Kroz analizu optužnice i presude u predmetu Sefer Halilović izuzetno je dobro vidljiva nedosljednost Haškog suda. Najbolji primjer za to je tvrdnja Suda da Sefer Halilović "nije zapovijedao" operacijom „Neretva 93“ i to "navodnom", za koju tužiteljstvo tvrdi da je postojala i kao dokaz nudi Halilovićevu pismenu zapovijed i druge dokaze, ali sud i unatoč tome "nije siguran".

 

 

372. Naposljetku, Pretresno vijeće zaključuje da tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je Sefer Halilović bilo de jure bilo de facto komandovao navodnom operacijom "Neretva", za koju tužilaštvo tvrdi da je izvedena u Hercegovini u septembru 1993. godine.

http://www.icty.org/x/cases/halilovic/tjug/bcs/051116.pdf

Ovo što stoji u paragrafu 372. presude Seferu Haliloviću ujedno je i siže presude Seferu Haliloviću. On "nije zapovijedao" operacijom i to "navodnom", za koju tužiteljstvo tvrdi da je postojala, ali sud "nije siguran".

Na čelu tog sudskog vijeća bio je kinez Liu Daqun, čovjek za kojeg se mogu čuti tvrdnje da je sudionik urote protiv Hrvata iz BiH. Taj isti Liu Daqun bio je predsjednik raspravnog vijeća u slučaju Naletilić-Martinović gdje je krajnje ekstenzivno tumačio dokumente kako bi Hrvatsku vojsku bez ikakvih dokaza osudio da je u BiH bila "okupacijska sila" te da je Hrvatska bila u međunarodnom sukobu s BiH, odnosno da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Pritom je kršio ne samo osnovna načela prava, već i osnovna načela matematike, fizike i elementarne logike na način da je, prema onom što stoji u dva paragrafa u  djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović  koji se odnosi na međunarodni sukob doslovno napisao da je studeni 1993. bio prije lipnja 1992, na isti način na koji je Claude Jorda i njegovo raspravno vijeće u slučaju Blaškić zaključilo da je rujan 1995. bio prije srpnja 1992. godine. Ili kao što je sudac May bez ikakve reference događaj koji se van svake sumnje dogodilo u svibnju 1995. godine "translatirao" u nenavedeni datum 1991. godine.

Taj isti Liu Daqun je član žalbenog vijeća u predmetu šestorke, i mnogima definitivno nije jasno što čine obrane naših optuženika kad nisu već do sad tražili njegovo izuzeće zbog očite pristranosti, ali i zbog očitog sukoba interesa, jer budući da je taj sudac već dobio odluku u predmetu Naletilić-Martinović o tome da je postojao međunarodni sukob između Hrvatske i BiH, a u svijetlu činjenice su se obrane šestorke žalile na tu tezu, on je u situaciji da ukoliko bi postupio po istini, pravdi i dokazima prema kojima nema govora o međunarodnom sukobu već je riječ o čistom unutarnjem sukobu, on bio u klasičnom sukobu interesa jer bi u time bio prisiljen ići protiv vlastite presude u predmetu Naletilić-Martinović.

 

Na primjer, u paragrafu 370. presude Haliloviću u svezi Halilovićeve zapovjedi od 2. rujna 1993. godine u kojoj on traži da se izvuku neke muslimanske postrojbe iz obrane Sarajeva i pošalju u napad na Mostar, njegovo vijeće kaže slijedeće:

 

"...Pretresno vijeće nadalje podsjeća da komandant 1. korpusa Vahid Karavelić nije postupio u skladu s onim naređenjem koje je Sefer Halilović izdao 2. septembra i kojim traži da se jedinice pošalju 3. septembra, već je - i to tek nakon što je za naređenje Sefera Halilovića dobio potvrdu komandanta Glavnog štaba Rasima Delića - odgodio odlazak jedinica do 6. septembra…"

 

Odnosno, Karavelić nije po zapovjedi Halilovića postupio trećeg nego šestog rujna, i to je kao dokaz da Halilović tu nije imao nikakvog utjecaja??

 

Naravno, zapovijed od 2. rujna, radi se o dokaznom predmetu DP161, govori dovoljno sama po sebi.

