Ruža Tomašić, bivša predsjednica HSP-a AS, a sada uzdanica novoformirane Hrvatske konzervativne stranke, ustvrdila je nedavno kako bi svi stanovnici Hrvatske trebali biti politički Hrvati.

Ta izjava izazvala je burne reakcije u manjinskim zajednicama u Hrvatskoj, prvenstveno u srpskoj zajednici. Odmah su krenule optužbe kako se manjinske zajednice pokušavaju nasilno asimilirati te kako im se pokušava izbrisati nacionalni identitet. Neki su išli tako daleko da su Tomašićkin prijedlog proglasili rehabilitiranjem ustaške politike. Međutim, Ruža Tomašić nije predložila ništa novo, ništa što već nije viđeno u europskoj politici. Primjerice, u Francuskoj država i ustav ne poznaju nacionalne manjine. Za francuske zakonodavce svi stanovnici Republike su politički Francuzi te kao takvi imaju jednaka prava i obveze. No, kako francuski model primijeniti u ovom dijelu svijeta gdje svaki osvrt na naciju i nacionalno podliježe riziku od izazivanja konflikta ili obnove nekih prijašnjih? Također, postavlja se pitanje - je li za Hrvatsku u ovom trenutku pametno i potrebito trošiti energiju na takve rasprave te u konačnici, prijeti li Hrvatskoj, danas, ikakva ugroza od nacionalnih manjina?

Složit ćemo se kako nacionalne manjine u Hrvatskoj, danas, gotovo četvrt stoljeća od osamostaljenja, imaju bolji status nego u mnogim europskim zemljama. Prostora za napredak svakako ima, ali država se maksimalno trudi omogućiti im školovanje na materinjem jeziku te im se financiraju i kulturne, vjerske i druge društvene aktivnosti. Također, ustavom je zajamčena i zastupljenost nacionalnih manjina u zakonodavnom tijelu. Dok se u Europi i svijetu raspravlja o problemima integracije muslimanske zajednice u društvo, odnosno o neuspjehu iste, čelnik islamske zajednice u Hrvatskoj izjavljuje kako Hrvatska može biti model za rješavanje muslimanskog pitanja u Europi. Od ove izjave nema boljeg pokazatelja stanja ljudskih i manjinskih prava u jednoj mladoj državi kao što je Hrvatska.

Je li, sada, u trenutku kada svu energiju trebamo usmjeriti u aktiviranje gospodarskih potencijala, pametno na dnevni red stavljati ustavni položaj nacionalnih manjina? Na koncu, koja opasnost prijeti Hrvatskoj od nacionalnih manjina koje žive na njenom prostoru? Od potenciranja ćirilice u Vukovaru preko odnosa prema Domovinskom ratu do skandaloznih odnosa prema hrvatskoj povijesti, kulturi i jeziku, za sve je to kriva aktualna hrvatska vlada i politika, a nikako jedna od nacionalnih manjina. Nažalost, nacionalne manjine, u ovom slučaju srpska, poslužile su aktualnoj vladi i bivšem predsjedniku kao moneta za potkusurivanje u političkim obračunima s neistomišljenicima. Tobožnja briga za prava nacionalnih manjina poput postavljanja ćiriličnih natpisa u gradu poput Vukovara koji još uvijek krvari planski je, bestijalni, pokušaj izazivanja međunacionalnih napetosti. Što je policijska akcija u Vukovaru u vezi s ćirilicom donijela dobra srpskoj zajednici u ovom gradu? Ništa, samo je dodatno poraslo nepovjerenje prema njenim članovima. Je li to onda bio cilj Bauka, Milanovića, Ostojića i Josipovića? Očigledno jest, jer su na ovaj način pokušali skrenuti pozornost javnosti s katastrofalnog gospodarskog stanja u zemlji te su pred “povampirenim nacionalizmom i fašizmom” pokušali homogenizirati srbijansku zajednicu oko vlastite političke opcije kao tobožnjeg jedinog zaštitnika nacionalnih manjina u državi.

Dakle, načisto smo s činjenicom da vladajuća SDP-ova garnitura pokušava na izazivanju međunacionalnih tenzija zaraditi poneki jeftini politički bod, no što s prijedlogom Ruže Tomašić? Prije svega, postavimo sami sebi jedno pitanje - hoćemo li biti veći domoljubi ako sve nacionalne manjine proglasimo političkim Hrvatima, hoćemo li onda svečanije obilježavati Dan državnosti i Dan neovisnosti, hoćemo li onda izvjesiti stjegove na svojim kućama na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti? Teško, netko kaže kako se domoljub postaje rođenjem, drugi pak kažu kako je ključan kućni odgoj, a treći tvrde kako se domoljubi dokazuju plaćanjem poreza. Prema mom skromnom mišljenju, da bi čovjek bio domoljub prije svega treba cijeniti i poštovati svoje, narod, kulturu, povijest, jezik i tradiciju. Tek tada može uvažavati i poštovati drugog i različitog. Tada bi se možda i skandalom smatralo da netko, poput Jelene Veljače, napiše kako se boji obnavljanja domoljublja jer to, prema napisima ove kolumnistice, vodi u nacionalizam. Poistovjetiti domoljublje i nacionalizam može samo osoba skromnog obrazovanja i još skromnije inteligencije. Također, ovaj primjer je najbolji pokazatelj koliko duboko je projekt anacionalnog društva pustio korijenje u ovoj državi. Godinama se svako isticanje nacionalnog smatralo nazadnim i radikalnim. Ideal građanske Hrvatske, oslobođene hrvatskog domoljublja postao je dominantni politički pravac koji se njegovao punih 15 godina. I nije nas u to stanje dovela Republika Mađarska i njena nacionalna manjina u Hrvatskoj, kao ni Češka sa zajednicom Čeha u našoj zemlji, pa ni Srbija sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj, dovela nas je politika hrvatskih vlada koje su se pred svjetskim centrima moći predstavljale kao vlade oslobođene svakog nacionalnog predznaka. Međutim, problem je u tome što čak ni iz međunarodne zajednice nitko nije tražio od hrvatskih vlada i predsjednika da u zemlji demoniziraju domoljublje. Naša poltronska politika sama je cenzurirala vlastiti narod.

Na koncu, kako će dekretsko proglašavanje svih stanovnika Hrvatske političkim Hrvatima vratiti ideale domoljublja i nacionalnog ponosa hrvatskom narodu? Nikako, radi se o političkoj demagogiji Ruže Tomašić i jeftinom skupljanju političkih bodova kao što je to, na drugi način, radila i radi vlada Zorana Milanovića. Domoljublje se njeguje kao što se njeguje i svaka mlada biljka, trenutno je izišlo malo sunca da obasja našu mladu biljku, ne dopustimo da sve pokvare prolazne oluje.

 

Željko Primorac