Mržnja, kao i svaki oblik nesnošljivosti i netrpeljivosti prema bližnjima nespojivi su s kršćanskim pogledom na svijet i u dubokoj su suprotnosti s učenjem Isusa Krista koje se temelji na bezuvjetnoj ljubavi, miru, žrtvi za bližnjega, odricanju, oprostu i milosrđu.

Ima, međutim, čak i crkvi koje se formalno nazivaju kršćanskim, a u suštinskom smislu s kršćanstvom imaju jako malo veze.

Takav je slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Oni koji možda misle da su to preoštre ocjene, nek pročitaju tekst do kraja i onda donesu svoj sud. Što se mene osobno tiče, jako bih volio da nisam u pravu i da me sljedećih tjedana i mjeseci svećenstvo SPC demantira. I mene i sve druge koji oko sebe vide ono što vide i to što vide pišu.

Za početak događaj od prije nepune 3 godine, Srbija.

U ozračju srpskog pravoslavnog Božića 2015. godine, u manastiru Fenek (25 kilometara daleko od Beograda, općina Surčin), upriličena je  i predstava povodom manastirske slave u kojoj su gosti srpskih svećenika bila djeca predškolskog uzrasta i nižih razreda osnovne škole iz odjeljenja učitelja Krsmanovića (u pratnji roditelja).

Uz asistenciju svećenika koji daju ritam i takt pjesmi i pjevaju skupa s djecom (radi bolje intonacije i korektnije interpretacije), izvedena je poznata četnička budnica „Svi četnici“ sa stihovima:

„Ceo dan se šetaju po selu/Sve Četnici u novom odelu/Dugačke im i kose i brade/Na kapama sve zlatne kokarde/Predvodi ih Kalabić Nikola/Njega voze Kralja Petra kola/Borbu vode vojvode četničke/Sve dušmane šalju na bunjište/Oni idu savet da potraže/Od srpskoga Đenerala Draže/Njima Čiča, mudar savet daje/Kako Srpska kolevka da traje/Hrabra srca oni u boj kreću/Pred ikonom, Bogu pale sveću/Da pomognu Srpskome narodu/Za Krst časni i zlatnu slobodu.

ref.: Svi četnici idu brat do brata/I slušaju Đujić komandanta/Svi četnici ljutu bitku biju/Svi se bore za svoju Srbiju.“

(Opširnije: (http://sandzakpress.net/pogledajte-kako-u-manastiru-uce-djecu-da-budu-cetnici

Tako se, dakle, odgaja „hrišćanska“ mladež u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Na tradiciji slavljenja najgorih koljača i zločinaca!?

I neka se nitko ne zavarava, nije to nikakav incident nego odgojno-obrazovna politika SPC kojom vladaju nikolajevci i justinovci (najradikalniji sljedbenici velikosrpske naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije ukorijenjene u „svetosavlju“). To je kurs „Svetog Arhijerejskog Sinoda“, srpskoga patrijarha i svih episkopa bez izuzetka – jer do položaja episkopa ni ne može doći onaj tko ne prođe to „sito“ i nije provjerenog velikosrpskog usmjerenja.

„Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta prosta i očita činjenica, možemo razumjeti što se događa u SPC.

Djeca se odgajaju na u narodu duboko ukorijenjenoj tradiciji koljačkog četničkog pokreta s Dražom Mihailovićem, Momčilom Đujićem, Nikolom Kalabićem i drugim zlikovcima i masovnim zločincima kao uzorima!?

Oni koji truju dječje duše i njeguju te „vrijednosti“ u Hrvatskoj nažalost skoro da i ne nailaze na osudu. O tomu svjedoči slučaj mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića. On u društvu kolega (srpskih popova) također pjeva pjesmu u slavu koljača Momčila Đujića. (http://www.sbplus.hr/iz_drugih_medija/evo_kako_srpski_popovi_pjevaju_cetnicke_pjesme__.aspx#.Wgc065edbhk), ali to u Hrvatskoj ni malo ne smeta ni jednom intelektualcu lijevo-liberalne orijentacije niti mainstream medijima. Čak se kažnjava novinara lokalne televizije i samu TV kuću zato što ga je uvrijedio rekavši kako „na Cvjetnom trgu stoluje četnički vikar“.