 

http://i.solidfiles.net/1b543dfcc0.jpg

 

Kao što i sami vidite, među postrojbama koje Sefer Halilović vadi iz obrane okruženog Sarajeva i šalje u napad na Mostar nalazi se i dio 9. Brdsko-planiske brigade iz Tarčina koja je po svima, pa čak i po sinu Sefera Halilovića, počinila zločinu Grabovici. Tu postrojbu vodio je Ramiz Delalić zvani Ćelo.

 

Kao što možete vidjeti na slijedećem videu negdje oko 32 minute sin Sefera Halilovića kaže da je zapovjedno odgovoran Zulfikar Ališpago, ali ne kaže tko je bio zapovjedno nadređen i samim time odgovoran za postupke Zulfikara Ališpage.

 

 

 

Tu dolazimo na ono što smo već dosta puta spominjali, na tu dvostruku igru sa navodnom smjenom Sefera Halilovića na način da on uopće nije smijenjen. On je bio načelnik generalštaba, on je ostao načelnik generalštaba, ali ipak je smijenjen, jer je Izetbegović uveo funkciju "komandant generalštaba" i na to mjesto je postavio Rasima Delića. To sve piše u prvim rečenicama presude Haliloviću, a za one koji nisu pročitali o širem kontekstu tog događaja ponavljamo poveznicu na tekst profesora Miroslava Tuđmana:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

 

O čemu se ovdje radi? Jedan muslimanski lobi je lobi unitarista koje predvodi tzv. Sandžačka linija kojoj pripadaju i Zulfikar Ališpago, i Sefer Halilović, ali i Ejup Ganić. Na početku velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992.godine, samo rijetki, hrabri i časni Muslimani usudili su se oružjem braniti BiH. Riječ je bila o onim članovima patriotske lige BiH koji nisu bili pod tako snažnim utjecajem Sefera Halilovića, kao što je na primjer Jusuf Juka Prazina, bez kojeg bi Sarajevo palo već 1992. godine. Kad je Juka Prazina vidio što čine ti iz tog sandžačkog lobija s ciljem da zarate s Hrvatima, on se pridružio HVO-u braneći Mostar.

 

Evo njegove izjave iz tog doba:

 

Za one koji ne znaju tko je u biti Ejup Ganić, neka poslušaju što o njemu kaže Muhamed Filipović:

 

Međutim, osim ove struje postoji i ona druga struja, a to je struja koja je pošto poto htjela muslimansku republiku (koja bi u današnjim uvjetima vjerojatno bila kalifat), makar bila i samo u trokutu Zenica-Sarajevo-Tuzla.

 

Što je Jaser Arafat rekao Izetbegoviću?

 

To je struja koju je predvodio Hasan Čengić koji je nakon smjene bez smjene (ovakvo što definitivno može izvesti samo Alija Izetbegović) Sefera Halilovića, preko Rasima Delića kao marionete zapravo upravljao kompletnom muslimanskom ABiH, dodatno je radikalizirajući kojekakvim mudžahedinima i pretvarajući Muslimane iz BiH u radikalne islamske fundamentaliste.

 

U svojoj knjizi "Lukava strategija" na stranici 21. Sefer Halilović prepričava svoj razgovor s Alijom Izetbegovićem nakon povratka s jednog od krugova mirovnih pregovora održanih u Ženevi:

"Kaže meni Alija: Nego, da ti ispričam što mi kaže Jaser (Arafat). Pita me: Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem: Nude, nude, i to dobar komad. I Arafat kaže: Uzmi Alija, i meni su nudili pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi Alija, dok ti nude, jer češ i ti na kraju ostati bez išta." ...

 

"Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek´se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta. Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman."

(Sefer Halilović "Lukava strategija" str. 23)

 

Dalje Halilović tvrdi kako je tad, 1993. godine "došlo do očite promjene politike" i kako se "ide na raspad Bosne". Naprotiv njemu, mi smo već dokazali da se ta politika koju spominje  Halilović nije pojavila 1993. godine, već najkasnije 22. svibnja 1991. godine kad je Alija Izetbegović ponudio Karadžiću „da podijelimo Bosnu“.

