Godine 2012. pokrenuli smo potpisivanje peticije za gradnju Pelješkog mosta te smo iznijeli u seriji dopisa i tiskovnih konferencija sve temeljne geopolitičke osnove potrebne za izgradnju Pelješkog mosta. Poslije nas, uzimajući naše ime „Udruga Pelješki most“, pojavila se pravno registrirana udruga koja je započela prikupljati novčana sredstva za izgradnju mosta te naposlijetku politički pokret, pa stranka Most, koji osim naziva nisu preuzeli osnovne ideje našeg političkog protesta.

No, najvažnija činjenica jest, da se u posljednje četiri godine posvema izmjenila politička svijest o gradnji Pelješkog mosta te su političke stranke, a dotadašnji žestoki protivnici njegove izgradnje, SDP i HNS, preuzimali naše ideje i teze, ali nažalost nitko nije s žarom prionuo tom prevažnom geostrateškom projektu. Štoviše, u našim medijima i danas se ugošćuje dežurni prometni „stručnjak“ prof. Dadić koji još uvijek zagovara riješenje prolaska kroz Neum. Koliko je to nakaradno i pogrešno uvjerili smo se ovih dana.

Prva teza je da treba osvjestiti hrvatsku javnost kako se gradnjom Pelješkog mosta sprječava: izlazak Erdoganova neoosmanizma – odnosno neoturske imperijalne paradigme na Jadransko more i izgradnje luke na poluotoku Klek te se sprječava utjecaj nove ruske vanjskopolitičke stategije u kojoj bosanski Srbi igraju ulogu trojanskog konja. Ovu tezu bi trebao osvjestiti i sadašnji savjetnik (?!) naše Predsjednice koji je pokojnom predsjedniku Tuđmanu, kao njegov bliski suradnik, podmetnuo na potpisivanje dokument (srećom nikad ratificiran u Saboru), a koji bi omogućio upravo ovakav pogubni scenarij. Isto to zagovarao je Milanović, a radilo se je o ustupanju hrvatskog teritorija „dva kamena“ (otočići kraj Kleka) Bosancima.

Druga teza je kako se ugrožavaju hrvatski nacionalni interesi, prije svega slobodni protok ljudi i roba unutar EU, jer je Dubrovnik i dalje odvojen od ostatka Hrvatske i predstavlja ekstrateritorijalni teritorij EU-a. Ovaj problem je naročito vidljiv ovih dana kada smo svjedoci da naši Branitelji ne mogu sigurno doći u svaki dio svoje Domovine koji su krvavo obranili. Ministar obrane Hrvatske, zemlje EU, i hrvatski generali nakon 26 godina rata u kojemu su časno branili svoju Domovinu moraju strahovati od neosnovanih politčki motiviranih progona iz susjednih zemalja - BiH te Srbije kao agresora i njezinog satelita Dodikove tvorevine u BiH. Nažalost, ni u svojoj Domovini nisu sigurni dok abolirani srpsko-četnički ratni zločinci slobodno šetaju i još participiraju u hrvatskoj vlasti. Stječe se dojam u svijetu da su jedino Hrvati ratni zločinci jer su jedino oni na optuženičkoj klupi u Hrvatskoj i drugdje. Ta teza ne prolazi ni u slikovnicama jer onaj koji se brani najmanje ima priliku raditi zlodjela. Kako je kazao Ivo Josipović, u vezi nedavnih uhićenja naših genarala u Orašju: “Hrvatska se ni pod koju cijenu ne smije profilirati kao zemlja koja štiti ratne zločine“, zaboravlajući pri tome da smo se abolicijom i ne pokretanjuem kaznenih progona srbo-četnika već tako profilirali. A da ne govorimo o zataškavanju partizanskih ratnih zločina.

Treća teza je činjenica, kako se neizgradnjom mosta, odnosno njegovim otezanjem ugrožava geostrateški kontinuitet teritorija NATO-zemalja i otvara mogućnost geostrateškog političkog žarišta.

Četvrta teza je o problemu funkcioniranja shodno programu održivog razvoja hrvatskog juga, jer se i danas s teritorija Županije odvozi komunalni otpad izvan EU-a, a još nije rješeno pitanje deponiranja komunalnog opada na hravtskom državnom području.

Vidljivo je kako se ubrzano provodi geostrateško preslagivanje jugoistočne Europe i Hrvatska postaje rubnim područjem zapadoeuropskog političkog i vojnog sustava. Hitnom izgradnjom mosta očvrsnulo bi se južno krilo s novim komunikacijskim trakom, putem kojeg se unutar granica EU-a mogu prevoziti strateški važne pošiljke i političke delegacije i vojna sredstva. Novoizabrana hrvatska politička vlast, u političkom savezu s Strankom Most mora izgradnju Pelješkog mosta postaviti kao primarni cilj s žurnom relizacijom, putem kojeg bi se oživjela domaća zamrla metalopreađivačka privreda, graditeljska inicijativa i oživio hrvatski jug slobodnim protokom roba, koji bi doveli do smanjenja cijena i u konačnici osnažili pregovarački prag tolerancije Republike Hrvatske s dvojnom i politički košmarnom Bosnom i Hercegovinom, gdje je više nego očito rusko i proosmansko stremljenje eliminiranja Hrvata kao trećeg konstitutivnog naroda, što bi dovelo do ugroze hrvatske strateške pozicije. Konačno je vrijeme da se ostavimo jugonostalgičarskih floskula o bratstvu i jedinstvu i da se naša Vlada ne razbacuje „prijateljstvima“ već isključivo brine o nacionalnim interesima.

Zabrinjavajući je stav grada Dubrovnika koji je svojim političkim koncezusom i političkim predstavnicima posve neaktivan u lobiranju za ovaj projekt, kao i geostrateški samoubilačku aktivnost Županije Dubrovačko-neretvanske koja je suzila stupanj zaštićenosti Malostonskog zaljeva. Prije svega brine i pasivni stav mjesne Crkve koja predvođena s ordinarijem nije prosvjedovala prema pročetničkim crkvenim vlastima u susjednoj Istočnoj Hercegovini, koje financiraju knjige koje provode revidirani memorandum SANU-a. Prije svega, tu se radi o monografiji srpske crkve sv. Mihajla u Stonu, koja je tiskana pred dvije godine materijalnim sredstvima Eparhije Zahumske, a koju predvodi posvetitelj spomenika četničkom vođi draži Mihajloviću u Bileći te novotiskane u izdanju SANU-a trosveščane monografije „Srpsko srednovjekovlje“, koja negira postojanje Hrvata na ovim prostorima.

Posve je razvidno aktivno posezanje velikosrpskog i neoosmanskog političkog vrha na hrvatske prostore i upravo nedjelovanje, odnosno zabrinjava usporeno djelovanje hrvatskih elita bez ikakvog nacionalnog strateškog plana. Ovdje apeliramo na što hitnije djelovanje i aktivno lobiranje u Europi u i svijetu kojem pripadamo. Očito je još mnogima ostao jugoslavenski mentalni sklop, nametnut tijekom većeg dijela XX. stoljeća, a kojeg je hrvatski narod skupo platio.

Stoga, stalno nam se nameće misao kako možda netko ne želi da simbol hrvatske obrane – Dubrovnik i ne bude fizički integriran u hrvatski državni korpus. Most za Pelješac je potreba, prije svega kao europski geostrateški prometni projekt broj jedan i to ovim putem ponovno naglašavamo.

 

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Vinicije Lupis

Dr. sc. Mirna Batistić

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Share
0