JE LI TO KRŠĆANSKI kad svećenici slave koljače i zločince?

Četnički koljači na ikonama kao „Hristovi ratnici“

No, što drugo očekivati od institucije koja za jednoga od svojih najvećih „svetitelja“ i „duhovnih otaca“ ima antisemita i fašista Nikolaja Velimirović Žičkog (duhovnog oca Dimitrija Ljotića i njegovog fašističkog „Zbora“), kojega u stopu (također kao „svetitelji“ SPC) prate Joanikije Lipovac, Milorad Vukojičić Maca, Slobodan Šiljak i mnogi drugi fašisti i koljači.

SPC svoje koljače sustavno rehabilitira, uvrštava ih među „Hristove vojnike“, a po potrebi i kanonizira.

U državi Illinois (SAD), u srpskom manastiru Nova Gračanica, na počasnom je mjestu istaknuta ikona „Nebeska Srbija“ na kojoj su glavni likovi „HRISTOVI RATNICI“: izmišljeni i nepostojeći lik iz bolesne mašte srpskih naci-fašista koji je postao „svetitelj“ (neovisno od toga što se nikad nije ni rodio) „Sveti Novomučenik Jasenovački i Glinski“, „sveti Nikolaj Velimirović" i "Borci za veru protiv bezbožne vlasti" (u liku četnika koji su u ulozi „Božjih anđela“ - pratitelja ove počasne svite vođene Dražom i Nikolajem)!?

Na gornjoj ikoni, u gornjem kutu desno je Nikolaj Velimirović, u donjem desnom kutu „Hristov vojnik“ Draža Mihailović, kraj njega „Sveti Novomučenik Jasenovački i Glinski“ sa svojom svitom, a u donjem desnom kutu ikone su stihovi:

„Raduju se tamo oko Svetog Save/K'o sinovi carski posred carske slave/I četnici slavni, Božji osvetnici/Mnogi bogomoljci, mnogi dobrotvorci.“ (http://iznadistokaizapada.blogspot.hr/2012/05/blog-post_13.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017.)

Mogu li se od koljača i dokazanih zlikovaca koji na duši imaju desetke tisuća života praviti „Hristovi vojnici“ i ima li bilo koja crkva pravo na veličanje takvih?

JE LI TO KRŠĆANSKI?

Fašist i antisemit vladikaSPC Nikolaj Velimirović Žički pobjegao je nakon Drugoga svjetskog rata u SAD jer bio je na popisu ratnih zločinaca. Kroz cijelo poratno razdoblje u Srbiji je slavljen u krugovima velikosrpskih ideologa i poklonika, pred čime su tadašnje komunističke vlasti zatvarale oči, jer su im glavna briga bili „ustaše“. I Nikolaj se sve do smrti obraća svojoj pastvi putem radio postaje koju uspostavlja srpska emigracija u SAD. Tako njegov duh lebdi cijelo vrijeme nad Srbijom.

U vrijeme kad je u bivšoj SFRJ već započela velikosrpska agresija, u Srbiju (selo Lelić kod Valjeva) uz veliku se pompu prenose posmrtni ostaci ovog fašista, rasista i antisemita, kako bi se srpska javnost još više homogenizirala. Najveće zasluge za to pripadaju Jovanu Velimiroviću, njegovom nećaku. Dakle, Nikolaj je kako i dolikuje i mrtav iskorišten za HUŠKANJE i ŠIRENJE MRŽNJE i RAZDORA čime se i za života bavio kao aktivni fašist i član Ljotićevog „Zbora“. Pokapaju ga uz najviše počasti (svibanj 1991.), a 19. svibnja 2003. godine, proglašava ga svetim i on za kratko vrijeme u zasjenak baca rodonačelnika dinastije Nemanjića (Stefana, oca Svetoga Save) i postaje „najveći i najčašćeniji srpski svetac poslije Svetog Save“.