 

 

 

Digresija na Josipovićev „konglomerat krivih politika“

 

Predsjednik RH Ivo Josipović, nakon nepravomoćne presude šestorki, izjavio je "kako je on već govorio da je hrvatska politika prema BiH bila ambivalentna“. Dodao je i "kako je tad doživio mnoge napade".

 

Tom izjavom on se referirao na svoj posjet Ahmićima i Križančevu selu 15. travnja 2010. godine. Kad smo već ovdje, a pošto nama ništa ne promiče, morat ćemo malo opaliti po prstima i profesora Ivu Lučića, koji u svojoj polemici s profesorom Ivom Bancem u Večernjem listu gotovo da opravdava politiku Ive Josipovića prema Hrvatima u BiH. A gola istina je da je istu večer tog dana kad je Josipović posjetio Ahmiće i Križančevo selo na HTV-u pod ravnanjem Hloverke Novak Srzić upriličena emisija o toj Josipovićevoj posjeti Ahmićima i Križančevu selu, a na kojoj je gostovao i Lučić koji je tad rekao da Josipovićeve poruke o "konglomeratu krivih politika" i uopće vezivanje pojedinih zločina pojedinih pripadnika HVO-a uz hrvatsku politiku može Hrvatskoj nanijeti štetu jer da je on pratio suđenje u Haagu i da, po  njemu, nema dokaza za UZP, ali da bi teorijama o UZP-u takvo ponašanje i takav stav predsjednika Josipovića mogao dati vjetra u jedra.

 

Stoga, iako podržavamo dobar dio onoga što je profesor Lučić napisao u svom odgovoru profesoru Bancu u Večernjem listu, ali to da je "Josipovićeva politika prema BiH daleko prihvatljivija od Bančeve i Mesićeve“ ne možemo podržati iako Ivo Lučić kao argument navodi nedavni posjet Ive Josipovića Grabovici gdje je ovaj odao počast nevinim žrtvama, jer mi to smatramo njegovim običnim predizbornim igrokazom.

 

Da mu je stalo do žrtava Grabovice došao bi godinu dana ili dvije godine dana ranije, a ne sad, tri-četiri mjeseca pred izbore. Osim toga, nakon one epizode s "konglomeratom krivih politika" iz 2010. godine, Josipović je išao braniti tu tezu na način da je izrekao još jednu, tešku laž, koja ni po čemu ne odudara od Mesićeve politike, a to je bila ona kad je rekao za hrvatsku politiku "da je ta politika išta vrijedila broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen“.

>>Josipović: Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen

 

 

Dakle, nisu krivi ni velikosrpska agresija, ni muslimanski napad na HVO, ni etničko čišćenje koje su nad Hrvatima sproveli kako Srbi tako i Muslimani, nego je kriva hrvatska politika koja je poduprla osnivanje Herceg-Bosne i HVO-a, i to je ono što Josipović misli i rekao je tada, a sad se u ovo predizborno vrijeme sigurno ne bi usudio ponoviti.

 

Ovu digresiju i spuštanje na teren dnevne politike završit ćemo jednom tezom gdje ćemo reći kako u usporedbi s Josipovićem ili Mesićem, puno više kredita dajemo premijeru Milanoviću i to iz najmanje dva razloga.

 

Prvog se još svježe sjećate, kad su "gladni i nezaposleni" izašli na ulice Sarajeva, Zenice, Tuzle itd, i nisu tako gladni i nezaposleni tražili kruha i rada, nego su tražili ukidanje županija (čitaj, potpunu unitarizaciju Federacije BiH), a usput su u Mostaru zapalili sjedište HDZ-a što je hrvatski narod s pravom doživio kao napad na sebe. Tada je premijer Milanović došao izraziti potporu Hrvatima u Mostaru što je našim ljudima tamo puno značilo, a to je ponukalo unitarističku ekstremisticu Jasmilu Žbanić da ga napadne kočijaškim rječnikom.

