Izvješće o poslovanju, koje je za 2019. objavilo najveće srbijansko poduzeće za trgovinu naoružanjem i vojnom opremom Jugoimport SDPR, otkrilo je pomno čuvanu tajnu – Srbija je od Kine kupila dalekometni sustav protuzračne opreme FK-3. Srbijanski tisak potom otkriva kako su razgovori između najviših dužnosnika dviju zemalja o nabavi ovog sustava vođeni još 2018. prilikom posjeta srbijanskog predsjednika Vučića Kini. Tom prilikom Vučić je, u društvu svojih kineskih domaćina,  posjetio proizvođača ovih protuzračnih sustava, a konačan epilog posjete ugovor je za tri baterije ovog protuzračnog sustava.

Time je Srbija postala prvi strani kupac sustava FK-3. Sam sustav kineski je pokušaj kopije prvih verzija ruskog sustava S 300 koje su ranih 90-ih godina prošlog stoljeća uvozili iz Rusije. Što se tiče same Srbije, prema riječima vojnog analitičara i komentatora Jana Ivanjeka, ova nabava definitivno mijenja odnos snaga u regiji. Posljednjom nabavom, prema Ivanjeku, Srbija je definitivno preuzela prvenstvo u sektoru lovačke avijacije i protuzračne obrane u susjedstvu. Osim sustava FK-3, iz Kine su u Srbiju nedavno stigle i bespilotne letjelice CH-92A, njih ukupno 6, od kojih su neke sposobne nositi dalekometne rakete i laserski navođene bombe. Uz prethodno realiziranu nabavu i modernizaciju zrakoplova Mig 29 iz Rusije i Bjelorusije te sustava Pancir S1 iz Rusije, kupovinu PZO sustava Mistral 3 iz Francuske i najavljenu nabavu novih trenažno–borbenih zrakoplova, službeni Zagreb zaista bi se trebao zapitati jesu li prespavali posljednjih nekoliko godina.

Poligon za bojište

Prema Ivanjeku, najnovije nabave od strane Srbije mogu biti za Hrvatsku samo dobra vijest. Odnosno, nakon posljednjih vojnih nabava od strane Srbije teško će u Hrvatskoj ikome pasti napamet potpuno odustati od nabave novih zrakoplova. Političar koji bi donio odluku o odustajanju od nabave novih zrakoplova ujedno bi najavio i svoje političko samoubojstvo. Jer, iako današnja Srbija u vojnom smislu nema kapaciteta kako bi predstavljala egzistencijalnu prijetnju Hrvatskoj, zapaljiva retorika čelnih ljudi Srbije prema Hrvatskoj na dnevnoj bazi ne ostavlja puno prostora za kompromise i kolebljive stavove.

Iako Srbija naglašava kako zbog prirode svoje vojne neutralnosti i okruženosti članicama NATO saveza mora voditi računa o borbenoj spremnosti svoje vojske i njenoj modernizaciji, posljednjih godina ta proklamirana neutralnost sve više ustupa mjesto tješnjem savezu s osovinom Moskva – Peking. Matematički i strateški, promatrajući posljednje nabave vojske Srbije, moglo bi se zaključiti kako netko u slučaju rata od Srbije na jugoistoku Europe želi stvoriti ono što je Kalinjingradska oblast na Baltiku. U slučaju rata, ruske trupe iz Kalinjingradske oblasti trebaju odsjeći baltičke države, povezati se s matičnim snagama na ruskom tlu i služiti kao prethodnica udara na Poljsku.

U planovima vojnih planera Moskve i Pekinga Srbija je očito dobila zadatak prodora prema Jadranskom moru i odsijecanja jugoistočnog krila NATO-a od ostataka saveza te uvođenja ruskih trupa kroz ovaj prolaz sve do Jadrana. Sadašnji su kapaciteti Srbije za takvu opasnu igru neznatni. Ona nema ni materijalnih ni ljudskih kapaciteta u ovom trenutku za takav poduhvat. Međutim, intenzitet nabava, ali i neki drugi podaci o prisutnosti ruskih i kineskih vojnih stručnjaka na području Srbije, sugeriraju kako se ozbiljno radi na „omekšavanju” jugoistočnog i južnog krila NATO-a.

Ofenzivno oružje

Domet nabavljenih PZO sustava FK-3 iz Kine je 100 kilometara po daljini i 27 po visini. Neke verzije ovog sustava, poput HQ -12, imaju domet od 170 kilometara. Pored ovog sustava za koji je potvrđeno kako je ugovoren, davna želja srbijanskih vojnih planera su ruski sustavi S 300 i S 400. Na prošlogodišnjoj vojnoj vježbi Slavenski štit 2019, sustav S 400 imao je prvo inozemno predstavljanje izuzmemo li njegovu uporabu u obrani ruskih baza u Siriji.