ZAŠTO?

Zato što je tvorac naci-fašističke vjersko-nacionalne „svetosavske“ ideologije i što njegova karizma osigurava preživljavanje te ideologije u krilu SPC i u tradiciji srpskog naroda.

Fašist Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko primorski (1940-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine.

Milorad Vukojičić Maca zvani „pop Koljač“ (vođa četničke trojke), odgovoran za brojne zločine nad civilima u Crnoj Gori (Pljevlja i okolica), za klanja pa čak i silovanja malodobnih djevojčica, iskorijenio čitave obitelji, kanoniziran je 2005. godine na zgražanje preživjele rodbine žrtava koji su tražili od Sinoda SPC da se postupak obustavi, ali bez uspjeha.

Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. 

Najviši autoriteti SPC i veliki broj srpskih svećenika tijekom Drugoga svjetskog rata aktivno su pomagali četnike, mnogi bili u kolaboraciji s Nijemcima, Talijanima i okrvavili ruke, ne samo krvlju Hrvata i muslimana nego i vlastitog srpskog naroda kojega su klali i progonili u Srbiji o čemu također postoje dokazi.

Patrijarh srpski Pavle početkom 90-ih godina i tijekom ratova na području SFRJ širio je otvorenu mržnju svojim govorima, pismima i „poslanicama“ (poput one za pravoslavni Uskrs 1991. godine), propagirao ideju „Velike Srbije“ i tvrdio kako „nema zajedničkog života Srba i Hrvata“ (o čemu je čak pisao i lordu Carringtonu medijatoru za bivšu Jugoslaviju), dok su trajala najveća klanja u Hrvatskoj i B i H obilazio srpske krajeve i bodrio Srbe da nastave rat i odbiju mirovne sporazume, cijelo vrijeme tvrdio da se nad Srbima „vrši genocid“ a nikad nije pokazao ni trunku suosjećanja prema istinskim žrtvama pobijenim u ime pravoslavlja i srpstva, blagosiljao je najveće ratne zločince (Radovana Karadžić, Ratka Mladića, Biljanu Plavšić), bio „duhovni komandant“ zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu kojega je isto tako blagoslovio, u mjestima najvećih pokolja nad muslimanima otvarao „srpske bogoslovije“ (Višegrad – gdje je spaljeno najmanje 119 civila), na mjesta vladika, episkopa i mitropolita stavljao najgore ratne huškače pa i zločince poput Vasilija Kačavende, podržavao i unapređivao i druge fašiste koji su trovali narod i širili mržnju: Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić, Lukijan Pantelić, Filaret Mićević, Artemije Radosavljević, Lukijan Vladulov, Nikanor Bogunović, Nikolaj Mrđa, Jovan Velimirović i mnogi drugi. Oni su aktivno sudjelovali u ratu (mnogi skupa s četnicima) i zaslužni su za širenje mržnje, zla i ratnog ludila više nego vođe paravojnih skupina.

O djelovanju patrijarha Pavla sociolog religije Mirko Đorđević, Srbin i praktični vjernik, napisao je knjigu Kišobran patrijarha Pavla koja dosta toga pojašnjava (PDF format: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf)   

Mržnja kao ishodište

  Kad se teorije o srpskom narodu kao „nad-rasi“ ili „plemenu majki“ povežu s mitomanijom, megalomanijom, nacionalnim mitovima, željom za teritorijalnim širenjem i mržnjom prema susjedima (naročito „Latinima“, odnosno rimokatolicima) i sve to ojača „svetosavljem“ koje u središte svega stavlja Svetog Savu iz velikaške velikosrpske dinastije Nemanjića (izjednačavajući ga s Bogom a ne rijetko dajući mu i prednost), dobivamo tog monstruma od vjersko-nacionalne ideologije kojega obično zovemo velikosrpstvo ili velikosrpska ideologija. Ta velikosrpska ideologija, srž je, sadržaj i vezivno tkivo onoga što srpski nacionalisti imenuju „nacionalnom misijom“.

