Iz dana u dan hrvatski medijski i javni prostor zatrpavaju vijesti o tome kako se ovaj ili onaj liječnik, ova ili ona bolnica usudila odbiti pacijenticu koja je došla izvršiti pobačaj.

Sve se pravda činjenicom kako je hrvatskim zakonima pobačaj legalan te kako je svaki liječnik dužan pružiti „pomoć“ pacijentu koji je došao izvršiti pobačaj. Pritom se plasira objašnjenje kako će osoba koja je odlučila izvršiti pobačaj isti napraviti u ordinacijama u kojima ne postoje primjereni medicinski uvjeti za takav zahvat pa će, ukoliko je liječnik odbije, isti ugroziti zdravlje i majke. Maksimalno se pokušava otežati liječniku pravo da se pozove na priziv savjesti i odbije izvršiti abortus. Sam čin pobačaja/abortusa stavlja se u rang pružanja klasične liječničke usluge pa ispada kako je čin ubojstva nerođenog djeteta u rangu sa operacijom krajnika. Svi imaju pravo na uslugu zdravstvene zaštite, podsjećaju aktivisti za građanska prava liječnike koji se pozivaju na priziv savjesti te ne žele obavljati pobačaje.

Kada svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu i liječničku uslugu ima li na nju pravo i nerođeno dijete? Tko je gospodar nerođenog djeteta i tko može odlučivati o njegovu životu ili smrti? Majka, otac ili netko treći? Cijela morbidna kultura smrti ili kampanja za pravo žena na pobačaj polazi od tvrdnje kako fetus, zametak, nije svjesno ljudsko biće. Svi mi koji smo imali priliku promatrati kako naša djeca stasaju možemo potvrditi kako ni bebe stare par mjeseci nemaju spoznaju o svijetu i postojanju pa je li onda to argument za čedomorstvo? Primjenjujući argument o savjesti, spoznaji i razumu kao ključni argument u odlučivanju treba li netko živjeti ili umrijeti dolazimo i do činjenice da bi iste argumente mogli primijeniti i u slučaju mentalno hendikepiranih osoba i njihova prava na postojanje, odnosno na život. A kamo nas to vodi? U eugeniku, čistu i nemilosrdnu eugeniku. Kultura smrti malim, ali sigurnim koracima stupa na naša vrata.

Hipokratova zakletva obvezuje svakog liječnika da pomogne pacijentu. Međutim, pravo je svakog liječnika, sukladno pravu na priziv savjesti da odredi je li njegov pacijent samo majka ili smatra kako je i dijete, koje bi trebao abortirati, ljudsko biće pa samim time i pacijent kojemu je nužna skrb. Za sada je sve na liječniku i njegovoj moralnoj prosudbi, hoće li u nerođenom djetetu prepoznati pacijenta ili ne, ali na svima nama, društvu, je da zakonski odredi kako je nerođeno dijete ljudsko biće-koje ima pravo na život.

Do unazad dvadesetak godina u Hrvatskoj je godišnje obavljano gotovo dvadesetak tisuća pobačaja. Danas je taj broj negdje oko četiri tisuće s tendencijom smanjenja. Ma koliko industrija i kultura smrti bili jaki i agresivni u svom nastojanju da abortus predstave kao jedno od temeljnih ljudskih prava, svijest ljudi o ne rođenom životu postaje sve snažnija pa samim time broj abortusa iz godine u godinu opada. Zbog ove činjenice predstavnici kulture smrti pokrenuli su novu medijsku kampanju kako bi linčovali liječnike i medicinske ustanove koji odbijaju izvršiti abortus. U njihovim glavama upalio se alarm jer su brojke postale neumoljive. Što je najžalosnije, navedene inicijative i udruge tzv. građanskog društva koje propagiraju pravo na pobačaj u svojim smiješnim priopćenjima navode kako time pokušavaju pomoći mladim ženama koje se nađu u problemima.

Kada bi samo dio novaca i energije koje ulažu u kampanju za obranu „prava“ na pobačaj uložili u pomoć mladim ženama koje se nađu u problemima s, često, neželjenom trudnoćom, problem abortusa ne bi postojao. Jer, ma koliko ljudsko biće tokom svoga života često pokazivalo okrutnost, ipak, nagon za majčinstvo i općenito roditeljstvo jedan je od temeljnih ljudskih nagona i samo teška nedaća može natjerati čovjeka da odbaci mogućnost da postane roditelj. Zato, ljudima ne treba zakonsko pravo po kojem mogu odbaciti život već im treba zakonsko pravo po kojem mogu sačuvati i njegovati život.

Kao društvo imamo obvezu dati priliku za život svim živim organizmima. Kada se toliko trudimo u zaštiti bjeloglavog supa i njegovih mladih, pa i gnijezda s jajima, zaštitimo i nerođeno ljudsko biće i dajmo mu priliku da vidi svjetlo dana. Jedna od prvih karika u dugotrajnom procesu za zaštitu života nerođenog djeteta su hrabri liječnici koji ovih dana trpe nesmiljeni pritisak od kulture i industrije smrti. Izdržite vi koji ljubite život, pobijedit će te, jer se borite za svjetlo života, a protiv mraka i smrti.

Željko Primorac