Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, ljevica je u medije vrlo uspješno plasirala tezu o međusobnoj netrpeljivosti Josipovića i Milanovića. Javnost se neko vrijeme zabavljala predizbornim križaljkama i mogućnošću Josipovićevog puča u SDP-u.

Paralelno je od Josipovića puštena nakaradna konstrukcija o nelegitimnosti Kolindinog izbora, Sandra Petrović Jakovina ispala je žrtveni jarac. Iako je poznato da se Josipović i Milanović baš i nemaju, ova dvojica ideologa razvaline u izbornoj noći sklopili su đavolski pakt.

Mediji su objavili kako su se Milanović i Josipović sastali u četiri oka par dana nakon izbora. Međutim, dogovor je pao već u izbornoj noći. Po onoj staroj, neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj, Milanović i Josipović sklapaju dogovor. Po tom dogovoru Josipović se neće petljati u unutarnje stvari SDP-a i ostaviti će Milanovića na miru. Barem do izbora. Kao protuuslugu, Milanović će pomoći Josipoviću u prikrivanju arhive i dokumenata koji jasno pokazuju da je Josipović u svom mandatu prema državi čiji je bio predsjednik djelovao neprijateljski, šurujući „i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti“ kako je lijepo jednom rekao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Kada prvi plan o nelegitimnosti izbora nije prošao, prešlo se na plan B. Milanović ekspresno (kad bi barem tom brzinom on i njegova Vlada rješavala probleme hrvatskog naroda) izabranoj predsjednici zakonskom uredbom stavlja na raspolaganje vilu u Visokoj, istodobno joj oduzimajući sve rezidencijalne objekte u kojima poglavar države još uvijek stoluje. Tom ekspresnom odlukom Milanović želi ispoštovati dogovor s Josipovićem.

Lijevo – liberalni mediji u glas su napali predsjednicu kako je u kampanji obećavala preseljenje u Visoku a sad to tobože ne želi. Kolinda Grabar Kitarović u kampanji je jasno rekla kako želi smanjiti troškove ureda i preseliti ga s Pantovčaka, ali tek kad se napravi sigurnosna procjena možebitnih lokacija, uključujući i Visoku.

Niti jedan medij osim Maxportala nije objavio kako je Josipović pod okriljem noći već prvog dana poslije gubitka izbora sa Pantovčaka počeo iznositi velike količine dokumenata. Postojala je osnovana sumnja kako predsjednik na odlasku želi skloniti sve kompromitirajuće materijale koji ga mogu staviti u nezgodan položaj. Brzopotezna odluka Vlade te je sumnje stavila u realni kontekst.

Pitanjem ZAMP-a bavi se DORH. Potencijalne kriminalne radnje predsjednika na odlasku stavit ćemo na dušu organima gonjenja i pravosuđu. Međutim, s pravom se možemo zapitati što krije politički kriminal bivšeg predsjednika Josipovića i njegovog prethodnika Stipe Mesića? Ako je sam Cvetičanin, bivši veleposlanik Republike Srbije u Zagrebu, u svojoj knjizi potencirao famozne „hrestomatije“, možemo li zamisliti kakvih sve „hrestomatija“ ima na Pantovčaku iz vremena Mesića i Josipovića?

Nisu li i Mesić i Josipović podjednako stvarali pravni i politički okvir za „Region“, podgrijavajući tezu o jednakoj odgovornosti za rat i minorizirajući razarajuće djelovanje velikosrpske politike? Nije li Mesić u svom mandatu lopatama častio Haaški tribunal dokumentima iz Tuđmanova vremena, nastojeći oblatiti čovjeka iz čije sjene nikada neće izaći? Nije li Josipović u prijateljskim odnosima s Borisom Tadićem bodrio hrvatsku javnost kako bi trebalo odustati od međusobne tužbe za genocid? Odgovori na ta pitanja i na mnoga druga leže u arhivi s Pantovčaka.

Sva uglađenost i finoća bivšeg predsjednika Josipovića prema novoizabranoj predsjednici pada u vodu. U isto vrijeme dok joj je čestitao i pravio se kako mu je jedino na umu ostaviti joj sređen ured, Ivo Josipović u paktu s Milanovićem odlučio je potpuno narušiti ustavno pravni poredak države i tako napraviti pravni i politički deficit. Nova predsjednica ne samo da je ostala bez ureda, nego joj se na ovaj način onemogućava da bude upoznata sa svim vitalnim informacijama od značaja za Republiku Hrvatsku. Šum u nedostatku komunikacije i pomanjkanju informacija, mogao bi Državu Hrvatsku ostaviti i bez nadzora nad tajnim službama, u koje je Josipović u međuvremenu uhljebio svoje kadrove, a to može značiti ograničeni suverenitet i izlaganje Hrvatske potencijalnom bezakonju.

Situaciju koju su uzajamnim dogovorom o nenapadanju stvorili Milanović i Josipović pod hitno bi trebao raspetljati Ustavni sud i DORH. Ako se pokaže da je spomenuti dvojac imao namjeru sakriti vrlo bitne dokumente i spriječiti time predsjednicu u obavljanju svoje ustavne dužnosti, odgovorne institucije u državi moraju poduzeti korake u obrani tih istih institucija.

Jer Hrvatska država nije ničija privatna prčija, a ponajmanje Milanovićeva i Josipovićeva. Neustavno i kriminalno djelovanje vlasti direktni je atak na nacionalnu sigurnost, a oni koji su prijetnja nacionalnoj sigurnosti, pa makar to bila i loša vlast, moraju silom zakona najprije sići s vlasti, a onda biti i procesuirani. Peta kolona mora konačno shvatiti da njihovo bezakonje ne može biti iznad Ustava i same Države Hrvatske.

 

Tomislav Stipić