Evo čemu to sliči u radovima njihovih vodećih teologa i crkvenih velikodostojnika u samo nekoliko od desetina tisuća sličnih i još radikalnijih citata:

1.„A danas, danas na nebu je srpski Vaskrs. Danas sva nebesa, sveti apostoli, sveti proroci, mučenici, ispovednici slave Svetoga Savu. Danas sam Gospod grli Svetoga Savu, najvećeg i najsvetijeg Srbina ... A on kleči i plače. Plače nad nesrećnim srpskim rodom, plače nad zemaljskom Srbijom. Sva Nebeska Srbija slavi Svetitelja Savu, a vi nesrećni Srbi sve ste njegovo zaboravili na zemlji.“

(Justin Popović, KUDA IDEŠ, SRBIJO?!, Beseda na Svetoga Savu 1966. godine u manastiru Ćelije; preuzeto iz: https://sh.wikipedia.org/wiki/Nebeska_Srbija; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11.2017.)

2.„Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju nebesku Srbiju, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima".

(Episkop Jovan Velimirović u povodom proslave 600. godišnjice Kosovske bitke; preuzeto iz: https://sh.wikipedia.org/wiki/Nebeska_Srbija; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11.2017.)

3.„Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Srijemu, Bosni i Hercegovini. (...) I što možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Židovkazlobnim i agresivnim muslimanima: 'Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo vam oprostiti ako nas prisilite da vas ubijamo'.“

( Vidi: Atanasije Jevtić, iz govora prigodom ustoličenja za episkopa SPC; Vidi:  https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017.)

4.„Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.“

(Patrijarh srpski Pavle u pismu lordu Carringtonu, predsjedatelju Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, 1. studeni 1991.; Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije;  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017. )

Pogleda li se samo crkveni tisak SPC s kraja osamdesetih i početka 90-ih godina, čovjek ostaje preneražen količinom mržnje i laži koje sipaju sa tih stranica. Čisti rasizam i šovinizam koji poziva na „naplatu duga u krvi“ i huška na „osvetu“.

Uz sve to, SPC otvoreno slavi zločince, ne samo one iz Drugoga svjetskog rata, nego i ovih posljednjih ratova i od njih pravi nacionalne heroje. Ona prednjači u ekstremizmu i čvrsto je vezana za četnike i pro-fašisičke organizacije koje i danas djeluju u Srbiji i „republici srpskoj“.

Ovdje ću navesti samo jedan primjer iz ne tako davne prošlosti, jer prostor ne dopušta detaljniju razradu ove vrlo zanimljive tematike.

U parohijskom domu hrama Svetog Save u Beogradu, dana 4. kolovoza  2011. godine održana je promocija knjige Milana Lukića, jednoga od najvećih i najbešćutnijih srpskih masovnih zločinaca koji je kriv za smrt barem 130 civila (od čega je u proljeće 1992. godine u Višegradu u dvije kuće spalio najmanje 119 živih civila – žena, djece i staraca - muslimana). Osuđen je za zločine istrebljenja, zločine protiv čovječnosti, progone i druga nedjela na doživotni zatvor od MKSJ u Den Haagu pravomoćnom presudom od 4. prosinca 2012. godine. Knjiga masovnog zlikovca Milana Lukića opravdava zločine i nju je izdala Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja

No, ovo što je do sada spomenuto samo je (nažalost) vrh ledenog brijega, jer nedjela srpskog svećenstva je toliko da se o tomu pišu knjige. Jednu od njih napisao je Milorad Tomanić (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno u PDF: http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf).

