Ilija Zovko: Zar je Milorad Dodik jedini zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa u BIH?!

Iz perspektive državljanina samostalne i suverene Republike Hrvatske pokušajmo si dočarati situaciju u kojoj bi aktualni MVP Goran Jandroković, ili netko od njegovih prethodnika, javno poručio stanovnicima Katalonije, Baskije, Škotske ili Sjeverne Irske da Republika Hrvatska podupire referendum o neovisnosti bilo koje od ovih španjolskih ili britanskih pokrajina, koje sve otvorenije teže nacionalnoj suverenosti.

Naravno, jedna takva  mogućnost  na prvi se pogled  čini potpuno nezamislivom. Njen besmisao, svakako, nije posljedica riješenosti međunacionalnih odnosa  u Španjolskoj ili Velikoj Britaniji, nego je, poglavito, plod  uhodane diplomatske prakse koja se ogleda u frazi „nemiješanja u unutarnje stvari drugih suverenih država“.

Sagledavajući posljedice jedne ovakve (ne)moguće inicijative hrvatske diplomacije, lako možemo doći do zaključka o razmjeru diplomatskog skandala koji bi jedna takva inicijativa izazvala.

Međutim, u toj dvoličnoj diplomatskoj praksi sasvim se drugačije gleda na izjavu britanskog MVP  Williama Haguea  „o potrebi centralističkog  uređenja BiH, s jakim državnim polugama vlasti“, na čemu će, kako se čini, nova britanska koalicijska vlada, na čelu s premijerom Davidom Cameronom, jako inzistirati.

U BiH djeluju tri zasebna društva

Ni desetljeće i pol nakon okončanja rata, BiH nije uspjela prerasti u samoodrživu državnu zajednicu. I dalje je to prostorni provizorij na kome različiti trećerazredni međunarodni obavještajci i diplomate ostvaruju političke ciljeve svojih mentora, gradeći istodobno svoje karijere i zarađujući  na tim političkim pokusima ogromne novce.

Ništa se na ovome prostoru, u posljednjih petnaest godina, nije znatnije promijenilo. Na relativno malom prostoru, tu u našoj neposrednoj blizini, jedna pored druge, žive tri nacionalne zajednice. Neosporna je činjenica da su se topovske i puščane cijevi ohladile prije petnaestak godina. Međutim, istim takvim može se okarakterizirati  i  zaključak  da se rat između te tri nacionalne zajednice (bošnjačke, hrvatske, i srpske) nastavio voditi drugim, puno rafiniranijim, sredstvima.

Uzroci nastavka tog „rata bez rata“  iznenađenje su samo za one koji ne znaju puno o prošlosti ove države, niti o stvarnim uzrocima nedavnog oružanog sukoba vođenog u ovoj državi. I unatoč pokušajima „bacanja zastora“ na gole činjenice, u  obadva ova slučaja riječ je o sukobima oko budućnosti BiH, odnosno oko  njenog budućeg unutarnjeg uređenja.

U ratnom vihoru, tri su nacionalne zajednice, primjenom različitih vojno-diplomatskih sredstva, uz umiješanost određenih međunarodnih krugova, poglavito britanskih,  pokušavale praktično provesti svoje političke nakane, u kojima je bošnjačka strana ustrajavala na centralističkom, hrvatska na federalnom, a srpska na konfederalnom ustrojstvu BiH.

Zahvaljujući odredbama Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, te poglavito njihovim kasnijim revizijama, BiH je pretvorena u jedan provizorij centralističko-federalnog uređenja.

U tome svojevrsnom laboratoriju, koji nadzire međunarodna zajednica, Federacija BiH i Republika Srpska stasale su u centralizirane državice, prva po bošnjačkoj, druga po srpskoj mjeri, dočim je čitav taj prostor, pomoću Aneksa 4. daytonskog sporazuma, vezan u zajedničku konfederalnu zajednicu.

