Gledajući sa strane najbogatija je Crkva u Njemačkoj, novcem naravno. Međutim, broj katolika je sve manji. Prošle godine iz Crkve ih se ispisalo preko 160.000. Opao je i broj svećenika, za preko 200. Ali njihovi teolozi, podrazumijeva se ne svi, gone svojim putem. Busaju se u prsa da su najsuvremeniji, da slijede razvoj čovječanstva. Znalci kažu da je sve to pod utjecajem Hegelova mišljenja, odnosno njegova heretičkog pogleda na Božju bit. Bilo ne bilo, stanje nije dobro. Slično je svuda tamo gdje katolici umjesto da svjedoče i propovijedaju svoj nauk, pokušavaju se ugledati u tu suvremenost. Na kraju dobijemo tragikomediju.

Već je i vrapcima na glavi znano da Katolička Crkva u Africi živi sasvim drukčiji život. Siromašna je tvarnim, ali je bogata duhom. No, sada mrvicu o onoj na Bliskom istoku. Mediji izvješćuju da se tamo događa dojmljiv rast broja kršćana. A progone ih i nemilosrdno ubijaju, to znamo. Što je, dakle, na stvari? Otvorili su se životu, svjesni su tko su i što su te hrabro idu naprijed. Nije to kao u Nizozemskoj gdje je eutanazija odgovorna već za 4,5% smrti, podrazumijeva se s tendencijom rasta. Čuđenju tu nema mjesta, oni su davno Crkvu protjerali u kut. Prigrlili tvarno i zaboravili na ono duhovno.

     Bilo bi krivo reći da se Španjolska počela buditi. Nekada je to bila cvjetajuća katolička zemlja. Onda se sjatiše komunisti sa svih strana pa sredinom tridesetih godina udariše na nju. Krv kršćana tekla je potocima. Izdržala je, ali nije i kad ju pogodi liberalizam. Dala se u suvremenost. I kršćanstvo izblijedi u španjolskom društvu. No, kada ovih dana doživi terorističke napade, sjeti se Španjolska da je ipak nekada vjerovala. Pohrliše Španjolci, na čelu s kraljevskom obitelji, u slavnu katedralu Sagrada Familia i u neke druge crkve. Sada izgleda kako se sve vratilo u kolotečinu, ne hrle više u crkve. Ili je možda ipak upaljena iskra buđenja?

     Nekim feminističkim skupinama u Meksiku je svejedno za sve ovo. Bombom su napali skup meksičkih katoličkih biskupa. Opravdanje je bilo da je to sve zbog žrtava prouzročenih u ime Boga. Zamjena teza, kao i u primjeru Francuske revolucije. Na taj način bio je otvoren put za progon i uništavanje kršćana. Glave su letjele pločnicima poput kestenja u jesen. No, razvikani mediji, školstvo, političari... o svemu tomu uredno šute. Zabavljaju nas radije pričama o dobrobiti te revolucije. Ipak ima i hrabrih. Pojavio se u posljednje vrijeme dokumentarni film Prêtres sous la Terreur (Svećenici za vrijeme Terora). Širi se na sve strane. Valjda će stići i do nas. Neki su se naši, naime, probudili, drugi idu uhodanim petokolonaškim stazama.

     Za pravu istinu se očito treba boriti. Naučava to i svećenik Johann Trummer, iako ga ne razumijem. Veli on tako u Styrijinim izdanjima na čijem je čelu: »Od početka mi je bilo jasno da neovisnost medijske kuće treba zaštititi od unutarnjih interesa Katoličke crkve i od vanjskih političkih i ekonomskih interesa.« Djelovati u ime Crkve i štititi to djelovanje od nje same! Ponavljam, ne razumijem. Ali on tako. Miriše mi to na one antifašiste u SAD-u. Američko društvo žele zaštititi od njega samoga, i to u njegovo ime. Pa nastoje prekrojiti povijest čemu se usprotiviše drugi žestoki momci, opet u ime društva. Na kraju dobismo nered. Društvo se sukobi sa samim sobom, kao što se Crkva sukobi sa samom sobom kada svoju nauku počinje zaodijevati u neko drugo ruho.

     Škotska se počinje sabirati. Katolici su najavili njezino posvećenje Bezgrješnom srcu Marijinu. Zbog toga su pozvali na 40 dana molitve. Nisu filozofirali, nisu poduzeli beskrajna sastančenja glede svrhe, načina... Jednostavno su se sjetili da su tako nekada činili i na taj se način održali kroz povijest. Zbog čega ne bi i danas? U molitvi, u tišini, događaju se najviše stvari. Nedavno nam je to posvjedočio i skup mladih u župi Međugorje. Došli sa svih strana svijeta, u desetcima tisuća. Razvikani mediji to su stidljivo popratili. Što ćeš, moralo se ali nije htjelo. Tko je vidio danas činiti takve stvari?! Mlade nije bilo briga ni za što. Imali su svoj naum u glavi. Briga samo onih drugih što će sada s njima. Propovijedat će toga Krista kojega nikako otjerati iz ljudske sredine. Što se može. Umjesto uzaludnog posla bolje bi bilo poći putem tih mladih. Kratki su čovjekovi dani na ovoj zemlji.

 

Miljenko Stojić