Purda je na slobodi, ali ulicama hrvatskih gradova još uvijek odjekuje nezadovoljstvo prosvjednih ''šetača''. Fejsovski prosvjedi počeli su nevezano uz branitelje i Purdin slučaj, no vjerojatno nikada ne bi dobili potrebni zamah da nije bilo paralelnih braniteljskih prosvjeda.

To početno dvojstvo u redovima prosvjedujućih održano je i do danas iako branitelji nakon velikih prosvjeda na Trgu bana Jelačića i dan kasnije na splitskoj Rivi nisu službeno organizirali prosvjede.

Štoviše, heterogenost među fejsovcima je stalno rasla, a Cvjetni trg i ulice grada Zagreba pretvorile su se u svojevrsni Hyde Park. Šarolikost tog nezadovoljstva vidljiva je po transparentima i uzvicima, a do znatnijeg razmimoilaženja došlo je neki dan pred Zagrebačkom katedralom, kada je došlo do prepirke između onih koji su se htjeli pomoliti i onih koji su uzvikivali ''Popovi lopovi!'' i slične parole.

Ako se prosvjedi nastave, kontrolu nad njima će preuzeti lijeve snage. Prvo, stoga što su iskusnije i vještije ne samo u teoriji nego i o praksi prosvjedovanja i manipuliranja masom. Uostalom, pojedinci iz anarhističkih skupina su još prije koju godinu išli u Grčku, pomagati anarhističkim drugovima, ali i stjecati iskustvo.

Drugo, tzv. desničari se - jer ideološki osviještenih desničara osim Tomislava Sunića, Mladena Schwartza i možda još tri ili četiri čovjeka u Hrvatskoj i nema -  kad god je u Hrvatskoj frka preplaše što će biti s državom te, iako nevoljko, stanu uz HDZ. A Jarnjak i Šeks zadovoljno trljaju ruke.

Osobno držim da će se ovi prosvjedi ipak ispuhati sami od sebe, bez većeg učinka. Jer se i običan svijet, ma što mislio o političkim elitama, boji kaosa. Naročito stoga što velika većina zaposlenih plaću primaju neposredno od države ili, posredno, od tvrtki koje posluju jer su u milosti državnog aparata. To što će se prosvjedi ispuhati, ako se i obistini, ne znači da će time i društvena kriza nestati. Ona će se još produbiti, a društvo će i bez prosvjeda tonuti u sve veće rastrojstvo.

Spasitelj Rohatinski – financijska kriza

U Hrvatskoj svi grcaju u besparici, osim Rohatinskog od HNB-a i domaćih stranih banaka. Kad netko ima u izobilju onoga što drugima nedostaje, onda svi pogled, u kojem se istodobno za primat bore zavist i obožavanje, upiru prema tome koji ima.

Rohatinski je ovih dana napravio još jedan genijalan potez. Smanjenjem stope minimalno potrebnih deviznih potraživanja banaka u odnosu njihove devizne obveze s dosadašnjih 20% na 17%  oslobodio je bankama 6,3 milijarde kuna za kreditiranje projekata u gospodarstvu. Kako u odluci  HNB-a ne može biti navedeno kako će banke oslobođenim novcem raspolagati, akteri su postigli ''džentlmenski dogovor'' da to bude u svrhu kreditiranja prerađivačke industrije i turizma, to jest projekata koji će povećati izvoz i otvoriti nova radna mjesta.

Mediji slave Rohatinskog kao jedinu svijetlu točku u depresiji i sivilu koje je zahvatilo Hrvatsku, narod pobožno čita i sluša, Vlada se, oličena u liku premijerke Kosor, kiselo osmjehuje, a bankari zadovoljno trljaju ruke. Napravljen je dobar posao: Rohatinskom slava i izgledna politička budućnost, a njima lova! Doduše postoji i taj ''džentlmenski dogovor'', ali on, he-he, obvezuje samo džentlmene.

Ekonomist Ljubo Jurčić sumnjičav je prema potezu guvernera HNB-a i ne vjeruje baš bankama: Kredite ne mogu pokriti kapitalom, pa im je guverner smanjio stopu obvezne rezerve koja povećava kreditni potencijal, čime će se smanjiti udjel loših kredita. Više se ovom mjerom spašavaju banke, a onda se to krivo prikazuje kao aktivna politika prema gospodarstvu.

