Njih ispituju. Oni su branitelji. Haag se malo umorio, pa je na pozornici zemlja napadač, odnosno Balkanoslavija. Branili su se od nje, a tko je to vidio! Međunarodna zajednica drukčije je zamislila ishod. Zbog toga će stradati oni koje ima u rukama.

Mislila se osladiti Gotovinom, ali Ameri im pobrkaše račune. Još su toliko načelni da brane svog saveznika, barem neki među njima. E, kad on ne može, onda može i šestorka s druge strane granice, iz Herceg Bosne. Nema veze što je sve nelogično, kao da se to uopće traži. Totalitarizam polako kuca na naša vrata. Danas Gotovina i šestorka iz Herceg bosne, sutra ti i ja jer smo stajali na pogrješnoj strani događaja. Mogli smo to izbjeći da smo htjeli slušati, ali nam se nije dalo. Željeli smo slobodu i priskrbili smo si poteškoće.

Branitelji se opet ne daju. Umorni, bolesni, ranjeni idu u novi boj. Svidjela mi se rečenica jednoga od njih da to nije protiv države, ta ona je njihova i naša, nego protiv vlasti koja ne radi svoj posao. Samo da je još dodao i protiv svih onih koji im pomažu u tome i izjava bi bila cjelovita. Međutim, i bez toga dodatka to se podrazumijeva. Razmišljam samo hoće li hrvatski puk prepoznati ovaj krik i pridružiti se da konačno s vrata skine »voz« koji ide prema Balkanu, regionu i svim tim tragičnim glupostima? Tepajući predsjednik Josipović rekao bi i nama, kao i braniteljima, da se ne bojimo. Kao da je on bio u rovu, a ne za klavirom u toploj sobi i sviruckao, dok su okolo padale granate. Ne razumije on to, kao i neki drugi koji bi uporno roditeljskim stopama iako su bile krive. Sanjaju o bivšim vremenima u kojima je njima bilo lijepo, jer su se odrekli i vjere i domovine i mnogo toga čega se ne odriče. Kako je bilo drugima, ne pitaju se. Nije to »cool«, ne spadaju oni u njihovo društvo maminih i tatinih sinova i kćeri što se se klatarala po okupljalištima za one s dubokim džepovima i poslušnih novim trendovima.

Gledam i slušam o Slobodanu Praljku. Rječito brani svoju ulogu u povijesti Herceg Bosne i hrvatskog puka s obje strane granice. Ipak, nije to bitno. Bitna je njegova izjava da se ne odriče Herceg Bosne ni Franje Tuđmana. Tatini i mamini sinovi zacijelo ga žale zbog toga. Ta mogao je biti jedan od njih. Otac mu je imao velike zasluge za stvaranje, malo je reći, nesretne Jugoslavije. Krvavo je to odradio, u doslovnom smislu te riječi. Međutim, sin je razmišljao svojom glavom i uvidio da su očevi putevi bili teška stranputica. Umjesto slobode svome hrvatskom narodu, donio mu je ropstvo. Pomislili bismo da ga je se odrekao. Ma nije! Odrekao se samo njegovih djela. Imao je snage za to. Ali odrekao se i djela Međunarodne zajednice, njihovih poslušnika i svega onoga što nije na tragu istine o borbi za slobodu hrvatskog naroda. Imao je tek pola sata da im sve to kaže, a oni sate i dane. Ljubiteljima istine draže je tih njegovih pola sata, nego čitavo njihovo vrijeme. Praljak je dokazao, kao i drugi, da su u tim vremenima bili na pravoj strani, i još su uvijek, dok su svi njihovi progonitelji, tužitelji i pomagači na krivoj. To se ne može promijeniti nikakvom uredbom i nikakvom silom, jer je tako.

Što bi bilo da ne bi Herceg Bosne? BiH ne bi bilo, a Hrvatske možda koji komadić. Međunarodna zajednica provela bi svoje namjere i ovom prostoru udijelila zasužnjenje. Ne vjerujem da bi se govorilo o biblijskom egzodusu, kao ovih dana u primjeru Libije. Sredili bi oni to, imaju iskustvo s Bleiburga. Sami su priznali da je kod njih utočište pokušalo naći, tj. na Zapadu, preko pola milijuna ljudi. Ispriječiše se Britanci, vratiše sve prema omiljenom Balkanu te danas iskopavamo kosti ljudi koji su trebali imati svoju djecu, ona opet svoju...

Stavljam zastavu u prozor, slušam vijesti jer sam daleko. Uz branitelje sam ovih dana, a mislim da sam bio i onih. Treba popraviti kuću koja se počele urušavati zbog nebrige uvjetovane služinskom sviješću i strahom od onih koji, što potajno što javno, prijete batinom.

Miljenko Stojić