 

Druga, za nas osobno puno bitnija stvar je njegov komentar na nepravomoćnu presudu šestorci u kojoj je odbacio tezu o UZP-u i rekao kako to nije baš tako, kako je Hrvatska dosta pomagala BiH, odnosno, u svakom slučaju, postupio je ispravnije od notornog Ive Josipovića.

 

Sad se s ove dnevno-političke digresije vratimo na temu, a to je, po Josipoviću "ambivalentna politika hrvatskog vodstva prema BiH". Mi tvrdimo, a zovemo i Ivu Josipovića na sučeljavanje argumentima (može komotno povesti Mesića i Banca sa sobom) da takvo što ne postoji. Hrvatska politika, utjelovljena u politici doktora Franje Tuđmana je najdosljednija moguća politika koju je bilo koja od strana (ne samo Srbi i Muslimani, već i međunarodna zajednica) vodila u odnosu na BiH.

 

Dosljedna Tuđmanova politika prema BiH

 

Hrvatska je od prvog dana čvrsto stajala na načelu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta. Dakle, Hrvatska podupire načelo nepovredivosti granica, ali to načelo ima jednu iznimku koja glasi "osim ukoliko međunarodna zajednica ne odluči drugačije".

 

To je odlično spoznao sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju u nepravomoćnoj presudi hercegbosanskoj šestorci, gdje je napisao kako je Tuđman bio svjestan da je međunarodna zajednica ta koja kroji sudbinu ovog prostora i da je Hrvatska za takvo što premala, preslaba i bez utjecaja u MZ.

 

Dakle, Hrvatska nije vodila "ambivalentu" kako kaže Josipović odnosno "dvostruku" politiku kako kaže Mesić, već je nastojala biti spremna i na drugačiji scenarij ukoliko MZ odluči da se ide na raspad BiH. Do tog trenutka Hrvatska bi podupirala, kao što je podupirala, nezavisnost BiH, (referendum, glasanje zastupnika HDZ-a BiH u parlamentu BiH, diplomatsko priznanje BiH, postavljanje prvog veleposlanika u BiH, doktora Zdravka Sančevića itd). Ali je u toj i takvoj BiH tražila ravnopravan položaj za Hrvate i složila se s Izetbegovićevom idejom o unutarnjem ustrojstvu  BiH od 22. svibnja 1991. a koju je ovaj vjerojatno predložio i na splitskom sastanku s Tuđmanom i Miloševićem 12. lipnja 1991. a što je kasnije pretočeno u Cutilleirov plan koji su potpisali predstavnici sva tri naroda u BiH, s tim da je Izetbegović kasnije povukao svoj potpis, čime je Srbima pružio političko opravdanje da krenu u otvorenu agresiju na BiH.

>>Haške konstrukcije Paddya Ashdowna

 

Politika predsjednika Tuđmana bila je da se kod razgraničenja konstitutivnih jedinica u BiH, ili alternativno u slučaju raspada BiH (ako MZ tako odluči) krene od sporazuma Cvetković-Maček kao polazišne točke u pregovorima. Taj stav postat će magnum crimen hrvatske politike prema BiH, iako u tom stavu nema ama baš ničeg kriminalnog.

 

Da je u međunarodnoj zajednici postojala snažna struja koja je zagovarala raspad BiH dokaza je bezbroj. Mi  ćemo ovdje navesti  tek jedan primjer jer se moramo čim prije vratiti na glavnu temu ove bilješke.

 

U svojoj knjizi "Balkanska odiseja" Dawid Owen jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije piše:

 

Moja druga opcija bila je ponovo otvoriti pitanje nacionalnih granica u bivšoj jugoslaviji, prešutno priznajući da je priznanje Bosne (i Owen ne navodi puno i pravo ime države op.a.) bilo pogrešno. Trebali smo potvrditi granice Slovenije i Makedonije i onda se nagoditi s Bosnom, Hrvatskom i Srbijom...
Opciju prekrajanja granica nazvao sam "rješenjem kojem nitko ne želi izgovoriti ime"

 

(Owen, Balkanska odiseja stranica 220)

U istoj knjizi Owen tvrdi i slijedeće:

 