Haris Silajdžić – ključni zagovornik centralizirane BiH u anglo-saksonskim krugovima

Bošnjačka politička elita u ovakvoj se situaciji predstavlja kao baštinik i  čuvar države. Ne priznajući kako je BiH u biti podijeljeno društvo, bez bilo kakvog vezivnog tkiva, Silajdžić, Lagumdžija  i društvo zalažu se za nastavak dosadašnje politike međunarodne zajednice prema BiH, smatrajući kako će međunarodna zajednica  u budućnosti uspjeti  „skovati“ onakvu BiH kakva bošnjacima, kao većinskom narodu, u potpunosti odgovara.

Potporu ovakvoj  bošnjačkoj politici, potpuno identičnoj velikosrpskim nastojanjima u posljednjem desetljeću prije raspada Jugoslavije, na žalost pružaju i određeni politički krugovi unutar hrvatskog naroda. U prvom redu to su određeni političko-medijski krugovi iz Republike Hrvatske, ali i određeni  prvaci hrvatskih stranaka iz BiH poput Bože Ljubića, Zvonke Jurišića, Krešimira Zubaka i  Jerke Ivankovića-Lijanovića.

Uz spomenute  političke „vedete“, potporu ovakvoj bošnjačkoj politici otvoreno pružaju i određeni krugovi unutar katoličke crkve u BiH, poglavito u djelu bosanskih franjevaca, kojima nije niti malo strana ideja o transformaciji Hrvata u Bošnjake-katolike.

Sasvim suprotna gledišta na budućnost BiH imaju politički predstavnici Srba, ali i najveći dio hrvatskog  puka u BiH.

Zahvaljujući takvim gledištima, u  posljednjih je nekoliko godina došlo do znatnijeg približavanja stavova između Dodikovog SNSD-a i HDZ-a BiH, što može iznenaditi samo neupućene, ali i one koji s logikom nisu u ozbiljnijem savezu.

Približavanje političkih stavova ovih dviju stranaka ogleda se, poglavito, po pitanju budućeg uređenja BiH.  Preustroj BiH u centraliziranu državu u ove dvije stranke vide kao pokušaje preoblikovanje BiH u nacionalnu državu bošnjačkog naroda, u kojoj bi hrvatski i srpski narod  postali nacionalnim manjinama. Drugo zajedničko gledište odnosi se prema ulozi  međunarodne zajednice u tim procesima.

Sudeći prema izjavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, obadvojica su  zagovornici političkih stavova  kako se međunarodna zajednica mora časno povući iz nametanja budućih ustavnih rješenja u BiH, uz istodobno prepuštanje iznalaženja  konsenzusa izabranim političkim predstavnicima triju konstitutivnih naroda.

Naravno, ova politička platforma u potpunoj je suprotnosti sa političkom platformom Harisa Silajdžića, pa stoga ne treba uopće čuditi  da su Milorad Dodik i Dragan Čović već nekoliko godina najomraženije političke figure u sarajevskim medijskim krugovima i šire.

Netrpeljivost koja prema ovom dvojcu  dolazi iz međunarodnih krugova  mogu, isto tako, zahvaliti svom ljutom domaćem političkom rivalu Harisu Silajdžiću, koji dugi niz godina, kao gost predavač, radi  na sveučilištima  Harvard i Maryland, Chatham House (Kraljevski institut za međunarodne odnose, London), Carnegle Foundation, Woodrow Wilson Centre i drugim simbolima  anglo-saksonske  političke moći.

 rpsko strateško djelovanje i hrvatska šutnja

Posljednja reagiranja Milorada Dodika, Nikole Špirića i Nebojše Radmanovića  na  izjave  Williama Haguea i Valentina Inzka, bez obzira što mislili o srpskoj politici,  pokazuju sistematičnost i odlučnost jedne politike u obrani vlastitih političkih stavova.

U prilog ovakvoj  tvrdnji svakako  idu i najnovije izjave srpskih političara o Silajdžićevim nelegitimnim i nelegalnim pokušajima da svoje osobne političke stavove pred Vijećem sigurnosti iznese kao stavove BiH.

Takvim istupima srpska politika pokazuje se kao dostojna respekta, dočim je hrvatska šutnja u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, iznimno opasan znak.