Vježba Slavenski štit 2019 održavala se na vojnim poligonima u Srbiji, a za ovu su prigodu specijalno u Srbiju stigli sustavi Pancir S1 i S 400. Javnost je nakon vježbe obavještena kako su baterije sustava Pancir S1 ostale u Srbiji jer su ranije ugovorene i plaćene. Međutim, postoje i brojne spekulacije o tome kako je u Srbiji ostao i sustav S 400 te kako se o njemu brinu ruske posade. Ukoliko je ova informacija točna, onda je to prvorazredno sigurnosno pitanje za najviše instance NATO-a. Jer, kako je to zorno prikazano prilikom vježbe Slavenski štit 2019, sustav S 400 „zaključava” zračni prostor u radijusu od 400 kilometara i ne može mu promaknuti nijedan cilj.

Prevedeno, Rusi bi s ovim sustavom u Srbiji praktički paralizirali NATO kapacitete na jugoistoku Europe. Ma koliko NATO bio nadmoćan u lovačkoj avijaciji, niti jedan zračni cilj u radijusu od 400 kilometara ne bi mogao biti siguran. Dio analitičara smatra kako će u budućnosti čelnici Rusije i Srbije pažljivo izabrati trenutak vodeći se stanjem na međunarodnoj pozornici kako bi javnost upoznali s činjenicom kako je ovaj sustav raspoređen i operativan na tlu Srbije. De facto S 400 je ofenzivno, a ne obrambeno oružje jer penetrira duboko u zračni prostor drugih država i osigurava prevlast zrakoplovstvu države koja ga posjeduje. Ukoliko je ovaj transfer organiziran i realiziran kroz zračni prostor država NATO saveza, onda je to prvorazredan skandal i propust NATO sigurnosnih službi.

Također, u budućnosti bi NATO itekako trebao povesti računa o tome što Rusija i Kina prebacuju u Srbiju kroz njegov zračni prostor. Nakon što su prebacili tehnička sredstva, slijedi prebacivanje odgovarajućih jedinica kako bi se formirale potrebne udarne grupe za moguću uporabu u slučaju ratnih okolnosti. Na ovaj način pod okriljem vojne neutralnosti i partnerskih vojnih vježbi osovina Moskva – Peking od Srbije rade najmilitariziraniju regiju u Europi nakon Kalinjingradske oblasti. Poznato je što u NATO sjedištu misle o Kalinjingradu i njegovoj ulozi u mogućem sukobu, ali jesu li svjesni kako im novi Kalinjingrad raste ispred nosa?

Vojna prisutnost

Poslovično uspavana hrvatska vojna i obavještajna infrastruktura prespavala je i posljednje nabave i transfere sustava u vojsci Srbije. Ne samo da nisu odgovorili adekvatnim nabavama, već ni NATO savez nisu upozorili na posljedice koje takva razina vojne prisutnosti Rusa i Kineza u srcu saveza može imati na cjelokupnu organizaciju. Hrvatski odgovor na posljednje vojne nabave u Srbiji mora biti usklađen s NATO-om i mora imati nekoliko dimenzija.

Prvo, zbog očiglednog sve većeg vojnog prisustva Rusa i Kineza na tlu Srbije, Hrvatska treba zatražiti raspoređivanje NATO sustava na svojoj granici. Nastavi li Srbija uz pomoć Kineza i Rusa jačati lovačko zrakoplovstvo i protuzračne sustave, Hrvatska treba od NATO-a zatražiti postavljanje sustava Patriot na svojoj granici jer ne posjeduje nikakvu protuzračnu obranu. Također, kako bi se utišale prijeteće poruke iz Beograda i napravio efekt odvraćanja, krajnje je vrijeme za nabavu sustava M 270 MLRS i projektila ATACMS iz SAD-a. Ovi projektili dometa 150 kilometara bili bi najbolja poruka odvraćanja od bilo kakvih agresivnih namjera susjeda.

Međutim, krajnje je vrijeme da se Hrvatska u vojnim nabavama prestane oslanjati isključivo na milost saveznika i donacije. Posljednje poruke iz susjedstva pokazuju kako je za otrežnjenje ostalo malo vremena. Državni vrh odgovoran je za zaštitu države i građana i vrijeme je da se tako počnu ponašati. Hrvatska bez protuzračne obrane i lovačkog zrakoplovstva nije sigurna zemlja i to treba jasno naglasiti. Pogotovo dok Rusi i Kinezi u susjedstvu postavljaju instalacije za dugoročnu destabilizaciju Europe i NATO-a. Pored vojnog odgovora Hrvatska bi na razini Europske unije trebala postaviti i pitanje srbijanskog puta prema članstvu u EU. Jer, nespojivo je da na svom teritoriju gradiš vojne instalacije koje za cilj imaju prijetnje NATO-u i Europskoj uniji, a u isto vrijeme vodiš pregovore o članstvo u toj istoj Uniji.  U svakom slučaju – puno posla pred hrvatskom diplomacijom i vojnim vrhom….

 

Željko Primorac / 7dnevno