Jednako je teško zamisliti da bi se jugoslavija mogla mirno raspasti na šest nezavisnih republika unutar njihovih sadašnjih granica. I Srbija i srpski elementi u federalnoj upravi , a isto tako i JNA, jasno su dali do znanja da se neće nikada pomiriti s nastankon nezavisne Hrvatske s 11 posto Srba unutar njenih granica. (Owen, isto, stranica 67)

Prvi citat, sa stranice 220. jasno govori da je riječ o vremenu koje se događa nakon priznanja Bosne i Hercegovine, ili kako je Owen naziva "Bosne".
Drugi citat, sa stranice 67. odnosi se na dokument kojeg je Owen objavio na stranici 66, a radi se o dokumentu prijedloga Nizozemske od 13. srpnja 1991. godine, a koja je tada bila država-predsjedateljica EZ (Europska zajednica, preteča Europske unije) u kojem oni traže razmatranje mogućnosti promjena granica republika bivše države.

 

Dakle, završimo sa zaključkom: NE POSTOJI DVOSTRUKA HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH!!

 

Pentadivergentna politika Alije Izetbegovića

 

Ali zato kao što vidimo postoji itekako dvostruka politika Alije Izetbegovića prema BiH. Jedna je ona unitaristička, kakva stoji i u načelima "islamske deklaracije" prema kojoj su "Muslimani temeljni narod u BiH" odnosno koja je debelo protuustavna a koju i dan danas jednakim žarom pronosi Sefer Halilović.

 

Druga je ona pragmatična, o stvarnju kalifata Bošnjakistana u kako reče Karadžić, "dolini rijeke Bosne koja je Izetbegoviću potrebna za taj arapski svijet". Uostalom, u sporazumu Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. spominje se opcija raspada BiH, gdje stoji da u slučaju raspada BiH sva prava BiH, uključujući i članstvo u UN-u prelaze na republiku s muslimanskom većinom.

 

Pojasnimo još malo kako bi vidjeli kako stvari stoje. Najžešći zagovornik unitarističke politike među BiH političarima je Haris Silajdžić. Najžešći zagovornik bošnjačkog kalifata je Hasan Čengić. Alija Izetbegović i Ejup Ganić ovisno o tome na koju nogu su ustali balansiraju između ove dvije politike. S tim da je Alija od početka najprije zagovarao politiku opstanka Jugoslavije, pa politiku asimetrične jugoslavenske federacije, pa politiku ostanka BiH u krnjoj Jugoslaviji, tako da parafrazrirajući Josipovića možemo reći da je Iztebegovićeva politika bila najmanje kvadrivalentna, a po nama i pentadivergentna, odnosno najmanje 4 a najviše 5 različitih politika. No kad je izbio sukob između Hrvata i Muslimana ove 2-3 politike koje možemo skupno nazvati projugoslavenskim su već bile ad acta, i ostale su ove dvije politike, unitarizam i  politika podjele BiH.

 

S vojnog dakle gledišta, Sefer Halilović je bio oličenje unitarne a Rasim Delić oličenje ove druge kalifatske politike, stvaranja islamske državice koja bi nastala podjelom BiH.

 

Na taj način je Alija Izetbegović, kad je 8. Lipnja 1993. godine prilikom napada na Travnik smijenio bez smjene  Sefera Halilovića i na njegovo mjesto stavio Rasima Delića, ustvari proizveo takav „džumbus“ u kojem se više nije znalo tko pije a tko plaća, i to je jedna stvar koja je mogla zbuniti haške istražitelje, a time nas navesti na zaključak da se haški istražitelji nisu snašli i da su zato optužili Sefera Halilovića za zločine u sklopu operacije "Neretva 93" a trebali su optužiti Delića, dok su Delića optužili za zločine u Bikošima/Malinama gdje je streljano najmanje 31 hrvatski ratni zarobljenik i civil, a koje se dogodilo, pazite sad ovo, istog tog 8. lipnja kad je Delić stupio na novouspostavljenu dužnost komandatna glavnog štaba A BiH.

