Htjedoh napisati ozbiljnu političku analizu, ali stvar je krenula u neželjenom smjeru. Pogađate, naravno, da su prve dvije rečenice i naslov napisani naknadno.

Čitam na portalu Jutarnjeg lista kako je Rade Šerbedžija srpskom Blicu dao intervju u kojemu je objasnio je li bio pijan da nije mogao stajati na nogama kada je negdje u Kalinforniji presrela američka policija. Uz ostalo pitaju Radu je li on boem, a Rade skromno odgovara da nije. ''Nikada to nisam ni bio, samo ne volim previše sve te službene stvari…'' Tako skromni Rade, boem s Brijuna. Na Zapadnom Balkanu sve je izokrenuto, pa se tako i čovjek kojega vojska jedne navodno slobodne i suverene zemlje uslužno zajedno sa svom njegovom svitom u sred turističke sezone vozi na Brijune proglašava boemom. I taj se provod i to vozikanje onda podvodi pod troškove za kulturu. Lijepo ti je na Balkanu boem biti.

Skoro svakodnevno ovdašnji mediji nariču nad tužnom sudbinom Hrvatske koja je zapala u posvemašnje desničarenje, potonula u srednji vijek, Hrvatske u kojoj Željka Markić i Ladislav Ilčić samo što nisu zabranili pobačaj i masturbaciju pride, Hrvatske kojom hara Thompson i koja mrzi Srbe, pedere, lezbe, imigrante itd. Neupućen čovjek bi pomislio da se u Hrvatskoj sve što je imalo ljevlje od desnog centra zabranjuje i progoni. Međutim, nije tako. Zabranjuje se, recimo, Thompson u Puli. Zabranjuje se predavanje Julienne Bušić u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Zabranjuju se oni koji su se za Hrvatsku borili, a zabranjuju ih oni koji se s nastankom samostalne Hrvatske nikada nisu pomirili.

   Apsurdno je da jedan nebitni novinarčić s Pavićeva portala jednim skandaloznim tekstićem isposluje zabranu predavanja Julienne Bušić u školskoj knjižnici spomenute zagrebačke škole. Upravo je suludo da nepodobna za obraćanje srednjoškolcima bude proglašena žena koja je bila visoka državna službenica u vrijeme stvaranja i oslobađanja hrvatske države, višestruko odlikovana visokim državnim odličjima, nagrađivana književnica i svojevrsna heroina novije hrvatske povijesti! U bilo kojoj drugoj državi na svijetu, koja se tako teško izborila za slobodu kao Hrvatske, kada bi imali takvu osobu, doslovce bi je na rukama nosili od škole do škole da predaje djeci o ljubavi za domovinu i borbi za ideale. Da smo onakvi kakvi bismo trebali biti, Julienne Bušić bi zbog svoje žrtve za Hrvatsku već bila svojevrsna legenda, neupitni uzor oko kojega se cijela nacija slaže.

   Ali nismo. U nas je sve nekako izokrenuto, uvrnuto. Glavnostrujaši glume da su alternativci, progonitelji ljuto ciče da ih se progoni, ateisti katolicima tumače katekizam. Tako je svojedobno osnovan sada već pomalo zaboravljeni FAK (Festival alternativne književnosti), sastavljen mahom od likova koji su u rukama držali manje-više sve poluge ''književničke moći'' i priključke na državne jasle. Ili, recimo, Žarko Puhovski, Dag Strpić, Damir Grubiša i slični rado su se predstavljali kao nekakvi ''šezdesetosmaši'', buntovnici, a zapravo su cijeli život vjerno, gotovo činovnički, služili Partiji. Ne pripuštajući u svoj život i akademske karijere ni dašak nesigurnosti, buntovništva ili avanture. Istinski revolucionari su ljudi kao Zvonko i Julienne Bušić, a ne tipovi poput Žarka, Damira i Daga. Osim ako nije buntovništvo svjedočiti u prilog optužbe u politički montiranim procesima.

   I taj govor mržnje. Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze. Oni tim jednim uzvikom da ne mrze uzurpiraju poziciju moralnog arbitra pa onda, navukavši tako oklop bezgrješnosti na sebe , raspale po svima koji nisu u njihovu jatu. I sve što počine ili izreknu u tom pravedničkom žaru ultimativno se ima tretirati kao izraz krajnje ljubavi i dobrote. Bilo da udare staricu šakom u glavu kao što je to učinio beskompromisni humanist Neven Kovačić udarivši dr. Ružicu Ćavar ili upute dubokim ljudskim suosjećanjem i ljubavlju prožeti prijekor braniteljima kao što je to učinio neprispodobivi humanist Nenad Horvat koji je na svom FB profilu sliku branitelja u invalidskim kolicima popratio komentarom ''domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam''. Nemrzitelj je, naravno, i Ivica Puljak koji bi se rado riješio '' jednom zauvijek likova tipa Bože, Nina, Šole i sličnih tipova iz polusvijeta.''

Za kraj jedna usporedba. Španjolski komičar Daniel Mateo završio je na sudu u Madridu zbog vrijeđanja nacionalnog simbola i izazivanja mržnje. Naime, u sklopu jednog skeča obrisao je nos španjolskom zastavom. U Hrvatskoj su hrvatsku zastavu derali, rezali, izvlačili iz vagine i što sve ne… Pa nikomu ništa. Eh, te ''ustaše'', neki miran i trpeljiv svijet…

Damir Pešorda