenutku u Hrvatskoj zavlada antibalkanska histerija, što i nije nemoguće, onda možemo očekivati jednu novu srpsku secesionističku epizodu, sličnu onoj kakvu smo već viđali.

Ucjene hrvatskih vlasti preko zahtjeva lokalnih Srba mogu se očekivati poglavito u istočnoj Slavoniji i Baranji, ali i u nekim drugim dijelovima Hrvatske, gdje su sve  otvoreniji zahtjevi srpske manjine za kulturnom autonomijom.

Milorad Pupovac bi morao shvatiti svu složenost uloge koju su mu scenaristi dodijelili. Hrvatski političari i javnost, poglavito, morali bi napokon proniknuti u zaplet ovog  scenarija, te tako pokušati izbjeći bilo kakav rasplet nepovoljan po opstanak hrvatske Države.

Scenarij je, čini se, poznat. Međutim, bilo bi odviše neozbiljno na putu prema konačnom političkom raspletu očekivati nekakvu pogrešku lokalnih srpskih vođa.

Jer, Milorad Pupovac zasigurno je puno pragmatičniji političar od nekadašnjeg kninskog milicajca Milana Martića !

 

Ilija Zovko

Share
0