Srpska pravoslavna crkva kroz cijelu je svoju poznatu povijest (od odvajanja od Bugarske crkve u vrijeme Nemanjića početkom XII stoljeća) do danas bila i ostala baštinik velikosrpske ideologije koja je svoj pravi izraz i smisao tijekom XX stoljeća pronašla u „svetosavlju“ – novovjekoj inačici srpskog naci-fašizma čija je konstanta osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja i stvaranje „Velike Srbije“.

Budući da su etnofiletizam, nasilje, mržnja, nesnošljivost i anti-ekumenizam protivni kršćanstvu, ovdje već imamo dosta elemenata za izricanje ocjene kako se u slučaju Srpske pravoslavne crkve nikako ne radi o instituciji koja zastupa, zagovara i prakticira kršćanska ili evanđeoska načela.

Naprijed izrečeno je vrlo lako dokazati nepobitnim činjenicama i argumentima što nam ih svojim  praktičnim djelovanjem pruža sama Srpska pravoslavna crkva i samo je pitanje selekcije onoga što nam može poslužiti kao dokaz; jer, toga je toliko da nije lako napraviti odabir i ovo je jedini praktični problem koji se javlja u razmatranju naznačene teme.

Etnofiletizam je jedna od glavnih značajki SPC i on se tumači kao stavljanje nacionalnih interesa iznad jedinstva vjere. Na Saboru carigradskih patrijarha 1872. godine (dakle, prije 145 godina) etnofiletizam je osuđen i odbačen kao „jeres“ i grijeh, međutim i pored toga što su odluke tog Sabora postale obvezujuće za sve pravoslavne crkve, SPC ih nikad nije prihvatila niti ih se drži.

Anti-ekumenizam je također jako izražen u SPC i svako jedinstvo kršćana u njoj se drži pogubnim za srpsku crkvu i srpski narod. Naročito su omraženi rimokatolici koje se naziva „mrskim Latinima“ i shvaća kao „krvne“ i „vekovne neprijatelje“. Kad se u Srbiji nekoga nazove „ekumenista“, to je ravno najtežoj psovci koja se može izgovoriti i oni koji dobiju tu stigmu smatraju se najgorim nacionalnim izdajnicima i otpadnicima od SPC i naroda.  

Razmišljaju li naši političari koji svake godine za srpski pravoslavni Božić odlaze lomiti pogaču u crkvu na Cvjetnom trgu u Zagrebu o ovim činjenicama i znaju li komu i čemu se tamo klanjaju –  ako im je to uopće važno?

Nama Hrvatima bi svakako trebalo biti važno i mi bi morali znati kakva je to organizacija, s kojim ciljevima djeluje na području Republike Hrvatske, ali i otvoreno progovarati o destrukciji koju širi oko sebe.

Jer, to nije samo problem Srba, nego prije i iznad svega nas HRVATA.

Kako već rekoh, dokaza u prilog tomu da SPC NIJE KRŠĆANSKA CRKVA ima na pretek, samo je pitanje koliko smo spremni suočiti se s tom činjenicom.

Da SPC ne djeluje na području Republike Hrvatske, najveći dio ovoga što je spomenuto bila bi njezina unutarnja stvar, ovako nije, jer se tiče sigurnosti pa i budućnosti građana naše zemlje i hrvatskoga naroda.

Utoliko prije što je naše iskustvo sa SPC i srpskim naci-fašizmom vrlo teško i bolno, a rane iz proteklog rata još uvijek svježe. 

Linkovi na kojima se nalaze neki od materijala iz kojih je vidljivo političko djelovanje SPC i njezina uloga u agresiji na Hrvatsku i B i H tijekom 90-ih godina XX stoljeća:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije

https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_pravoslavna_crkva_i_četnici

https://hr.wikipedia.org/wiki/Političko_djelovanje_Srpske_pravoslavne_crkve

http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf

 

Zlatko Pinter

Share
0