Herbert Marcuse, jedan od poznatijih pripadnika Frankfurtske škole, u svom je eseju Represivna tolerancija izlaže ideju da je lijeva netolerancija, pa i nasilje, prema desnici, čak i najumjerenijoj, ne samo opravdana, nego i neophodna. Štoviše, ona je zalog stalnog napretka prema istinskom oslobođenju čovjeka, svojevrsnom zemaljskom raju izokrenute i prizemljene eshatologije, koja korijene ima u prosvjetiteljstvu, a grane joj krše vjetrovi novog barbarstva.

 Marcuseovo poimanje tolerancije naprednjaci su zdušno prihvatili, tako da je ono danas, uz Gramscijev ''marš kroz institucije'', jedna od glavnih metoda djelovanja ljevice. Kad god pročitate na ovdašnjim portalima kako hercegovački šljam treba protjerati iz Zagreba ili kakav divljački komentar o Željki Markić, Kolindi Grabar Kitarović ili kojoj drugoj ''desničarki'' – to vam je odjek Marcuseove teorije o toleranciji u praksi ovdašnje, potkapcitirane i jugoslavenizirane, ljevice.

   Ljevica prisvaja pravo na moralnu superiornost jer je na strani napretka, a napredak je, naravno, sam po sebi pozitivan. Budući da će natražnjaci ionako završiti na ''đubrištu istorije'', sasvim je opravdano tamo ih poslati i malo ranije, rezonira pravovjerni naprednjak. Toga su se, recimo, držali i partizani 1945. Kao pijanac plota. Toga se u nekim drukčijim uvjetima drže i nasilni prosvjednici u aktualnim prosvjedima u Americi. Iako je sličnih prosvjeda bilo i ranije, ovaj put se jasno nazire skrivena ruka koja ih vodi i usmjerava prema predsjedniku Trumpu. Premda, objektivno, s ubojstvom Georgea Floyda trenutni predsjednik SAD-a nema nikakve veze. Brutalno nasilje, palež i pljačke koje prate te prosvjede nailaze na nevjerojatnu benevolentnost od strane medija. Štoviše, prikazuje ih se kao borbu protiv rasizma i toleranciju, dakle – tolerantno nasilje.

   Znakovito je da se prosvjedi šire svijetom. Prosvjeduje se u Londonu, Sydneyu, Hamburgu, Berlinu, Seulu, Parizu, Tokiju, Novom Zelandu… Odjednom više korona nije problem, netom nakon dragovoljnog kućnog pritvora gomile se tiskaju trgovima diljem svijeta ne mareći za socijalnu distancu i ostale ''stožerije''. U svom tom kaosu neka isprepadana duša može iskreno poželjeti da skrivena ruka povlači konce, bolje i pakleni plan masona, iluminata ili koga već nego nepredvidivi kaos. Ne znam. Ja sam uvijek više volio objašnjenja tražiti u imanentnoj logici određenih procesa. Za razliku od teoretičara urote, uvijek sam ta tajna društva i sjenovita središta moći radije sagledavao kao svojevrsno oruđe tih impersonalnih samohodnih procesa nego obrnuto. Bilo kako bilo, živimo u zanimljivom vremenu, a to često nije baš ugodno.

   Macuseova uvrnuta ideja o opravdanosti krajnje tolerancije prema nasilju ljevice i netolerancije čak i pukog postojanja desnice danas se mainstream medijima već čini samorazumljivom. Kad postoji opasnost da konzervativne ideje u okviru ljevičarskog sustava, a danas zapadna društva manje-više jesu takva, prevladaju, Marcuse odobrava i najrigoroznije mjere u suzbijanju reakcije. Kada se zabranjuju pozdravi, koncerti nepoćudnih pjevača, onemogućuju i prešućuju autori koji se ne uklapaju u globalističko jednoumlje – svjedočimo netoleranciji u ime viših vrijednosti. A koje su to više vrijednosti, odlučit će, naravno, samoproglašeni naprednjaci, uvjereni da znaju tko je na pravoj a tko na krivoj strani povijesti. Na svjetskoj se sceni ta pravednička netolerancija ogleda u koordiniranom nastojanju tzv. duboke države, medija i razgranate mreže lijevih aktivista da onemoguće ''konzervativnu revoluciju'' i suverenistička strujanja u globaliziranom svijetu.

Ti valovi organiziranih prosvjeda uvijek su usmjereni na Trumpa, Bolsonara, Orbana ili nekog od sličnih političara koji su, s pravom ili ne, postali simbolima suverenizma, okretanja tradicionalnim vrijednostima i slično. S druge strane u nebesa se dižu sumnjivi tipovi ako njihov slučaj može poslužiti ''našoj stvari''. Uostalom, poznato je da ni nesretni Floyd nije bio baš uzoran građanin što, naravno, ni najmanje ne ekskulpira policajca koji je počinio zločin i kojem će biti suđeno. Poštenom presudom tom policajcu zemaljska će pravda za Georgea Floyda biti zadovoljena, ona druga ionako se na zemlji ne zadovoljava. No, prava svrha tekućih nemira razvidna je iz zluradog naslova u Večernjem listu: ''Trumpova noćna mora: Za razliku od drugih lijevih snaga, Antifa ne preza od nasilja''. Dakle, prvo, cilj je Trump, a ne ''pravda za Floyda'' i, drugo, na nasilje skupine Antifa gleda se s odobravanjem jer se, eto, njega i Trump boji. No, nije bitan ni Trump sam po sebi, nego smjer kojim će svijet krenuti ovisno njegovom rušenju s vlasti ili ostanku na čelu Sjedinjenih Američkih Država.

 

Damir Pešorda