Ovakvim pristupom Milorad Dodik i njegovi suradnici pokazuju kako iza sebe imaju izgrađen i stabilan analitičko-politički sustav koji ne djeluje od danas do sutra, nego sustavno radi na razradi političke strategije i operativnoj primjeni različitih taktičkih finesa  osmišljenih s ciljem postizanja optimalnog političkog rješenja.

Da je riječ o ozbiljnom političkom sustavu govori i podatak da je Vlada Republike Srpske potpisala ugovore sa nekoliko desetaka lobističkih agencija koje u najznačajnijim svjetskim metropolama  lobiraju za ona rješenja koja idu u prilog Miloradu Dodiku i njegovim političkim istomišljenicima. Kad se ovom pridoda i strateško savezništvo sa Rusijom, dolazi se do zaključka o iznimno ozbiljnom i snažnom Dodikovom političkom kursu, koga se mora uvažavati.

S druge, pak, strane prvaci hrvatske političke misli u BiH potpuna su suprotnost ovom konceptu. Najveći dio aktualnih šefova hrvatskih stranaka u BiH  trećerazredni su političari čiji je vrhunac realiziranje tuđih zamisli.

Upravo su to temeljni razlozi  zbog kojih  najveći dio takozvanih hrvatskih stranačkih prvaka u BiH, ohrabren Mesićevom, Kosoričinom i Josipovićevom istupima, suludo srljaju u zagrljaj Harisa Silajdžića.

Srljajući tako u zagrljaj jedne od najodgovornijih osoba za islamizaciju BiH i protjerivanje  170.000 Hrvata s područja s bošnjačkom većinom, sebi osiguravaju ministarske položaje i članstva u upravnim odborima državnih poduzeća, a svoj narod istodobno guraju prema rubu potpunog  nestajanja.

Kad  se zbog  rečenog, kao i slijeda nekih dobrih političkih poteza HDZ-a BiH, dobar dio hrvatske javnosti u BiH skoro pretvori u isključivog zagovornika politike te stranke, onda  u pravilu slijedi  nekoliko vratolomnih političkih obrata, koji čitav taj proces vračaju na sami početak.  Takav je primjer najava, pa zatim demantiranje, koalicije HDZ-a i SNSD-a, kao i protivljenje diskriminacijskom sporazumu o reduciranju glasačkog prava dijelu hrvatskih državljana a odmah zatim i prihvaćanje izdajničkog Kosor-Milanovićevog sporazuma.

Dobar dio hrvatskog naroda u BiH  u potpunosti je svjestan izloženosti vrlo neizvjesnim procesima, te im niti ideja  hrvatsko-srpskog strateškog partnerstva, u obrani od bošnjačke dominacije, nije nimalo strana.

Upravo zbog  rečenog, dio tamošnje hrvatske javnosti ne može razumjeti  „srljanje“ određenih hrvatskih stranaka u Silajdžićev zagrljaj, ali niti neodlučnu politiku Dragana Čovića prema odlučnijem iskoraku ka savezu sa Miloradom Dodikom.

Zbog spomenutog  također je teško razumjeti šutnju i nezainteresiranost  HDZ-a BiH, kao i Dragana Čovića osobno, o izjavama  Williama Haguea, ali  i pokušajima samovoljnog istupa Harisa Silajdžića u Vijeću sigurnosti UN-a.

Naravno, reakcije na spomenuto nikako se  nije niti  mogla očekivati od strane Josipovića, Mesića, Kosorice, Jandrokovića ili Hebranga. Pogotovo, takvu vrstu reakcije na istupe dvojca koji zagovara interese Chatham House nismo mogli očekivati od Jerke Ivankovića, Bože Ljubića, Zvonke Jurišića, Krešimira Zubaka, niti bilo koga od samozvanih lidera ostalih desetak hrvatskih stranaka.

Očekivala se reakcija HDZ-a BiH.

Međutim, uslijedila je šutnja.

Znači li to kako je Milorad Dodik jedini zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa u BiH ?

Ilija Zovko