Gledao sam još jedanput zastavu na lijesu. Hrvatsku. Ovoga puta obvila je Miru Čilića. Bio je vojnik HVO-a, u ona teška ratna vremena. Umro je kao desna ruka fratarskim voditeljima Majčinog sela u Međugorju. I žalili su ga svi. Od one djece koju je samo to selo htjelo, do suradnika. Nisu pogriješili. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.

Haški sud jamačno ne gleda ovako na hrvatske bojovnike. Svrstao ih je među članove Zajedničkog zločinačkog pothvata. Poslužio im je za to poglavito hrvatski otpor u Srednjoj Bosni. Po njima, tamo su Hrvati progonili Bošnjake. Brojke, pak, ovako kažu. Armija BiH je početkom 1993. brojila više od 261.00 vojnika i bila čak 7 puta jača i brojnija od HVO-a. Valjda je logično da se nije morala braniti nego napadati kad ju je volja i gdje ju je volja. Prisjetimo se samo Srebrenice. Srbi ju dave, a Armija BiH umjesto da ju brani pokušava udaviti HVO. Brojke dalje kažu da su te njihove postrojbe u Srednjoj Bosni prognale 153.000 Hrvata te ubile 1.700 civila i zarobljenih Hrvata. Ali ne mari Haški sud za brojke. Njima je do neke njihove pravde pa su nakon odrađenog posla, drakonske presude tzv. hrvatskoj šestorci, tužitelj Kenneth Scott i predsjednik Žalbenog vijeća sudac Carmel Agius bili počasni gosti u Sarajevu, odnosnu Mostaru. Posljednji spomenuti, pred čijim se očima ubio Slobodan Praljak, iz ruku Safeta Oručevića primio je ovaj put nagradu »Mostar Peace Connection«, a ne onu »Mimar mira« koju Oručević obično dijeli. Sve u prigodi manifestacije »Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje«. Nedostajao je samo još Josip Manolić, kao jedan od ključnih svjedoka optužbe protiv Hrvata. Šteta! I po Haški sud i po njih.

     Na jednoj drugoj manifestaciji ozračje je bilo u dostojanstvu žrtve. Donatorska večer za obiteljsku televiziju Laudato (LTV) u Novom Travniku. Ravnateljica LTV-a Ksenija Abramović ne samo da je bila zahvalna zbog svega toga, nego ju je oduševila tolika količina ljubavi i radosti Lašvanske doline kakvu ne pamti, a prošla je mnoge krajeve boreći se za ovu, malo je reći potrebnu, televiziju. I tako se uspostavio most u miru, kao što je tijekom one ratne opsade uspostavljen most s Hercegovinom. Dečki su letjeli tamo bez obzira što je to bilo opasno za život. Jedan smo narod ma gdje živjeli na ovoj kugli zemaljskoj. Valjalo bi da to shvate i trenutni hrvatski političari pa da prestanu tapati kao guske u magli. Dotle će o tomu jamačno i dalje govoriti generali Tolj i Kapular, mediji kao što je Hrvatski katolički radio..., a mi ovamo to odavno znamo te ćemo poduprijeti HRT Herceg Bosne kojoj neki nastavljaju raditi o glavi. To su oni kojima su puna usta hrvatske potrebe za medijima u Herceg Bosni, BiH, ali čine sve da se to i ne dogodi. Lako ćete im spoznati imena, samo malo oslušnite oko sebe.

     Sve ovo davno je znao provincijal hercegovačkih franjevaca fra Leo Petrović. Tijekom čitavog svoga života uspostavljao je mostove, ali ne takve da ga netko proglasi »Mimarom mira«. Njegovi su mostovi bili od pravog materijala. Ograničimo se samo na Drugi svjetski rat. Prva Jugoslavija se nastojala žestoko ritnuti na svome kraju pa je fra Leo bio i uhićen. Ipak, uspio je sačuvati glavu zahvaljujući vezama s ljudima kojima je prije činio dobro. Odmah po izlasku iz tamnice sudjeluje u smirivanju stanja. I nastavlja činiti dobro, bez obzira tko i kakve vjere i nacije bio. Odlično to svjedoči povjesničar Hrvoje Mandić u svojim radovima, iznoseći činjenice koje bi ga mogle jednoga dana učiniti »pravednikom među narodima«, stavivši mu ime među druge takve tamo u Jeruzalemu. No, dok se to ne dogodi njemu i ostaloj šestorici, koje su jugokomunisti po svome dolasku u Mostar jednostavno ubili, trebalo bi podići spomenik u samome tom Mostaru. Recimo na lijevoj strani crkvenog dvorišta kada se danas sučelice gleda franjevačku samostansku crkvu koja, pod vodstvom gvardijana fra Ivana Ševe, nastade na mjestu one koju zapališe velikosrbi 9. svibnja 1992. u Domovinskom ratu. Tuda prolaze i Mostarci, i hodočasnici, i turisti. Neka taj spomenik bude pravi most koji će nas ujedinjavati u istini, a ne u ispraznoj taštini. I neka u tome sudjeluje i grad Mostar, neka bude grad prijatelj svojim čuvarima, svojim žrtvama.

     Preživjet ćemo mi ovaj koronavirus i moći to učiniti ako htjednemo. Jedino bismo trebali konačno početi logično razmišljati. Trump to, kažu mnogi, odavno čini, a možemo mu priključiti i Orbana. Onaj prvi proglasi »Nacionalni dan molitve«. Nije poput drugih najprije pošao zatvoriti crkve, a tek na kraju velika tržna središta, kafiće, barove, disko klubove, noćne barove, banke... Orban, pak, dođe na svoje priznanjem Europe da je griješila u širom otvorenim vratima tzv. migrantima. Pokazalo se da tek kada se stvari stave na svoje mjesto, onda nam je svima dobro. Konačno tada znamo, kao ovih dana, tko je muško i žensko te koji je red Bog stavio u ovaj svijet.

 

Miljenko Stojić