 

Haški sud je u presudi Rasimu Deliću u paragrafima 354. i 355. zaključio da Delić nije imao efektivnu kontrolu nad mudžahedinima koji su strijeljali hrvatske civile i ratne zarobljenike pozvavši se na paragraf 353. u kojem stoji, pazite sad ovo:

 

 

353. Iz dokaza se vidi da su ubistva u Bikošima izvršena negdje u popodnevnim časovima 8. juna 1993.  Dokazi takođe pokazuju da je istog dana, ali negdje poslije 14:00 časova, Predsjedništvo RBiH izabralo Rasima Delića za komandanta Glavnog štaba ABiH. Međutim, Rasim Delić je dužnost na tom položaju preuzeo tek negdje u periodu od 19:00 do 21:00 časova, kada je ta odluka saopštena grupi viših oficira ABiH.

 

Tko sad nama može tvrditi da haško tužiteljstvo sve ovo nije znalo prije nego što je podiglo optužnice protiv Rasima Delića i Sefera Halilovića?

 

Zašto haško tužiteljstvo nije podiglo optužnicu protiv Sefera Halilovića za zločine u Orlištu i Trusini koji su se dogodili u ožujku/travnju 1993. a  koje su počinile postrojbe Zulfikara Ališpage-Zuke koji je tad izvan svake sumnje bio izravno podređen Seferu Haliloviću? Jer postoji neoboriv dokaz da je Sefer Halilović isti dan kad je počinjen pokolj u Trusini znao za taj pokolj i da je o tome isti dan razgovarao s Ališpagom:

 

Činjenica je da Ališpago ovdje laže Halilovića kad kaže da su svi koji su ubijeni imali oružje. Mi još možemo shvatiti da je Halilović taj dan progutao tu laž, ali kad je već narednih dana postalo jasno da je tamo ubijeno najmanje 22 ljudi od kojih su 18 bili civili a tek četvorica pripadnici HVO-a koji su položili oružje i time postali ratni zarobljenici koje međunarodno ratno i humanitarno pravo tretira kao civile, Halilović nije učinio ništa da se počinitelji kazne kako ne bi opet došlo do tih i sličnih takvih zločina.

 

To vam je standard na haškom sudu po kojem netko može biti proglašen krivim po zapovjednoj odgovornosti po članku 7(3) statuta i mi jednostavno ne vidimo kako bi, uz svu očitu pristranost i takvih sudaca kao što je Liu Daqun, Halilović mogao biti proglašen nevinim. Jer on je do 8. lipnja kad je smijenjen imao vremena gotovo dva mjeseca za pokretanje istrage protiv Ališpage, ali nije učinio ništa, da bi mi sad gledali na televiziji kako Halilovićev sin optužuje Ališpagu da je zapovjedno kriv za zločine u Uzdolu i Grabovici.

 

Osim toga, Liu Daqun i njegovo vijeće olako su shvatili ulogu Sefera Halilovića i operaciji "Neretva 93" koju oni u svom zaključku navedenom na početku ovog teksta nazivaju "navodnom" te da "tužiteljstvo tvrdi da se dogodila".

 

Na primjer, u paragrafu 268. Presude Haliloviću u prvoj rečenici stoji: Pretresnom vijeću je predočena karta pod nazivom „Operacija Neretva“.

 

Evo tog zemljovida:

 

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Exhibit/Indexable/IT-01-48/ACE34669R0000137433.jpg

 

Kao što i sami vidite, u donjem desnom kutu stoji potpis Sefera Halilovića.

Iskaz Selme Cikotića

 

Zatim, imamo iskaz Selme Cikotića koji tvrdi da je dana 5. rujna 1993. sudjelovao na sastanku u Dobrom Polju kojem su nazočili Sefer Halilović, Zićro Suljević, Vehbija Karić, Rifat Bilajac, Selmo Cikotić, Salko Gušić Enes Kovačević, Haso Hakalović, Enver Buza i Enver Zejnilagić, te da je sastanak vodio Sefer Halilović. (Halilović, Paragaraf  264.).

 

 

Dalje, u paragrafu 265. Cikotić tvrdi kako je taj sastanak održan s ciljem podjele konkretnih zadaća postrojbama u operaciji. U istom paragrafu Cikotić svjedoči kako je "vezano uz tu operaciju dobio naređenje direktno od Halilovića". Zatim je Cikotić dodao kako je Halilović izdavao zapovjedi 6, korpusu, a sve to potvrđuje i Salko Gušić.