Mene pak brine što u zemlji siromašnih novac opet ide upravo onima koji imaju, bankama, a do onih koji su potrebiti možda tek posredno dođu dobro oglodane ''koske'', kao Lazaru s Gavanova stola. A i to zavisi tek od dobre volje banaka, to jest od ,,džentlmenskog ugovora''. U zemlji gdje izraz džentlmen smatraju finijim izrazom za budalu.

Zastupnikova priča – kriza morala

Nakon što sam na izborima bio izabran u Parlament – priča zastupnik – ponuđeno mi je za potpis i ruku u zraku milijun eura, jahta i stan u glavnom gradu te kurentno namještenje za članove moje obitelji. Odbio sam, ali to ništa nije promijenilo, potpisa i dignutih ruku, evo, već godinama nije uzmanjkalo, štoviše ima ih viška. A ta stvar prisutna je od vrha prema dolje, zamislite koliko ima oblasnih, gradskih i općinskih vijećnika i pomnožite to s odgovarajućim svotama, stanovima, jahtama, namještenjima

Norac, Glavaš, Purda, dr. Bosanac - kriza pravosuđa

U procesu generalu Norcu otkriven je i jedan falsificirani ''dokaz''. Ni policija ni Državno odvjetništvo nisu otkrili tko je autor tog falsifikata, a Norac je osuđen, i to dvaput. Kao što nikad nije otkriveno tko je ubio Levara kad je prestao biti koristan.

U prvostupanjskoj presudi generalu Glavašu nalaze se čudne formulaciji iz kojih se mogu izvući zaključci da su hrvatske snage bile paravojne, a da je samo JNA bila regularna vojska. Tako odluka hrvatskog suda 2009. otvara mogućnost da se i HDZ kao stranka koja je organizirala hrvatske snage smatra krivom za udruženi zločinački pothvat, organiziranje paravojnih snaga i rušenje legalnog jugoslavenskog poretka!

Slučaj branitelja Purde i doktorice Bosanac otkrio je da se Srbija sama, da tako kažem, proglasila nadležnom za sudovanje na području ''bivše Jugoslavije'', to jest svojevrsnim nastavljačem Haaga.

Hrvatska vlast se u tom slučaju ponašala vrlo smušeno i izgledala je bespomoćno, ponavljano je da Purda nije kriv i da će pravda pobijediti. Nije bilo nikakve državničke reakcije.

Kada je uhićen Ganić u Londonu ili Divjak u Beču, Bosanci su nam pokazali kako suverene države reagiraju u takvim situacijama, a bošnjački političar Sulejman Tihić svojim posjetom zatočenom Purdi nam je pokazao kako političari reagiraju kao ljudi na nevolju običnih ljudi. Ja sam se iskreno osjećao posramljenim da nam jedna država pod protektoratom mora pokazivati kako se države ponašaju i kako se brine o svojim građanima.

Na koncu je Vlada, vjerojatno tzv. tihom diplomacijom, uspjela ishoditi Purdino oslobođenje, ali i Srbija svojom akcijom oko Purdina uhićenja i izručenja uspjela mišljenje EU o napretku glede poglavlja o pravosuđu učiniti neodređenim, a ne jasnim, što je otpočetka možda i bio cilj sve te zavrzlame.

Ono što ostaje nejasno jest pitanje što su točno dva državna odvjetništva dosada potpisala i dogovorila da se stvari odvijaju tako da se sve više stječe dojam da je Savo Štrbac hrvatski državni odvjetnik u sjeni, a Vlada reagira mlako ili nikako?

Namjesto zaključka

Četiri dimenzije krize ilustrirane ovim gotovo nasumce odabranim događajima govore o tome da kriza u Hrvatskoj nije samo refleks svjetske krize, nego je riječ o autohtonoj krizi koja, neovisno o oporavku svjetske ekonomije, može nastaviti trajati do potpunog urušavanja institucija i društva u cjelini.

Korijen naše krize nije ni u ekonomiji ni u globalnim procesima, nego u širokom neshvaćanju smisla i uloge države u životu naroda. Tek kad većina hrvatskih građana shvati da je njihova država upravo onaj okvir koji omogućava njima i njihovoj djeci spokojan i prosperitetan život, i da to nema nikakve veze s floskulama o nacionalizmu – stvari se mogu početi mijenjati. Tek kada zemljom budu upravljale elite koje shvaćaju da međunarodna zajednica nije klub filantropa, nego arena u kojoj se sučeljavaju i sudaraju interesi različitih država koje žele za svoje građane izboriti što bolji život – Hrvatska će postati država u pravom smislu te riječi. A bit će i uspješna!

Damir Pešorda / Izravno.com