 

Zatim, kako smo već gore naveli, u paragrafu 370. stoji kako zap. 1. Korpusa Vahid Karavelić nije postupio po zapovjedi Sefera Halilovića od 2. rujna koju smo vam pokazali 3. rujna , već da je to učinio tek kasnije 6. rujna i to zato jer je odnosno tek kad je tu Halilovićevu zapovijed potvrdio Delić.

 

Međutim, u istoj toj presudi u paragrafu 252, stoji kako je Karavelić spustio tu Haliovićevu zapovijed Ramizu Delaliću Ćeli 4. rujna zapovjedivši mu da „oformi grupu od 50 ljudi i pošalje ih u Bradinu“.

 

Naravno, dostupan je i taj dokument:

http://i.solidfiles.net/6a94847f01.jpg

 

U toj zapovjedi koju komandant prvog korpusa šalje, zanimljivo, zamjeniku zapovjednika a ne zapovjedniku 9. brdske brigade jasno piše "... na temelju pismenog naređenja načelnika štaba vrhovne komande" odnosno Sefera Halilovića daju se zadaće onako kako je navedeno u zapovjedi, a to je da ti dijelovi 9. i 10. brdske brigade krenu istu večer u 18:30 sati.

 

Objašnjenje zašto oni nisu krenuli kad im je zapovjeđeno je vrlo prozaično, i nema nikakve veze s onim što stoji u paragrafu 370. u kojem se sugerira kako Halilovićeva zapovijed nije izvršena jer nije bilo potvrde od strane Delića čime Daqun i njegovo vijeće žele sugerirati kako su Halilovićeve zapovjedi bile „mrtvo slovo na papiru“ a što onda oni smatraju dokazom da Sefer Halilović nije zapovijedao tom operacijom.

 

I to objašnjenje nudi sam Karavelić, a navodi se u paragrafu 254. gdje se citira dio iskaza iz Karavelićevog svjedočenja koji je rekao da oni nisu krenuli 4. rujna zbog – lošeg vremena!!?? Onda je on petog javio Haliloviću da nisu krenuli zbog lošeg vremena i da su Delalić Ćelo i Mušan Topalović predložili da se to odgodi za 24 sata. I tako su krenuli 6.-og. Dakle, po Halilovićevoj zapovjedi.

 

Osim ovoga, u presudi se navodi i kako je tužiteljstvo dovelo cijelu hrpu vojnika koji su svjedočili da su oni smatrali Halilovića zapovjednikom te operacije. Međutim, sud to nije uvažio navevši kako to što se radi o nečijem doživljaju nekoga ne mora značiti da je taj netko imao i formalno zapovjedništvo a samim time i efektivnu kontrolu nad operacijom.

 

Možemo mi ovo još nabrajati ali nećemo. Nego ćemo se podsjetiti malo slučaja Darija Kordića

 

Usporedba s predmetom Kordić

 

Zamislite Daria Kordića u ovakvoj situaciji, da imate protiv njega ovakve dokaze, njegove pismene zapovjedi u kojima on naređuje pokrete postrojbi koje će kasnije sudjelovati u zločinu, zatim kartu operacije na kojoj je njegov potpis, pa činjenicu da on održava sastanke s podređenima na kojima izdaje zapovjedi,  zatim činjenicu da ljudi koji su ispod njega u zapovjednom lancu spuštaju njegove zapovjedi, i iskaze mnogobrojnih vojnika koji tvrde kako je za njih glavni autoritet na terenu bio Kordić kao što su u ovom slučaju govorili za Sefera?

>>Dario Kordić za HRsvijet: Niti sam general, niti sam zapovijedao, niti sam ubijao…!

 

Zamislite sad da na sve ovo što smo ovdje iznijeli, a ima još dosta stoga što zbog ograničenosti prostora ne možemo iznijeti, dodamo još i ovu priču s ovim dokumentom kojeg je navodno gospodin Drežnjak dostavio medijima i političarima a kojeg sud nije htio uzeti u razmatranje:

 

>>Direktiva Sefera Halilovića: Očistiti prostor od sumnjivih osoba

 

To zbrojite sami. Što se nas tiče, mi još nismo završili s komunističkim sucem iz komunističkog režima, neokomunističkim aparatčikom Liu Daqunom. I to nećemo učiniti u ovoj bilješci, ali kad završimo s njim, njegova pristranost će biti vidljivija s mjeseca nego kineski zid.

 

Još samo dvije stvari koje moramo povezati s ovom temom a koje se u jednakoj mjeri odnose na naše ranije bilješke.

 

Prva se odnosi na činjenicu sadržanu u ovoj poveznici:

 

Dakle, Muslimani su napali Hrvate kod Konjica i natjerali ih da spas moraju potražiti u bijegu prema Srbima. Srbi su ih čak i liječili i bolnici u Nevesinju. Naravno, ne treba ni spominjati da su za to liječenje uredno uručili račun Hrvatima koji su ih morali isplatiti, naravno, ne u novcu nego u nafti.

 

Primjeri neviđene drskosti

 

I tu Halilović optužuje generala Milivoja Petkovića za suradnju sa Srbima i vidite kako je Petković, koji je inače dosta miran čovjek planuo da takvu drskost. A to je ista ona drskost kojom je Alija Izetrbegović napao predsjednika Tuđmana na onom sastanku u noći s 10. na 11. lipnja 1993 nakon muslimanskog napada na Travnik u situaciji opisanoj u ovoj bilješci:

 

>>Suradnja Hrvata sa Srbima i demistifikacija priča o ratnoj trgovini naftom

 

Dakle, to je uigrana shema, modus operandi njihove neviđene drskosti da najprije napadnu Hrvate kojima je jedini izlaz krenuti prema Srbima, a onda ih optužiti da surađuju sa Srbima.

 

I druga stvar: vidimo da je Sefer Halilović izvlačio postrojbe iz obrane Sarajeva i slao ih u napad na Mostar. To se događa u vrijeme dok čitava jedna brigada HVO-a brani Sarajevo. Riječ je o brigadi "Kralj Tvrtko". Prisjetite se početka muslimansko-hrvatskog građanskog rata u siječnju 1993. i događaja kad je ministar obrane BiH Božo Rajić izdao zapovijed o pretpočinjavanju postrojbi ABiH HVO u provincijama koje su po Vance-Owen planu pripale Hrvatima a isto tako pretpočinjavanju postrojbi HVO-a u onim provincijama koje su po Vance-Owen planu pripale Muslimanima.

>>Sefer Halilović – nekadašnji suradnik KOS-a i snažan vjetar u leđa velikosrpskoj separatističkoj politici

 

Sjećate se i toga da su Muslimani to prozvali ultimatumom i da su odbili provesti tu zapovijed u provincijama koje su pripale Hrvatima već su umjesto toga počeli rat. E vidite, u onim provincijama koje su pripale Muslimanima ne samo da su proveli to i pretpočinili postrojbe HVO-a svom zapovijedanju, kao na primjer u Tuzli, nego su to učinili i u distriktu Sarajevo (prema Vance-Owen planu) s brigadom Kralj Tvrtko. I ne samo to. Na kraju su im zabranili da nose ime i oznake HVO-a već su ih na silu preimenovali u "Hrvatsku brigadu Armije BiH Kralj Tvrtko".

 

Time su naknadno falsificirali povijest po kojoj ispada da HVO nije branio Sarajevo, nego da je to činila isključivo Armija BiH a koja da je bila "multinacionalna, što pokazuje da se u njenom sastavu borila čitava jedna hrvatska brigada". Taj proces pretvaranja brigade HVO-a u brigadu Armije BiH počeo je upravo slomom "operacije Neretva", gdje je predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban odmah poslao prosvjedno pismo tadašnjem zapovjedniku UNPROFOR-a za BiH generalu Francoisu Briquemontu:

http://i.solidfiles.net/67eb9517cd.jpg

Na koncu, mi smo vam izlistali javno dostupne činjenice, a budući da nas optužuju za pristranost, vi zaključke izvlačite sami.

 

M.I / Šestorka HercegBosne